François Géré: Iran, scenarij mogućeg rata
Od rujna 2011., pojačava se napetost između Teherana i Washingtona. Posljednja epizoda koja o tome svjedoči jest iranska prijetnja blokadom Hormuškog tjesnaca u slučaju uvođenja sankcija na iranski izvoz energenata. Naime slobodno kretanje energetskih tokova za Washington je oduvijek bilo casus belli. Eskalacija sankcija prerasta u rat, o kojem se govorilo još prije šest godina. Kroz sudjelovanje u medijskom širenju priželjkivanom s ove i one strane, odmjerimo čemu se mogu nadati njegovi sudionici i koji bi im rizici predstavljali protutežu.
U Iranu, čini se da bi bilo korisno ponuditi više u borbi između straža i klanova kako vjerskih tako i onih svjetovnih (vrhovni vođa Ali Khamenei, predsjednik Mahmoud Ahmadinedžad i njegov šogor Esfandar Rahim Mashaie, moćna obitelj Alija Larijanija, predsjednika iranskog parlamenta) koji se prepiru oko vlasti u perspektivi parlamentarnih i predsjedničkih izbora 2013. godine. „Pasdarani” (čuvari revolucije) također uživaju u svome prestižu i vjerodostojnosti majstora visoke vojne tehnologije.
To bi bila prilika da se ojača započeto nacionalno jedinstvo kad bi se u drugi plan stavilo opće nezadovoljstvo prema lošem gospodarskom upravljanju koje, pogoršano sankcijama otežava uvjete života. Naposljetku, izravan sukob rezultirao bi regionalnom diplomatskom izolacijom zbog bojazni od nuklearnog oružja i dinamike promjena vlasti u arapskom svijetu koja favorizira sunitizam. Nastupiti kao jedina država koja se usuđuje izazvati američku nadmoć pokazalo bi se skupim.
U Sjedinjenim Državama predsjednik Barack Obama nalazi se pod pritiskom republikanaca, ali i velikog broja demokratskih parlamentaraca koji vode brigu o zaštiti Izraela. Vrijeme je da američka administracija dokaže odlučnost iza svojih riječi, iako on preferira opciju „izgradnje nasipa”.
On jednako tako treba uvjeriti regionalne saveznike i podariti više postojanosti toj strategiji „nasipavanja”, započetoj prije dvije godine i utemeljenoj na preraspodijeli postrojbi iz Iraka i Afganistana prema arapskom poluotoku, na proturaketnoj obrani i, u nešto diskretnijem pogledu, na nuklearnom jamstvu. Naposljetku, potrebno je smiriti i ratobornu nestrpljivost izraelske vlade.
Regionalno zapaljenje
U vidu takvih događaja, koji su rizici? Washington mora biti spreman na skok cijena energenata što bi samo pogoršalo gospodarsku krizu, čije bi posljedice osjetile i brzo rastuće zemlje. Bilo bi potrebno suzbiti snažno protivljenje vezano za zabrinutost zemalja uvoznica (Japan, Indija, Kina) kao i obalnih zemalja izvoznica. Drugi rizik bila bi radikalizacija novoizabranih arapskih umjereno-islamskih vlada. Treba li razmišljati o regionalnom zapaljenju? Taj izraz kojim se Teheran često koristi čini se pretjeran: ni u Libanonu (Hezbollah), ni u Iraku (vojska Mahdija Moqtada Al-Sadra), ni u Gazi, a još manje u Afganistanu, ne bi došlo do automatskog oružanog angažmana kao potpora Iranu. Unatoč zapaljivim izjavama, svatko bi gledao svoj lokalni interes.
Opasnost za Iran bila bi kad bi se on našao u situaciji partijske države poput Sjeverne Koreje, što Teheran nastoji izbjeći. Osim toga, režim bi mogao pretrpjeti poraz u pogledu odnosa konvencionalnih snaga koji ide u korist Sjedinjenim Državama. Takvo poniženje uzdrmalo bi unutarnjopolitičke okolnosti. Dvije opcije se ocrtavaju: držati se verbalnog sukobljavanja ili demonstrirati vojnu silu na ograničen način i tako omogućiti svakome da izabere svoju ulogu.
Može li ovaj potonji scenarij doprinijeti rješavanju nuklearne krize favorizirajući ponovno otpočinjanje dijaloga, pri čemu bi svatko sačuvao obraz? To je bio slučaj 1987. Iran se tada suprotstavio Iraku. Nije bilo iranskog nuklearnog programa. Nekontrolirana eskalacija dovela bi do zračne kampanje nad nuklearnim centralama i raketama. Iranski potencijal bio bi umanjen, ali ne i iskorijenjen.
Situacija dakle nalaže opreznost. Francuska, ne bez dvosmislenosti, upozorava na „rizik od preventivnog napada” koji bi bio okidač krize koju ona „ni pod koju cijenu ne želi”. Poslije deset godina uzaludnih pregovora, približava se trenutak istine. No koje istine?
Izvor: LE MONDE (autor je direktor Francuskog instituta za strateške analize)
N.P./lemonde.fr/komentar.hr
