Zašto ne u EU (I dio)
U slijedećih nekoliko nastavaka ćemo izložiti argumentaciju za i protiv EU, mitove i istinu, Vladinu promidžbu i ono skriveno, te gdje naći ono što je Vlada ispregovarala s EU… (zahvaljujemo portalu http://www.protiv-eu.org)
Neće li EU uništiti korupciju u Hrvatskoj?
Često se kao argument iznosi to da će ulazak u EU iskorijeniti korupciju u Hrvatskoj.
Kao prvo, EU jest protiv korupcije u Hrvatskoj (i drugim zemljama pristupnicama), ali ne zbog svojih “civilizacijskih dosega”, “načelne netolerancije korupcije” ili sličnih floskula, nego iz vrlo pragmatičnih i prizemnih razloga. Zemljama EU ne odgovara korupcija u Hrvatskoj jer to znači da se na taj način njima otima dio tržišnog kolača otežavajući im ili potpuno sprječavajući “ulaganja” (tj. izvlačenje profita iz Hrvatske i drugih zemalja). Recimo – ako korporacije iz EU ne mogu ući u Hrvatsku zbog političkih veza domaćih kapitalista, to je za njih gubitak potencijalnog profita. Ili – ako trebaju potplaćivati lokalne vlasti za svaki korak, to su za njih dodatni troškovi (na koje su spremne ako drugačije ne ide, a profit je zajamčen, no koje je bolje eliminirati). Dakle, pitanje je iskorjenjivanja korupcije za EU ponajprije pitanje vlastite koristi.
Kao drugo, u samom se argumentu da nam je za rješavanje vlastitih problema nužno potrebna EU može iščitati česti samoprezir koji se u Hrvatskoj javlja, pri čemu se sve što dolazi iz našeg “balkanskog blata” nužno smatra manje vrijednim od onoga što dolazi s “razvijenog Zapada”. Riječ je o zapravo autorasističkim idejama da smo mi (valjda genetski?) nesposobni sami sobom upravljati te nam tu treba pomoć “civiliziranog Zapada”.
Kao treće, tvrditi da u EU nema korupcije znači u potpunosti biti nesvjestan stvarnosti. Korupcija je u mnogim sferama gospodarstva i politike jednako prisutna i u EU kao i kod nas, samo što se ondje događa na drugačije načine i sa specifičnim lokalnim posebitostima. Dovoljno je primjerice istaći financiranje nekih mafijaških poduzeća preko fondova EU, što je nedavno razotkriveno, ili recimo ponašanje finske tvornice oružja Patria u Sloveniji (afera s potkupljivanjem).
Kao četvrto, korupcija postoji u samom neoliberalnom sustavu koji EU promiče, a kojemu su u osnovi interesi kapitala na štetu većine društva. Čak i kada bi se sve provodilo po zakonima te kada nezakonite, izravne, korupcije ne bi bilo, to ne znači da istinska korupcija, korupcija samog sistema, tu i dalje ne bi bila prisutna.
Nećemo li, ako uđemo u EU, biti u društvu s velikima i moćnima?
Ideja da će male zemlje bolje proći ako budu u “društvu s velikima” je sama po sebi naivna. Hrvatska je, ušla u EU ili ne, nužno u podređenom položaju kao ekonomsko-politička periferija EU. No ne treba se zavaravati da će se to ulaskom promijeniti. Dapače, načini dominacije najmoćnijih zemalja EU i eurobirokracije će samo postati još eksplicitniji i lakši, dok će se utjecaj običnih građana na vlasti još više smanjiti (koga će primjerice u Bruxellesu biti briga što netko u dalekoj Hrvatskoj prosvjeduje ili štrajka?).
Hrvatska, kao ni druge male zemlje, neće u EU imati gotovo pa nikakvu pravu snagu, isto kao što je nemaju ni u drugim takvim organizacijama (npr. NATO-u). I gospodarski i politički, Hrvatska će, s ostalim zemljama istočne (i u manjoj mjeri južne Europe) biti i jest periferija prema moćnijim zapadnim zemljama prema kojima stoji u neokolonijalnom odnosu. Takav se odnos vidi već danas, dok je Hrvatska još pristupnica – za sve se traži dopuštenje Bruxellesa, a direktive iz EU se bespogovorno izvršavaju čak i kad vrlo očito nisu u našem interesu.
Hoćemo li imati više demokracije u EU?
Takva tvrdnja daleko je od istine. Dapače, Europska unija je još manje demokratična od Hrvatske. Jedino tijelo EU-a koje građani izravno biraju na izborima je Europski parlament, a on gotovo da ni nema neke bitne ovlasti. Naime, u Europskoj uniji sve bitne odluke donosi Europska komisija, a ona se sastoji od 27 povjerenika koji građani uopće biraju izravno niti su podložni njihovoj volji. U dosadašnjoj praksi Europska komisija donosila je odluke koje su isključivo u interesu krupnog kapitala te je postupno forsirala sveopću privatizaciju javnog sektora, što je naravno dovelo do sve manje socijalne zaštite građana (primjerice rezanjem radničkih prava i prepuštanjem radnika nemilosti velikih korporacija). Osim toga, ako uđemo u EU, velik će dio pritiska odozdo (npr. javne kampanje, prosvjedi, štrajkovi i sl.) i zahtjeva građana umjesto na hrvatsku vladu morati biti usmjeren na Bruxelles, čime će na vlasti biti još teže izvršiti pritisak nego što je to sada.
Isto tako treba reći da Europska unija ima iznimno velike ovlasti i zakonsko pravo odlučivanja o gotovo svim bitnim ekonomskim i socijalnim pitanjima (poljoprivreda, ribarstvo, opskrba električnom energijom, transport itd.) pa nije ni čudno da nas Europska komisija danas prisiljava na privatizaciju škverova ili da se već sad bruji o “liberalizaciji” HEP-a.
Gdje se može saznati što je točno Vlada ispregovarala s EU?
Sve što nas čeka ako uđemo u EU, dakle, proizvodne kvote, gospodarenje javnim dobrima, uvjeti vlasništva nad nekretninama, ograničenja na poslovnu mobilnost hrvatskih građana, i ostale ključne stvari koje bi mogle odrediti budućnost svih nas, definirane su u poglavljima predpristupnih pregovora. Javnosti je sadržaj ovih poglavlja nedostupan, makar ne postoji nikakav razlog da privremeno zatvorena poglavlja o kojima se trenutno ne raspravlja, njih 28 od 35, ne budu u potpunosti predočena javnosti. Poljaci, Slovenci, i druge nove zemlje članice tolerirale su da im njihove vlade zataje sadržaje pregovora; sada se mogu samo žaliti.
Nećemo li imati koristi od EU fondova?
EU nije Caritas i ne dijeli novce siromašnima i nerazvijenima iz dobrote. EU je organizacija koja djeluje u interesu kapitala, ponajprije onoga iz razvijene zapadne jezgre EU (Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Nizozemska). Osim toga, EU fondovi nisu “dijeljenje novaca” bez ikakvih uvjeta kako se to često predstavlja u javnosti. Novac iz fondova se može trošiti samo ciljano, u skladu s pravilima koja postavlja EU i uz njenu dozvolu, na aktivnosti koje EU procijeni da idu u korist zajedničkog tržišta, a ne građana zemlje kojoj je navodno namijenjen. Zbog toga, kao i često zastrašujuće birokracije koja prati svaki euro iz fondova, reklamirane svote se nikad ne iskoriste u potpunosti.
Pregovarački jake i dobro organizirane države uspijevaju dobiveni novac upotrijebiti kao nadopunu već planiranim aktivnostima. Pregovarački slabe i birokratski neorganizirane države kao što je Hrvatska iz starta ostanu bez velikog dijela za njih predviđenog novca, jer ne uspijevaju napisati dovoljan broj projekata, a i dio koji dobiju zapravo rasipaju na toj državi nepotrebne aktivnosti, što znači i rasipanje novca (jer većina projekata zapravo služi provođenju zakona EU, jer se svaki projekt sufinancira, jer oduzimaju dragocjeno vrijeme zaposlenika, i jer veći dio ode nazad u zapadne države EU preko javnih nabava i konzultantskih ugovora). Neka istraživanja tako pokazuju da novac iz fondova u konačnici ima negativan učinak na ekonomski boljitak država poput Grčke ili Bugarske.
Neke činjenice o EU-fondovima:
1) EU nikada ne daje novce u cijelosti, nego financira 50-90% projekta, dok ostatak mora namaći primatelj novaca iz fonda (npr. država). Ako dotična država nema novaca, kao npr. Hrvatska, i ako je riječ o većim ulaganjima, novci za dio koji država sama mora platiti se često mogu namaći samo uzimanjem kredita od banaka. Banke su pak, i u slučaju Hrvatske i cijele istočnoeuropske periferije, najvećim dijelom u vlasništvu stranih zapadnih banaka. Tako banke iz jezgre EU profitiraju od EU fondova čak i kad novci iz fondova idu siromašnijim državama. U fondovima za države članice EU uopće ne daje novce unaprijed nego ih (dijelom) uplaćuje tek nakon završetka projekta (tzv. predfinanciranje), što znači da zaduženje i kamate moraju biti još veće.
2) Novci iz EU fondova nisu poklonjeni novci. Hrvatska će, kao članica (a u nekim slučajevima i kao pristupnica), morati uplaćivati u te fondove iz kojih će se onda dijeliti sredstva. Prema trenutnim procjenama, u prvoj godini članstva ćemo u proračun EU morati uplatiti između 400 i 600 milijuna eura; od EU ćemo u tu svrhu moći dobiti do 200 milijuna, a ostatak ćemo morati namaknuti sami (vjerojatno daljnjim komercijalnim zaduživanjem i povećanjem javnog duga). Već iduće godine ćemo moći dobiti samo 30-ak milijuna pomoći, i nakon toga ništa. Sav ostali novac koji dobijemo od EU dobivat će se projektnim financiranjem u kojem vjerojatno nećemo biti uspješni; spomenimo tu primjer Bugarske koja kao siromašna zemlja teoretski ima pravo na sve postojeće oblike pomoći pa je ipak od ulaska svake godine više dala EU nego što je do nje dobila.
3) Velik dio novaca dodijeljenih siromašnim zemljama preko EU fondova zapravo ide za nerazvijene regije bogatih, a i ono što se načelno da siromašnima se vrlo brzo vraća u zapadnoeuropske zemlje i tako što se uvjetuje da se tim novcima moraju npr. kupovati proizvodi i usluge njihovih državno protežiranih tvrtki koje uspijevaju ponuditi najmanje cijene na javnim nabavama i sl. Tako ta sredstva za “pomoć” manjim zemljama zapravo služe i kao subvencije gospodarstvima razvijenih EU zemalja.
4) Iz EU fondova se teoretski može povući jako puno sredstava, no to je namjerno zamišljeno tako da se u praksi to ne događa.
5) EU preko fondova manjim zemljama diktira čime se mogu baviti, a čime ne, u što i kako trebaju ulagati te na taj način provodi svoj nadzor nad dijelovima gospodarstva i društva koja nisu regulirana zakonima EU i drugačije ne može kontrolirati. Takav je nadzor u konačnici uvijek ne u interesu društva ili većine stanovnika manjih zemalja, nego u interesu ekonomskih elita pretežno najmoćnijih država europske jezgre.
Čak i ako država ne može dobro iskoristiti novce, neće li to uspjeti građanima preko udruga i tvrtki?
Novac će moći dobiti samo udruge i tvrtke koje su već etablirane u onom što rade, imaju iskustva s birokracijom oko projekata i aktivnosti im se procjenjuju kao isplative po kriterijima EU, ne dugoročne isplativosti, dobrobiti građana ili samih tvrtki ili udruga. Projekte će morati sufinancirati (dakle, dati 10 do 50% vlastitih sredstava), moći će financirati samo one aktivnosti koje su predviđene pravilima EU (sve nepredviđene i s ovim neusklađene troškove morat će sami snositi), i novac će dobiti tek po završetku projekta – dakle, svejedno će biti prisiljeni posezati za komercijalnim kreditima.
