Zašto NE u EU (III dio)?
Zašto Hrvatska ne smije zatvoriti brodogradnju?
Jer je brodogradnja naša zadnja tehnološki složena proizvodna grana koja zapošljava skoro 40 000 radnika, osigurava egzistenciju za 150 000 stanovnika, predstavlja skoro 15% izvoza te
godišnje uprihodi oko milijardu eura. Jer je Hrvatska trenutno 3. europska i 14. svjetska brodograđevna sila te dobitnica više od 10 svjetskih nagrada za brod godine.
Prikazivati brodogradnju kao teret koji parazitira na državnom proračunu znači ne poznavati materiju ili zastupati interes bogate elite. Brodogradnja je u periodu od 1992. do danas na uloženih 25,5 milijardi kn zaradila preko 40 milijardi. Pozitivna bilanca plaćenog poreza u odnosu na ono što je uloženo u obliku državnih subvencija i jamstava dodatno potvrđuje samoodrživost.
Brodogradnja je jezgra industrijskog razvoja svake zemlje jer ima snažan multiplikativni efekt na privredu što znači da jedan radnik u brodogradnji posredno zapošljava 3-5 radnika u drugim sektorima.
Tri vodeće svjetske brodograđevne sile Japan, Kina i Južna Koreja su svoj razvoj strateški temeljile upravo na brodogradnji.
Da zaključimo: brodogradnja je samoodrživa, društveno korisna, tehnološki složena inovativna proizvodna aktivnost koja čini stup razvoja svakog društva.
Zašto Hrvatska ne smije privatizirati brodogradnju kako traži EU?
Jer je pretpostavka o investitorima koji će uložiti u tehnološku modernizaciju naprosto pogrešna. A pogrešna je jer brodogradnja nije visoko profitabilna, nego radno intenzivna djelatnost što znači da radi na korist cijelog društva, ali ne ulijeva profit u privatne džepove, a to je i razlog zašto se EU tako prema brodogradilištima odnosi. U takvoj situaciji investitor nema interesa za zadržavanje temeljne proizvodnje nego za zemljišno-građevinske špekulacije.
Primjer koji bi valjalo slijediti jest pulski Uljanik, državno brodogradilište, sanirano skupa s ostatkom brodograđevnog sektora 2002., koje danas posluje bez ikakvih gubitaka.
Primjer koji ne valja slijediti jest poljska brodogradnja čiji se model „restrukturiranja“, istina, pod pritiskom EU regulativa, sastojao u privatizaciji, otpuštanjima, outsourcingu te smanjenju opsega proizvodnje. U samo 6 godina članstva u EU, Poljska je od druge europske brodograđevne sile potonula izvan prvih 10, zatvorila 17 brodogradilišta (od 3 najveća preživio je jedino Gdańsk i to s 20% kapaciteta), otpustila više od polovice radnika, smanjila opseg proizvodnje za 40%, a udio na svjetskom tržištu sa 3% na ispod 1%.
Što je to neoliberalizam?
Neoliberalizam je ekonomsko-politička doktrina koja zagovara podvrgavanje svih aspekata društva tržištu i logici profita. Rezultati neoliberalnih reformi na globalnoj razini u zadnjih 30-40 godina su povećanje nejednakosti u društvu i gomilanje bogatstva u rukama kapitalističke elite. Tako su u zapadnim zemljama (SAD-u i zapadnoj Europi) realne radničke plaće od 1970-ih naovamo stagnirale ili čak padale, dok su profiti gospodarskih elita neobuzdano rasli. Neoliberalizam se na globalnoj razini provodi, među ostalim, kroz institucije kao što su Međunarodni monetarni fond (MMF), Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija (WTO), dok se u Europi širi najviše kroz institucije EU i produbljavanje europske integracije.
Kakva je razlika između neoliberalizma u teoriji i praksi?
Treba razlikovati neoliberalizam kao apstraktnu doktrinu i realno postojeći neoliberalizam kakav se provodi u stvarnosti, a koji se prilagođava lokalnim okolnostima. Provođenje neoliberalnih mjera se razlikuje od zemlje do zemlje, ovisno o njezinim karakteristikama, tradiciji, povijesti i sl., kao i o tome koliki je otpor građana prema njihovu uvođenju. To što primjerice u Francuskoj ili u Švedskoj još uvijek postoji sustav besplatnog javnog zdravstvenog osiguranja (što je u suprotnosti s neoliberalnom teorijom prema kojoj bi zdravstvo, kao i sve ostalo, trebalo biti privatizirano i dostupno ovisno o financijskoj moći pojedinca) ne znači da zato politika EU i politika francuskih i švedskih vlada nije neoliberalna. To samo znači da ta neoliberalna politika (još) nije uspjela, zbog otpora građana, razmontirati postignuća socijalne države, kao što je javno zdravstvo, do kojih je došlo prije neoliberalne ere.
Isto tako, neoliberalna se politika provodi kada odgovara interesima elitâ, a ne iz puke ideološke zanesenosti i teorijske dosljednosti. Stoga je i moguće da se desetljećima govorilo o tome da država nipošto ne smije intervenirati u ekonomiju da bi se, nakon izbijanja svjetske ekonomske krize 2008, i u EU i drugdje, javnim sredstvima sanirale brojne privatne banke, istodobno prebacujući troškove i teret krize na obične građane koji je nisu skrivili. S obzirom na to da je državna pomoć odgovarala brojnim bankama i korporacijama kojima je inače prijetila propast, neoliberalna je teorija o tome da se država ne smije miješati u ekonomiju brzo zaboravljena. Tu se jasno vidi princip socijalizma za bogate, kapitalizma za siromašne – dobici i prihodi se privatiziraju (idu u džepove malobrojnog i najbogatijeg sloja društva), dok se troškovi socijaliziraju (plaća ih cijelo društvo).
Zašto je EU neoliberalna?
EU je neoliberalna je provodi neoliberalnu politiku, tj. politiku koja radi u korist sitne gospodarsko-političke elite i korporacijâ a na štetu većine građana. Neoliberalna se politika kroz institucije EU provodi na različite načine, različitim kanalima i mjerama – katkad formalno i službeno, katkad neslužbeno – ali obuhvaća sve sektore ekonomije i društva. Osim toga, nije ograničena samo na države članice EU, nego i na države-pristupnice, kojima se neoliberalna politika, u još strožem obliku nego u starijim državama-članicama, nameće kao uvjet ulaska u EU. Ne treba se, naravno, zavaravati da neoliberalizam postoji samo u EU, jer takva politika prevladava u čitavom svijetu, no ona se kroz institucije EU još više promiče i uvlači u sve pore ekonomije i društva.
Osnovne mjere neoliberalne politike su deregulacija, liberalizacija i privatizacija:
Deregulacija označava općenito smanjenje poslovnih propisa radi postizanja bolje “poduzetničke klime” (što je ljepše upakirano “pogodovanje kapitalistima”), ukidanja propisâ i ograničenjâ, lakšeg protoka kapitala itd. Deregulacija uvelike olakšava tržišne manipulacije i špekuliranje što može dovesti do ekonomskih kriza poput trenutne, a također se koristi kao sredstvo smanjivanja radničkih prava i potpomaganje korporacijama i poslovnoj eliti u ostvarivanju profita na račun ostatka društva. Promicanje takvih mjera stoji u osnovi EU.
Liberalizacija označava politiku otvaranja granicâ, ukidanja carinâ i drugih ograničenja kao što su državni monopol u ključnim područjima i sl. Ukidanje carinâ i drugih zaštitnih mjera (koji unutar EU nema), ostavlja gospodarstvo pojedine zemlje na milost i nemilost u odnosu na konkurenciju u drugim zemljama. To je pogotovo nepogodno za male zemlje kao što je Hrvatska za koje se ne može očekivati da će se na slobodnom tržištu ravnopravno natjecati s većim i bogatijim zemljama. Liberalizacija se u EU koristi za ostvarivanje gospodarskih interesa jačih zapadnih zemalja, tj. preciznije govoreći njihovih korporacija, a na štetu gospodarstava slabijih zemalja. Liberalizacija pak nekih sektora u kojima je država prije imala monopol (kao što su željeznica, pošta, telekomunikacije, energetski sustav i sl.), omogućava ulazak privatnog sektora (i onda privatni profit) i onamo gdje prije nije imao pristupa, a u praksi često znači pogoršavanje i poskupljenje uslugâ (npr. katastrofalna iskustva u Velikoj Britaniji s privatizacijom željeznice). EU takve liberalizacije potiče još od 1990. u nizu svojih direktiva.
Privatizacija označava pretvaranja državnog/javnog vlasništva u privatno – tobože radi toga što je privatno vlasništvo uvijek bolje od državnoga, a zapravo kao sredstvo bogaćenja pojedinaca na račun čitavog društva. Tako je recimo 80% banaka u novim istočnoeuropskim članicama EU, kao i u Hrvatskoj, u vlasništvu stranih zapadnoeuropskih privatnih banaka koje na taj način iz tih zemalja izvlače goleme profite.
Osim toga, neoliberalizam se EU ogleda i u stalnim dokumentima i mjerama koje pozivaju na nepovećavanje radničkih plaća i smanjenje radničkih prava (poput lakšeg otpuštanja radnikâ, povećanja rada na određeno i sl.), što se naziva eufemizmom fleksibilizacija rada. Neoliberalna se politika vidi i u komercijalizaciji prisutnoj u svim sektorima društva u Europi, npr. u zdravstvu i školstvu, gdje se primjerice uvode i sve više povećavaju participacije i školarine, što pristup zdravstvenoj skrbi i fakultetskom obrazovanju čine sve manje pristupačnim običnim ljudima. Konačni cilj toga je potpuna privatizacija zdravstva i školstva i dostupnost i jednoga i drugoga samo onima koji si to mogu priuštiti.
Neoliberalna je u EU i monetarna politika koju provodi Europska središnja banka, koja se ponajprije bavi sprječavanjem inflacije, koje se najviše boje oni koji imaju najviše novca pa onda čitavu monetarnu politiku svode na sprječavanje mogućnosti da se to dogodi.
Nije li ipak EU jedina zaštitnica ljudskih prava u svijetu? Nije li ona jamstvo da kod nas više neće biti diskriminacije i ratova?
Zbog uloge “međunarodne zajednice” u nedavnim ratnim sukobima u regiji kod nas se još uvijek smatra kako je EU primjer visokih standarda zaštite manjinskih prava. Nažalost, stvarnost je nešto drugačija. Trenutna razina manjinskih prava u RH je nešto o čemu manjine u EU u većini zemalja mogu samo sanjati. Rijetke zemlje uopće priznaju nacionalne manjine, ali niti jedna zemlja ne potiče nacionalne posebnosti najbrojnije manjine, imigranata, koji u nekim zemljama čine i do 20% stanovništva. Upravo suprotno, posebno najveće zemlje otvoreno provode politiku asimilacije ili protjerivanja. Svi relevantni dokumenti EU (kao što su tzv. kopenhaški kriteriji ili Okvirna konvencija o pravima nacionalnih manjina) sustavno izbjegavaju regulirati prava nacionalnih manjina, pogotovo u velikim zemljama. Umjesto prema zajedničkoj budućnosti bez nacionalnih sukoba, politička scena EU sve više se kreće prema jačanju ksenofobnih pokreta čiju retoriku sve više preuzimaju i najveće političke stranke. Osim toga EU, suprotno službenoj politici “meke sile”, ni na koji način ne potiče svoje članice na poštivanje međunarodnog prava u vanjskoj politici što je došlo do izražaja prilikom napada na Irak. Iako EU službeno zagovara “etično poslovanje” u svijetu, ona ne želi razvijati korištenje mehanizama kažnjavanja europskih tvrtki koje koriste robovski i dječji rad. Suprotno ideji o višenacionalnoj Europi “ujedinjenih u različitosti”, EU ima upravo porazne rezultate u poštivanju ljudskih prava vaneuropskih manjina, bilo u njihovim zemljama, bilo imigranata u samoj EU.
