Urednička žrtva Vukovara i prave vukovarske žrtve
Spašavanje urednika Šprajca
Programsko vijeće HRT-a na svojoj sjednici održanoj 6. prosinca 2011. ocijenilo je da je „Prilog objavljen na HTV-u na godišnjicu pada Vukovara, u sklopu kojeg je objavljena sporna snimka razgovora zapovjednika obrane Vukovara Mile Dedakovića Jastreba i predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, tendenciozan,
zlonamjeran i montiran negdje drugdje“. Isto je vijeće Upravi HRT-a izdalo pisano upozorenje i zatražilo očitovanje o slučaju. Tako glasi vijest o tom događaju objavljena u medijima. Koliko god da se slažemo s ocjenom kojom je Programsko vijeće HRT-a ocijenilo prikazivanje spomenutog priloga, toliko nas smeta nekoliko ključnih stvari koje nedostaju u samoj ocjeni, a pogotovo u reagiranjima hrvatskih medija na priopćenje Programskog vijeća HRT-a.
Ponajprije, u samoj izjavi Programskog vijeća nalazi se neprecizna formulacija „na godišnjicu pada Vukovara“. Srpske su snage zauzele Vukovar 18. studenoga 1991., a nakon toga je uslijedilo njihovo višednevno orgijanje po gradu. 18. studenoga 2011. u središnjem Dnevniku HTV-a prikazan je posve korektan prilog kako o onome što se događalo prije 20 godina, tako i o veličanstvenom mimohodu sjećanja i ponosa 40.000 Hrvata, od vukovarske bolnice do Memorijalnog groblja. Taj su Dnevnik uredile Sandra Križanec i Ružica Renić Andrijanić. Idućeg dana, u Dnevniku se isto tako korektno govorilo o tragediji u Borovu, i taj su Dnevnik uredili Ivan Jabuka i Dražen Majić.
Dolazimo tako do 20. studenoga 2011. i Dnevnika u kojem je prikazan prilog koji je prema riječima Programskog vijeća HRT-a „tendenciozan, zlonamjeran i montiran negdje drugdje“. Taj su Dnevnik kao urednici potpisali Zoran Šprajc i Dražen Majić. Dakle, jasno je tko je spomenuti prilog uvrstio u Dnevnik. To, međutim, nismo mogli pročitati niti u izjavi Programskog vijeća HRT-a, niti u vodećim hrvatskim medijima.
Reakcije na izjavu Programskog vijeća, primjerice Hrvatskog novinarskog društva, svode se na „ničim opravdane pritiske i napade na novinara Hrvoja Zovka“ koji je, što je i bilo rečeno u Dnevniku od 20. studenoga 2011., autor spomenutog priloga. Dakle, očekivano, kad se već cijeli događaj ne može zataškati, u prvi plan se stavlja novinar Hrvoje Zovko, a ne ljudi koji su taj prilog uvrstili u Dnevnik, Zoran Šprajc i Dražen Majić. Njihov lik i djelo, urednika i voditelja Dnevnika i urednika Dnevnika, moraju biti pod svaku cijenu sačuvani.
Pretpostavljamo da će se sada javiti i još mnogi „nezavisni“ „intelektualci“ i udruge koji će stati u obranu novinarskih sloboda. Pri tome se, naravno, ime Zorana Šprajca (i Dražena Majića) ne će spominjati. Njega, naravno, treba čuvati, makar je on odgovorna osoba za objavljivanje uratka srpskih (jugoslavenskih) tajnih službi u središnjoj informativnoj emisiji hrvatske javne televizije. Šprajc je to, naravno, zamotao u „humanost“, u pitanje da li su se mogle spriječiti civilne žrtve u Vukovaru. Mogle su se, naravno, ne samo smanjiti, nego posve izbjeći, ali za sve žrtve je isključivi krivac srpska, tada jugoslavenska, strana, ali tu jednostavnu istinu Zoran Šprajc (s Draženom Majićem) nije, niti će ikada izgovoriti u Dnevnicima koje uređuje i vodi. Uostalom, radi se o čovjeku koji kao urednik glavne informativne emisije na javnoj televiziji reklamira Dnevnik rečenicom: “Mi imamo stav”. Dodali bismo, to je očito i bez te izjave.
I još jedna, naoko usputna stvar. Zbog čega se 18. studenoga obilježava pod imenom „Dan sjećanja na žrtvu Vukovara“? Možda će Vam zvučati paranoično, ali ne radi li se o još jednoj podvali? Ne sugerira li taj naziv baš ono što su neprijatelji Hrvatske, pa i putem Zorana Šprajca i Dražena Majića, željeli „objasniti“ Hrvatskoj? Ne bi li primjereniji naziv bio: „Dan sjećanja na vukovarske žrtve“ ili, što bi bilo najtočnije, „Dan sjećanja na žrtve velikosrpskog masakra u Vukovaru“?
D.J.L./HKV
