Uže i šire granice „Balkanskoga poluotoka“
Balkan bi se prema zapadu mogao najdalje prostirati do Prokletija
Otočke granice su neovisno o obliku i konfiguraciji otoka na koje se odnose jasno određene, a njihova promjenljivost može biti uvjetovana vodostajem, odnosno promjenama vodostaja plimom i osekom. U slučaju poluotoka situacija je mnogo zamršenija. Tu oblik može biti podloga za različita gledišta. Razmatranja i pojašnjenja najbolje je početi osvrtom na relevantni dio geografske cjeline kontinenta kojem pripadamo, dakle Europe. Ističu se veličinom i specifičnošću oblika poluotoci: na sjeveru Skandinavski, na jugozapadu Pirinejski ili Iberijski a na jugu Apeninski i sporno nazivani Balkanski poluotok. Skandinavski i sporno nazivani Balkanski su oblikom najrazvedeniji i najzamršeniji. Manji od spomenutih su Jylland na sjeveru te Normandija i Bretanja na zapadu. Konfiguracija i položaj svih spomenutih poluotoka, osim tzv. Balkanskog,ne zahtijevaju razlikovanje užih i širih granica, jer ih se može držati istovjetnima unatoč državama koje obuhvaćaju. U poimanju granica tzv. Balkanskoga poluotoka situacija je zamršena pa zahtijeva rasprave i pojašnjenja.
U slučaju drugih kontinenata najjednostavnije su situacije u Africi i Južnoj Americi gdje nema zagonetki glede teme definirane naslovom.U Aziji su brojni poluotoci, tri golema na južnom dijelu te brojniji manji na sjevernom i istočnom dijelus naglašenijom razvedenošću. Svaki je specifičan, ali je dojam da ni tu nema zagonetki. Spektar različitostii specifičnosti karakterizira Sjevernu Ameriku, ali izgleda da nema primjera zagonetnosti poput onog koji se tiče tzv. Balkanskoga poluotoka. Možda ipak treba istaknuti neke specifičnosti. Tako primjerice sjevernoamerička savezna država Florida obuhvaća poluotok Floridu ali i znakovit dio južnog obalnog dijela, dok sjevernoamerička savezna država Kalifornija nimalo ne obuhvaća poluotok Kaliforniju koji pripada Meksiku. U Australiji je poluotok Cape York dio većeg poluotoka, koji oblikom podsjeća na ono štou širem smislu neki nestručnjaci pokušavaju jedan europski predio nazvati Balkanskim poluotokom, ili čak Balkanom.
Nametnuti naziv
Sada se možemo usredotočiti na podrobnosti prostora kojem se uvelike neutemeljeno pridaje atribut „Balkanski“ ili ga se jednostavno naziva „Balkanom“. Začuđuje forsirano nametanje naziva Balkan i izvedenica koje iz tog naziva proistječu. Kriju se mnoge zagonetke koje zahtijevaju odgonetavanje i pojašnjavanje potrebe odgonetavanja. Da bi se u tome uspjelo potrebno je osvrnuti se na dio povijesti prostora kojem se taj naziv nameće, na povijest samog tog naziva, ali i na zemljopisni karakter tog prostora.
Povijestno, riječ je o dijelu prostora kojeg se može držati kolijevkom zapadne civilizacije, ali i dijelom nekad svjetski moćnih carstava. Povijestni nazivi tog prostora koji su prethodili onom kojeg se forsira već od završetka Prvoga svjetskog rata ni u kojem slučaju ne mogu biti podloga za opravdavanje sadašnjih forsiranih nastojanja. Ni Helenističko, ni cjelokupno Rimsko Carstvo, ni nazivi za prostore Zapadnoga i Istočnoga Rimskog Carstva, ni postojanje Svetoga Rimskog Carstva, Hrvatskoga i Bosanskog kraljevstva, Hrvatsko-ugarskog kraljevstva, Austrijskog Carstva, pa čak ni ono Otomanskog Carstva ne opravdavaju sporne nazive, poglavito ne njihovo forsiranje. Ni starofenički naziv za dalmatinsku obalu iz kojeg je proistekao suvremeni naziv za naš kontinent, Europa, također ne može biti oslonac za nastojanja da se ovaj prostor naziva Balkanom. Naziv Balkan nije bio poznat ni Srbima u doba postojanja Dušanova carstva. Zato i pitanje: Odakle taj naziv?
Propašću srednjovjekovnih srpske i bugarske države pretežiti dio njihovih zemalja zaposjeli su Turci, a to se dogodilo krajem XIV. i početkom XV. stoljeća. Zavladavši Bugarskom Turci su dio bugarske Stare planine nazvali Balkanom, pa se to ime za tu planinu rabilo na prostoru ondašnjih Bugarske i Srbije tijekom turske vladavine tim zemljama, pri čemu nije iščezao iz narodnog pamćenja i uporabe naziv Stara planina. Do mene nije doprla informacija da je itko u svijetu, prije početka XIX. stoljeća, tadašnji poluotočki prostor nazivao Balkanskim poluotokom, a ako jest vjerojatno se naziv odnosio samo na dio poluotočkog prostora južno od Stare planine. Na temelju podataka u Hrvatskoj enciklopediji dopustivo je tvrditi da je naziv Balkanski poluotok prvi u stručnoj literaturi uporabio njemački geograf A. Zeune (1809.), podrazumijevajući pod tim nazivom zemlje južno od Stare planine. Naziv Balkan (tur. balkan: šumovite planine) prvotno se upotrebljavao za područje koje je nakon 1699. izravno ili neizravnobilo pod nadzorom Osmanskoga Carstva. Tijekom XIX. stoljeća oslabila je moć Otomanskoga (turskog) carstva pa su ponovno uspostavljene i bugarska i srpska država.
Došlo je i do ratova koji su nazvani Prvi i Drugi balkanski rat. U Prvome su Srbija, Bugarska, Grčka i Crna Gora ratovale protiv Osmanskoga Carstva, a u Drugome su Srbija, Grčka, Crna Gora i Rumunjska ratovale protiv Bugarske. Uporaba pridjeva „balkanski“ u nazivu tih ratnih sukoba je shvatljiva, jer se odnosi na područje užeg i šireg susjedstva Stare planine odnosno Balkana. Te činjenice su, međutim, slab oslonac za sve učestaliju neprimjerenu kasniju praksu primjene tog naziva i njegovih inačica na šire područje. Mogle su, međutim, biti podloga quasi geografskim stručnjacima da ishitreno odgovarajući geografski prostor nazivaju Balkanskim poluotokom, a po uzoru na nazive Pirinejski i Apeninski poluotok, čiji nazivi su proistekli iz imena gorskih masiva Pirineja i Apenina.
Ni Crna Gora nije na „Balkanu“!
Pogled na geografsku kartu Europe upućuje na zaključak da bi se taj naziv mogao primjenjivati na europski prostor južno od usporednice koja prolazi središtem Stare planine u Bugarskoj, graničnim područjem Srbije i Makedonije pa područjem između sjeverne granice Albanije i južnih dijelova Kosova i Crne Gore. Pogled na istu geografsku kartu ne upućuje na potrebu da se isto ime, pa i neko drugo, kao zajedničko prida i mnogo većem prostoru sjeverno od navedene usporednice. Takav postupak ne bi bio primjeren meritornim geografima, ali bi pseudogeografi mogli uzurpirati pravo da upravo tako postupe. Ako bi se nametnuli kao meritorni ne bi se trebalo čuditi da poluotočke granice označuju proizvoljno i da ih mijenjaju prema potrebi ostvarivanja svojih nečastnih ciljeva. Ako bi se ipak povoljnim stjecajem okolnosti utemeljeno odlučiločvrsto definirati krajnje granice zamišljenoga maksimalnog poluotočkog prostora, tada bi njegova krajnja zapadna logički postavljena granica mogla biti zamišljena točka negdje oko ušća Soče u Jadransko more, dok bi usporednica koja bi izvirala iz te točke na zapadu, a uvirala u Crno more na granici obala Rumunjske i Ukrajine označavala njegovu sjevernu granicu. Tako uvećano poluotočko područje bi po uzoru na Pirinejski i Apeninski poluotok trebalo nazvati Karpatskim poluotokom, nikako Balkanskim poluotokom, poglavito ne Balkanom.
Proizlazi da nazivi Balkanski poluotok i Balkan za šire poluotočko područje, nisu utemeljeni na geografskoj logici, već da se baziraju na nekoj drugoj logici, ili da su posljedica težnje ostvarivanja nekih ciljeva koji mogu biti i opaki. Kulturologijski, atribut balkanski i prostorni naziv Balkan nisu primjenjivi za kulturno nasljeđe u tom prostoru kao cjelini, niti na osobine sveukupnog žiteljstva na tom prostoru. Isključujući bilo kakvo omalovažavanje ili precjenjivanje, spomenuti atribut i prostorni naziv mogli bi se uvjetno primijeniti na dio istočnog i jugoistočni dio zamišljenoga maksimalnog poluotočkog prostora.
Području koje je nekad pripadalo Austrijskome Carstvu nije primjereno pridavati ni navedeni atribut ni naziv iz kojeg je atribut potekao, jer je u tom prostoru pogodovana bogata kulturologijska različitost. Takvo gledište su u biti javno oznanili i neki kulturologijski meritorni uglednici u Austrijskome Carstvu već tijekom XIX. stoljeća, a ovaj tekst svjedoči da je njihovo gledište bilo sasvim utemeljeno. Prema tome, očito je umjesno potražiti odgovor na pitanje: Tko su zagovornici nametanja spornih nazivai koja im je namjera? Usuđujem se koraknuti prema traženju odgovora.
„Balkanci“ su – „divljaci“
Jedna od poznatih i slavnih srpskih pjesnikinja u jednom svojem stihu spominje ime Balkans pridanim atributom divlji. Pjesnici su vješti u oblikovanju svojih osjećaja, a iz osjećaja se može nazrijeti put prema proniknuću u istinito. Ako se u podsvijest zagovornika usadio osjećaj da su „balkanci“ kulturologijska „divljač“, postaje mogućim da će zagovarati njihov pogodovani uzgoj za vrijeme „lovostaja“, a kako bi mogli ostvarivati ciljane koristi njihovim nadziranim lovom, „trofejnim odstrjelom“, pripitomljavanjem i dresiranjem, a po potrebi i njihovim „škopljenjem“ i „oplemenjivanjem“ s drugom „divljači“. Postaje dopustivim da se povećava prostor njihova pogodovana uzgojana uštrb pitomijih žitelja. No, nezgoda je što, figurativno kazano, zagovornici nisu kadri predvidjeti mogućnost pojave uzročnika nekakve quasi „bjesnoće“, a u slučaju takve „epidemije“ skloni su „pobjeći glavom bez obzira kud ih noge nose“, pa skriveni čekati trenutak kad će nestati opasnost. Sreća je, međutim, da je Svemogući Bog zaštitnik pravednih pa im u nevolji uvijek pruži mogućnost obrane. Pomogne im i pri obrani, pa redovito i uspiju. One koji postupaju po Njegovim uputama stalno nadahnjuje mudrošću prepoznavanja opasnosti. Time razoružava opake, sljedbenike Zloga, jer i oni bivaju prepoznati.
Na kraju i pitanje: Čemu pisanje ovog teksta? Začuđuje mnogo toga što se sada zbiva u Hrvatskoj. Mnoge svjetski prepoznatljive hrvatske proizvodne tvrtke su dezintegrirane, ili sasvim nestale, onima moćnijim smanjili su se moć i ugled, a događa se i to da se tvrtka, koja je dosegla zavidan svjetski ugled svojom proizvodnom sposobnošću, sroza na skromnu razinu dičenja odjekom svoje proizvodne i promidžbene moći na tzv. balkanskom prostoru. Pogoduje se nerazboritost, srozava etičnost, itd. Zato neka mi bude dopušteno pripomenuti: Prema jednoj legendi Bog je svoju zemlju darovao Hrvatima. Što je Bogom darovano, sveto je. Hrvatska je naša domovina, naša zemlja. Nije „Balkan“, nego Hrvatska. Nama je sveta pa ju trebamo njegovati, čuvati, unaprjeđivati i sačuvati da uvijek bude hrvatska, utočište ljudi dobre volje.
Prof. dr. sc. Marijan Bošnjak, dipl. ing. kem.
