„Jeste li za članstvo Republike Hrvatske u Europskoj uniji?“, pitanje je na koje bi (pre)brzo trebali znati dati odgovor. Dok su, uglavnom, izvanparlamentarne stranke krajnje desnice jednoglasne u odgovoru (pokretu) NE u EU, među članovima i simpatizerima političkog pokreta Hrvatski rast i HSP-a Dr. Ante Starčević ima dosta nedoumice unatoč načelnoj podršci ulasku Republike Hrvatske u Europsku uniju. S obzirom na slabu informiranost što nam sve konkretno donosi ulazak u zajednicu europskih država te neravnopravnu kampanju pristalica (Savez za Europu) i protivnika (Vijeća za Hrvatsku)  ulasku u zajednicu europskih država, želio bih dati širi povijesni kontekst hrvatskog pridruživanja političkoj Europi.

Podjela Rimskog Carstva

Istočno Rimsko Carstvo (tzv. Bizant) nastaje između 283. godine, kada umire car Kar i kada se do tada jedinstveno Rimsko Carstvo prvi put dijeli (što će potvrditi i car Dioklecijan), i 330. godine kada car Konstantin Veliki prebacuje prijestolnicu Rimskog Carstva u „Novi Rim“ tj. Carigrad. Završna podjela između dva dijela carstva dogoditi će se 395. godine kada car Teodozije I. Veliki daruje svom sinu Arkadiju istočni dio, a Honoriju zapadni dio.

Zapadnorimski car Julije Nepot (474.-475.) nakon puča je pobjegao u Dalmaciju koja je još priznavala njegovu vlast. Zadnji zapadni car je bio Romul Augustul (koji, na temelju rimskih zakona, nije nikada bio car nego samo uzurpator). S prijestolja ga je maknuo germanski knez Odokar, te je poslao izaslanstvo u Konstantinopol istočnorimskom caru Zenonu i poručio mu da je jedan vladar dovoljan za oba carstva. Dobio je potom od cara Zenona službeni naslov patricija, a time i carskog upravitelja Italije. Time se praktički ugasilo Zapadno Rimsko Carstvo, premda je istočnorimski car Zenon i dalje priznavao Julija Nepota kao vladara Zapadnog Rimskog Carstva. Tako je zapadnocarska vlast prestala postojati kada je Julije Nepot ubijen 480. godine Dioklecijanovoj palači kao posljednji zakoniti car zapada.

Već krajem IV. stoljeća pojavila se tedencija nasljednog apsolutizma koji je ranije bio nezamisliv u rimskoj državi. U Istočmom Rimskom Carstvu će uz druge vjerske promjene doći do stvaranja političkog sustava simfonije, u praksi cezaropapizama, u kojem careva osoba postaje praktički nedodirljiva. Cezaropapizam označava primat državne vlasti nad crkvenom. Tijekom V. stoljeća, dok zapadne prefekture propadaju pod navalom barbara, Istočno Rimsko Carstvo se osjetilo pozvanim sudjelovati u pokušaju spašavanja. Tijekom vladavine cara Justijijana I. Velikog (527.-565.) doći će do oslobađanja Afrike, Italije, Dalmacije, južne obale Hispanije i svih sredozemnih otoka. Pošto je Istočno Rimsko Carstvo (ali i Perzijski Carstvo) bilo potreseno prvom pandemijom bubonske kuge koja je postala puno poznatija po imenom Crna smrt, nikada nije došlo do obnove Rimskog Carstva.

Obnova Zapadnog Rimskog Carstva

Krajem VI. i početkom VII. stoljeća kod istočne Franačke od Bjelohrvata odijelili su se Hrvati te po zapovijedi cara Heraklija potukli i protjerali Avare iz Dalmacije, i s dozvolom cara Heraklija smo se naselili u lijepoj našoj zemlji, u kojoj i sada stanujemo. U istočnoj Panoniji područje Srijema bilo je kroz cijelu prvu polovicu VIII. stoljeća izloženo napadima Bugara i Avara, sve dok sredinom VIII. stoljeća Avari nisu sasvim zavladali tim krajem. Upravo 791. franački kralj Karlo Veliki započeo je pohod protiv Avara, a već sljedeće godine 792. Vojnomir, vladar panonskih Hrvata, se podlaže Karlu Velikom i obećava mu pomoć u borbi protiv Avara.

Nakon što je na Božić 800. godine Karla Velikog u Rimu papa Lav III. okrunio za rimskog cara, na poklon u Regensburg 803. godine dolazi knez primorskih Hrvata. Nakon što je 804. godine pokorio i Mletke, Karlo Veliki je odlučio zauzeti i bizantsku Dalmaciju, odnosno gradove i otoke koji su ostali u bizantskoj vlasti, no u dugotrajnom ratu Karlo Veliki je 810. godine pobijeđen, ali Aachenskim mirom sklopljenim 13. siječnja 812. godine bizantsko carstvo priznaje Karla Velikog carem Zapadnog Rimskog Carstva.

Crkveni raskol i predziđe kršćanstva

16. srpnja 1054. godine došlo je do velikog raskola, odnosno velike šizme, koji je podijelio kršćansku crkvu na Katoličku i Pravoslavnu. Uzroci raskola između Katoličke i Pravoslavne crkve leže upravo u antičkim korijenima cezaropapizma. Padom Bosne 1463. godine pod Osmansku vlast Hrvatska postaje štitom kršćanstva.

U prosincu 1526. godine za ugarskog kralja veći dio zemlje podržao je vojvodu Ivana Zapolju. Ivan Zapolja, erdeljski vojvoda i knez, bio je

vođa skupine ugarskih plemića koja je tvrdila da strani vladar ne može biti kralj. Nosio je krunu uz potporu ugarskih i nekih hrvatskih plemića, a kasnije i osmanskog sultana. Ferdinand Habsburški je 1. siječnja 1527. godine na Saboru u Cetingradu izabran za hrvatskog kralja. Očekivalo se naime da će Ferdinand Habsburški braniti Hrvatsku tada teško ugroženu od Osmanlija. U Ugarskoj i Slavoniji započeo je građanski rat između Ferdinanda Habsburškog i Ivana Zapolje, koji je trajao do 1538. godine i sklapanja mira u Velikom Varadinu. 5. siječnja 1531. godine njemački izborni knezovi izabrali su Ferdinanda Habsburškog za rimskog kralja.

Sve zemlje koje je Ferdinand Habsburški stekao ujedinile su se tako u novu državu Habsburšku Monarhiju koja je, 1867. godine preimenovana u Austro-Ugrasku Monarhiju, postojala sve do 1918. godine. Nakon što je austro-ugarski prijestolonasljednik Franjo Ferdinand 1914. godine ubijen u Sarajevu započinje Prvi svijetski rat.

Londonskim ugovorom između zemalja Antante (Velike Britanije, Francuske i Rusije) i Italije, potpisanim 26. travnja 1915. godine, su zemlje Antante privoljele Italiju na izdaju saveza Središnjih sila, obećavajući joj teritorije njezinih dojučerašnjih saveznika. Ugovor je također obećavao Srbiji stvaranje Velike Srbije. Zemlje Antante su Srbiji nudili Bosnu i Hercegovinu, Slavoniju, Srijem i Bačku, južnu Dalmaciju i sjevernu Albaniju, ali bez Makedonije i dijela Banata. Za ulazak u rat i izdaju Središnjih sila saveznici su Italiji ponudili Istru i veći dio Dalmacije, Rumunjskoj Banat, a Bugarskoj Makedoniju. Srbija je odbacila ugovor budući nije bila spremna odreći se Makedonije.

Još tijekom stupanja na prijestolje 1916. godine, naslijedivši starog cara Franju Josipa, austro-ugarski car i kralj Karlo I. Austrijski je bio obaviješten da država treba sklopiti separatni mir pošto ne može izdržati rat koji bi trajao duže od 12 mjeseci. U svibnju 1917. godine u Carevinskom vijeću u Beču sastao se Jugoslavenski klub zastupnika i tzv. Svibanjskom deklaracijom tražio ujedinjenje svih Južnih Slavena u okviru trijalističke monarhije s dinastijom Habsburg na čelu. Ne želeći izdati svoje saveznike car se na to nije obazirao, što će dovesti do događanja iz jeseni 1918. godine.

Hrvatska prvi puta u zajedništvu s istočnim susjedima izašavši iz srednjoeuropskog političkog okruženja

U Zagrebu je u listopadu 1918. godine sazvano Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba s ciljem stvaranja neovisne države na južnoslavenskim prostorima Austro-Ugarske Monarhije. Vrijeme nije radilo za Državu SHS jer su na red došla obećanja zemalja Antante. Na sjednici od 23. i 24. studenog Središnji odbor Narodnog vijeća zaključuje da se ide na ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom i prihvaća Naputak Delegaciji Narodnog vijeća SHS. Krajem studenog izaslanstvo Narodnog vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba krenulo je u Beograd.

Dana 1. prosinca 1918. godine primio ih je regent Aleksandar Karađorđević kojemu je Ante Pavelić, stariji, pročitao netom sastavljenu Adresu koju je regent Aleksandar Karađorđević saslušao i potom pročitao unaprijed pripremljen odgovor kojim je proglasio u ime kralja Petra Karađorevića ujedinjenje.

Tim prvoprosinačkim činom osnovana je Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca. Novonastala država bila je bez Ustava, a sva vlast bila je koncentrirana u rukama regenta Aleksandra Karađorđevića (apsolutizam) i beogradskog dvora (centralizam). Pojavom monarhističke diktature koju je 6. siječnja 1929. godine uveo sada kralj Aleksandar Karađorđević proklamirana je ideologija „integralnog jugoslavenstva“ i promjenjeno ime države u Kraljevina Jugoslavija. 27. ožujka 1941. godine u Jugoslaviji je izveden puč i ustanovljena nova, probritanska vlada na čelu s generalom Dušanom Simovićem. Vladimir Bakarić je priznao da su demonstracije 27. ožujka 1941. godine u Beogradu potaknule engleske tajne službe, uz sudjelovanje engleske buržoaske trgovačke mreže.

Nezavisna Država Hrvatska (NDH) je osnovana 10. travnja 1941. godine uz podršku nacističke Njemačke i fašističke Italije koji su udovoljili stoljetnim hrvatskim težnjama za samostalnošću, nakon raspada i kapitulacije Kraljevine Jugoslavije. Ipak, država je praktičko bila protektoratom Sila osovine. NDH je svoj kraj doživjela 15. svibnja 1945. godine na polju blizu mjesta Bleiburg u Austriji gdje su se Hrvatske oružane snage, zajedno s mnoštvom civila pokušale predati Englezima. Englezi međutim odbijaju primiti njihovu predaju i oni su prisiljeni na kapitulaciju pred komunističkom Jugoslavenskom armijom. Uslijedio je surov obračun pobjednika sa zarobljenim vojnicima i mnogim civilima.

Nakon Drugog svjetskog rata Vladimir Vladko Maček u lipnju 1945. godine otišao je u emigraciju, isprva u Francusku, a 1947. godine u SAD. Ondje je bio jedan od suosnivača Međunarodne seljačke unije u kojoj su se nalazili prvaci predratnih seljačkih stranaka, suprotno srpnju 1923. godine kada je HSS učlanjen u Seljačku internacionalu zbog čega je stranka proglašena komunističkom u siječnju 1925 godine.

Povratak srednjoeuropskim kulturno-političkom okružju

Tako su između Bizantinaca i Franaka izabrali Franke, između pravoslavlja i katoličanstva izabrali katoličanstvo, između Osmanlija i Habsburgovaca izabrali Habsburgovce. Nakon davne podjele Europe (Rimskog Carstva) na latinsko (Zapadno Rimsko) i grčko (Istočno Rimsko) kulturno-političko okružje po kojem su rimske pokrajine Dalmacija i Panonija pripadale zapadu te nakon obnove Zapadnog Rimskog Carstva, Hrvati su često kroz povijest bili u situaciji da biraju između „istoka“ i „zapada“. Tako su između Bizantijaca i Franaka izabrali Franke, između pravoslavlja i katoličanstva izabrali katoličanstvo, između Osmanlija i Habsburgovaca izabrali Habsburgovce.

Našu vjernost Papi mnogi nam zamjeraju, prije svega engleska politika, koja nam Londonskim ugovorom nije ostavila drugu mogućnost nego izbor puta u zajedništvo sa istočnim susjedima ili samostalne ostatke ostataka nekad slavnog hrvatskog kraljevstva.

Ksaver Šandor Gjalski, duboko razočaran jugoslavenskom idejom u koju je vjerovao i za koju se borio, u romanu Pronevjereni ideali, o ujedinjenju piše: “Bacili smo europejštinom i zapadnom kulturom oplemenjene dijelove zemlje i naroda u pandže istočnog, staroturskog barbarizma i bizantinske pokvarenosti, jednom riječju, orijentalnog zla! Strašan, strašan grijeh!“

Potom je engleska diplomacija isprovocirala dolazak totalitarističkih ideologija na južnoslavenske prostore da bi zatim predala hrvatske vojnike i civile boljševičkom teroru. Padom Berlinskog zida i komunističke dikature te nagovještajem demokracije Franjo Tuđman je hrvatsku politiku koncipirao na sljedećim načelima, između ostalog: – ujedinjenje svih Hrvata, i – ponovni ulazak u srednjeeuropski civilizacijski krug, a izlazak iz „Balkana“.

Tijekom Domovinskog rata prve države koje su nas priznale (nakon Slovenije, Litve, Ukrajine i Latvije koje su i same bile u postupku priznavanja) bile su Island (članica NATO-a) te Vatikan (inače Sveta Stolica zadnja priznaje) i Njemačka (članica EU). (Pre)težak put pristupanja Hrvatske Europskoj Uniji dodatno su komplicirale engleska i nizozemska diplomacija kroz suradnju sa sudom u Haagu koji (ni)smo morali platiti (Antom) Gotovinom i ostalima.

Nakon svega naučimo nešto iz povijesti jer povijest je učiteljica života i odazovimo se pozivu Pape da budemo „sol zemlje“ te uđemo u Europsku Uniju jer tamo nas čekaju zemlje koje su nas priznale kada nam je to bilo neophodno. Na referendumu 22. siječnja 2012. godine odlučujemo želimo li (p)ostati dio Balkana kako nam to žele naši engleski „prijatelji“, koji zajedno sa Amerikancima ruše Europsku monetarnu uniju jer im je postala velika konkurencija, ili želimo iskazati zahvalnost i podršku svima onima u Europskoj uniji koji su glasovali ZA priznavanje Hrvatske 15. siječnja 1992. godine, trećeg izbora nikad nije bilo.

Andrija Mihaljević

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save