Argentina – od propale zemlje do gospodarskog čuda
Argentini je uspjelo nemoguće. Prije deset godina bila je to propala zemlja. Danas njeno gospodarstvo cvate. Može li Argentina poslužiti Grčkoj kao primjer?
Argentina točno prije deset godina. Zemlja proživljava najtežu krizu u svojoj dvjestogodišnoj povijesti. Lupajući loncima i poklopcima, ljudi su izašli na ulice prosvjedujući protiv stanja u zemlji, protiv politčara koji su za njega odgovorini.
Prosvjednici su pjevali pjesmu “Que se vayan” (Neka odu). Oni, političari koji su sve to prouzročili! Došlo je do sukoba. U nemirima je poginulo skoro 40 ljudi.
Ponovno od nule
Demonstracije u Buenos Airesu 2001.Ovako je to izgledalo na ulicama Buenos Airesa 2001.Argenitna je bankrotirala. Uništili su ju korumpirani i nesposobni političari. Zemlja je nagomilala ogromne dugove u visini od 170 milijardi dolara. Gotovo da ni za koga nema posla, djeca umiru od gladi u nekad bogatoj Argentini. Roberto Lavagna još ni danas ne može vjerovati koliko je duboko njegova zemlja tada bila pala.
“Stanje je bilo jako loše. Mnogi povjesničari tvrde da je to bila najgora kriza od 1890. Znači, u zadnjih 110 godina. Socijalni uvijeti u kojima su ljudi živjeli su bili strašni. 52 posto stanovništva, znači više od polovice, živjelo je ispod granice siromaštva”, prisjeća se Lavagna.
Roberto Lavagna je 2002. postao argentinski ministar gospodarstva. Zajedno s kasnijim, a danas pokojnim, predsjednikom Nestorom Kirchnerom (koji je po majci hrvatskog porijekla, s otoka Brača) pokušava izvesti zemlju iz krize. Kirchner proglašava nelikvidnost države, postiže dogovor s Međunarodnim monetarnim fondom, jednostavno briše iz knjiga velik dio inozemnih dugova, ignorira strane ulagače kojima Argenitna duguje novac a nacionalnu valutu peso zadržava podcijenjenom. Tako Argentina polako ponovno postaje konkurentna na tržištu.
“U tom je procesu bilo nekoliko važnih stvari: Kao prvo, smatrali smo da potrošnja mora predstavljati motor svega, ono što će pokretati ozdravljenje gospodarstva. U Argenitni se više od 20 godina važnost polagala samo u izvoz ili vrijednost investicija. Potrošnja je bila samo nužno zlo. Druga odlučujuća stvar: Argenitna je morala ostvariti trgovinski suficit. Kao treće, morali smo sami sebi priznati da je količina naše zaduženosti dostigla razinu kod koje dugove više nismo mogli otplaćivati. Restrukturiranje dugova je neizbježno. Kao i značajan oprost dugova. Trebalo nam je ‘šišanje'”, prisjeća se Lavagna.
Krizi ni traga
Sadašnja predsjednica Cristina Fernandez i njen prethodnik i suprug, pokojni predsjednik Nestor Kirchner tijekom posjeta Berlinu 2005.Sadašnja predsjednica Cristina Fernandez i njen prethodnik i suprug, pokojni predsjednik Nestor Kirchner tijekom posjeta Berlinu 2005.Deset godina nakon državnog bankrota u Buenos Airesu, baš kao ni u mnogim drugim argnetinskim gradovima, krizi nema ni traga. Ljudi u novčanicima imaju puno više pesosa, koje i troše. Od globalne se krize ovdje ništa ne može osjetiti. Ponosna je i sadašnja predsjednica države, udovica pokojnog predsjednika Kirchnera, Christina Fernandez, na razvoj svoje zemlje. Razvoj koji je krenuo od bankrota i stigao do gospodarskog čuda.
„Mi smo u jednoj novoj Argentini. Zemlja je načinila velik skok, ako se prisjetite da je to bila Argentina koja je imala nezaposlenost od 25 posto. Svaki četvrti Argentinac bio je nezaposlen. To je bila Argentina koja je bila zadužena s više od 140 posto bruto nacionalnog proizvoda, u kojoj je svaki drugi čovjek živio u siromaštvu. Danas mi vidimo zemlju koja doživljava nadulji rast u svojoj 200-godišnjoj povijesti”, ističe argentinska predsjednica.
Brojni Argentinci s nelagodom gledaju na globalnu financijsku krizu koja upravo ozbiljno potresa neke europske zemlje. Boljna sjećanja brzo naviru. Argentinci znaju kako je to kad zemlja bankrotira. No Argentini je uspjelo izvući se iz zamke. U svakom slučaju ovoga puta, jer, kriza će i opet doći, tvrde “Portenos”, kako nazivaju stanovnike glavnog grada Buenos Airesa. Potpuno samouvjereni i bez straha ipak nisu.
Autor: Julio Segador, Buenos Aires/ S. Kobešćak
