NEMA MIRENJA S NEPRAVDOM
 Držim da je važno stvarati i njegovati svijest u društvu o tome da počinitelje zločina treba kazniti, a žrtvama odati počast, bez obzira na to kojoj strani, narodnosti ili vjeri pripadaju. No osudama nedužnih pravda nije zadovoljena,

pa tako ni žrtve ne mogu dobiti barem simboličnu zadovoljštinu.

Svaki se narod mora suočiti s tamnim stranama svoje prošlosti, ako želi objektivno prikazati vlastitu povijest. Presude na hrvatskim sudovima pripadnicima hrvatskih snaga za počinjena nečasna djela, sadržaj udžbenika za povijest u hrvatskim školama o Drugom svjetskom ratu i Domovinskom ratu u kojima se spominju i nečasne radnje na „hrvatskoj strani“, prilozi u medijima i drugi primjeri pokazuju da su Hrvati u velikoj mjeri upoznati i s negativnim primjerima iz svoje prošlosti. Kad se u obzir uzmu razmjeri i posljedice srpske agresije na Hrvatsku početkom 1990-ih, te relativno kratak vremenski odmak od završetka Domovinskoga rata, vjerujem da su u „suočavanju s prošlošću” Hrvati daleko ispred mnogih naroda koji su imali sličnu sudbinu. Reakcija dijela hrvatskih političara i najvećega dijela hrvatskih građana nakon donesenih presuda Haaškoga suda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču kao sudionicima „udruženoga zločinačkoga pothvata” ne pokazuje „nespremnost Hrvatske na suočavanje s prošlošću“, nego ogorčenost zbog nepravedne presude. Osuđeni hrvatski generali nisu provodili „zločinački pothvat“, niti su odgovorni za ubojstva civila, stoga prihvatiti izrečenu presudu ne znači suočiti se s prošlošću, nego pomiriti se s nepravdom.

Držim da je važno stvarati i njegovati svijest u društvu o tome da počinitelje zločina treba kazniti, a žrtvama odati počast, bez obzira na to kojoj strani, narodnosti ili vjeri pripadaju. No osudama nedužnih pravda nije zadovoljena, pa tako ni žrtve ne mogu dobiti barem simboličnu zadovoljštinu. Jednako tako, javnost treba objektivno informirati o događajima, uzimajući u obzir okolnosti u kojima su se dogodili, a podaci koji se pritom navode trebaju biti točni i cjeloviti. Primjer netočnoga ili nedorečenoga informiranja javnosti je neprestano ponavljanje podatka iznesenog u knjizi Hrvatskog helsinškog odbora (Vojna operacija Oluja i poslije – izvještaj, Zagreb, 2001., str. 80) da je tijekom i nakon „Oluje“ zapaljeno 22.000 kuća, koji je 8. siječnja 2011. u emisiji „Nedjeljom u 2“ ponovio i poznati saborski zastupnik. Usprkos tomu što je tijekom suđenja u Haagu dokazano da taj broj nije točan i usprkos tomu što su se toga broja „odrekli“ i pojedinci koji su ga svojevremeno plasirali u javnost, a što se u više navrata moglo pročitati ili čuti u medijima! S obzirom na to da nitko ne poriče činjenicu da su tijekom i nakon „Oluje“ pojedinci na hrvatskoj strani zapalili dio imovine srpskih građana u Hrvatskoj, ostaje pitanje zašto se već 10 godina, a posebice danas kad se zna da nije točan, taj preuveličani podatak o „22.000 zapaljenih kuća“ uporno ponavlja (u javnim nastupima spomenut je i broj od 30.000!).

Raščlamba izvješća promatrača UN-a koji su bili zaduženi za promatranje i evidentiranje stanja objekata na oslobođenom području RH nakon „Oluje“ pokazuje da je broj oštećenih kuća tijekom i nakon „Oluje“ višestruko manji. Naime, u spomenutoj knjizi HHO-a navedeno je da se podatak o „više od 22.000 spaljenih kuća” u tijeku i nakon „Oluje“ temelji na izvješću brigadnoga generala Alaina Foranda, bivšega zapovjednika UNCRO-a u UNPA sektoru „Jug“, u kojem se također navodi da su do 10. listopada 1995. „vojni promatrači UN-a obišli 320 sela“. Taj podatak u svojim izvješćima i priopćenjima preuzele su nevladine udruge, ali i pojedini političari, a zbog čestoga isticanja u medijima vjerujem da ga je kao „pouzdanu“ činjenicu preuzeo i velik dio javnosti. No uvid u priopćenje za tisak UN-ovih snaga u Hrvatskoj od 12. listopada 1995. u 14 sati, da „zapovjednik bivšeg sektora Jug Alain Forand završava misiju UN-a“ („PRESS STATEMENT – COMMANDER OF FORMER UN SECTOR SOUTH COMPLETES UN MISSION – 12 OCTOBER 1995, 1400 HRS“), u kojem se navodi veći broj pregledanih zaselaka i sela od onog koji je naveden u knjizi HHO-a, pokazuje da se navedeni broj (21.744, dakle oko 22.000) odnosi na promatrane (zabilježene), a ne na spaljene kuće (… A recent survey report by UN military observers based on visits to 389 hamlets and villages showed that of 21,744 houses observed…).

Višestruko manji brojevi

Detaljna raščlamba izvješća promatrača UN-a o potpuno i djelomično oštećenim kućama navodi na zaključak da je broj oštećenih kuća u „Oluji“ i nakon nje, koje su navodno „zapalili“ Hrvati, zasigurno za više od polovice, a vjerojatno i do deset puta manji od 22.000. Naime, raščlamba izvješća promatrača UN-a pokazuje da su u njima navedene i kuće (ili objekti?) za koje se na temelju više kriterija može reći da se njihovo oštećenje/zapaljenje ne može pripisati „zločinačkom“ djelovanju hrvatskih oružanih snaga ili pojedinaca tijekom ili neposredno nakon „Oluje“. Prema kriterijima vojnih promatrača UN-a potpuno oštećeni objekti su oni objekti koji su ostali bez krova i u kojima više nije bilo moguće stanovati, dok su djelomično oštećeni objekti oni objekti u koje se ušlo nasilnim putem, a oštećenja su takve prirode da je u istima bilo moguće stanovati.

Radi što veće cjelovitosti, za raščlambu izvješća promatrača UN-a o potpuno i djelomično oštećenim kućama tijekom i nakon „Oluje“ koristit ću izvješće od 4. studenoga 1995., jer se podrazumijeva da je do toga datuma pregledano i opisano stanje većeg broja kuća na oslobođenom teritoriju, nego dvadesetak dana ranije. Sadržaj toga dokumenta i njegova raščlamba pokazuju da je na oslobođenom području (bivši sektor Jug) pregledano ukupno 21.973 kuća (objekata?), od kojih je oštećeno ukupno 17.194 kuća (objekata?): 8019 potpuno i 9175 djelomično. Kad se, potom, u obzir uzme nekoliko kriterija (oštećene prije „Oluje“ ili na lokacijama na kojima su živjeli isključivo Hrvati ili na lokacijama koje su tijekom okupacije bile na crti razdvajanja ili u zonama borbenih djelovanja) od spomenutoga broja u izvješću promatrača UN-a treba oduzeti još oko 3950 kuća (ili objekata?) – što potpuno (oko 2550), što djelomično oštećenih (oko 1400).

Primjerice, treba uzeti u obzir da je 1210 kuća (ili objekata) navedenih u izvješću promatrača UN-a potpuno (868) ili djelomično oštećeno (342) prije „Oluje“, ne računajući još 445 kuća oštećenih prije „Oluje“ (335 potpuno i 110 djelomično) za koje su podaci dobiveni iz izvora srpske provenijencije. U izvješću promatrača UN-a o kućama koje su oštetile hrvatske snage nalaze se i kuće (ili objekti) na lokacijama na kojima su do početka rata živjeli isključivo Hrvati, pa proizlazi da su Hrvati oštetili i 806 kuća u hrvatskom vlasništvu – potpuno (468) ili djelomično (338). Među oštećenim kućama u izvješću promatrača UN-a navedeno je i 680 kuća (574 potpuno i 106 djelomično oštećene) na lokacijama koje su tijekom okupacije bile na crti razdvajanja hrvatskih i pobunjeničkih snaga, te 1255 oštećenih (635 potpuno i 620 djelomično) u zonama borbenih djelovanja prije i tijekom „Oluje“. Dakako, moguće je da svi objekti na crti razdvajanja i u zoni borbenih djelovanja nisu oštećeni u borbama, djelovanjem topništva, ali veliki dio zasigurno jest.

Jednako tako, analiza metodologije rada promatrača UN-a pokazuje brojne i znatne nepreciznosti i nelogičnosti. Naime, u svom izvješću promatrači UN-a navode da su na 91 lokalitetu u 43 naselja pregledali ukupno 13678 kuća (ili objekata?), od čega je 10496 oštećeno (4832 potpuno, a 5664 djelomično), iako se na tom istom prostoru prema popisu stanovništva iz 1991. nalazilo svega 6247 domaćinstava („objekata za stanovanje“). To znači da je „pregledano“ 7431, a „oštećeno“ (potpuno ili djelomično) 4249 kuća više nego što ih je uopće bilo na tom području prema popisu iz 1991.

Primjerice:

– za selo Rodaljice, općina Benkovac, u kojem su živjeli samo Hrvati, promatrači UN-a naveli su da je pregledan 701 objekt, da je od toga broja 118 kuća (ili objekata) potpuno oštećeno, a 230 djelomično oštećeno, iako je to selo prema popisu stanovnika iz 1991. imalo samo 43 objekta za stanovanje i 162 stanovnika (Hrvata);

– u Vukšiću, općina Benkovac, prema dokumentima UN-a pregledano je 330 objekata, od kojih je 300 potpuno i 20 djelomično oštećeno, a prema popisu iz 1991. imalo je 165 objekata za stanovanje, u kojima je živjelo 663 Hrvata, 122 Srbina i 25 „ostalih“;

– u Otavicama, općina Drniš, prema dokumentima UN-a pregledano je 300 objekata, od kojih je 229 potpuno i 71 djelomično oštećen, a prema popisu iz 1991. imale su 85 objekata za stanovanje, u kojima je živio 271 Hrvat, 2 Srbina i 10 „ostalih“;

– u Ličkom Osiku, općina Gospić, prema dokumentima UN-a pregledano je 2000 objekata, od kojih je 250 potpuno i 550 djelomično oštećeno, a prema popisu iz 1991. imao je 953 objekta za stanovanje, u kojima je živjelo 1570 Srba, 1156 Hrvata i 159 „ostalih“;

– u Cetini, općina Knin, prema dokumentima UN-a pregledano je 407 objekata, od kojih je 328 potpuno i 34 djelomično oštećeno, a prema popisu iz 1991. imala je 230 objekata za stanovanje, u kojima je živjelo 793 Srba, 41 Hrvat i 19 „ostalih“;

– u Korenici je prema dokumentima UN-a pregledano 3000 objekata, od kojih je 600 potpuno i 2400 djelomično oštećeno (znači da su svi objekti barem dijelom bili oštećeni, što nije točno!), a prema popisu iz 1991. imala je 617 objekata za stanovanje, u kojima je živjelo 1519 Srba, 49 Hrvata i 148 „ostalih“;

– u Ličkom Petrovom Selu, općina (Titova) Korenica, prema dokumentima UN-a pregledano je 300 objekata, od kojih je 90 potpuno i 210 djelomično oštećeno, a prema popisu iz 1991. imalo je 109 objekata za stanovanje, u kojima je živjelo 255 Srba i 29 „ostalih“;

– u Prijeboju, općina (Titova) Korenica, prema dokumentima UN-a pregledano je 80 objekata, od kojih je 40 potpuno i 40 djelomično oštećeno, a prema popisu iz 1991. imao je 7 objekata za stanovanje, u kojima je živjelo 13 Hrvata, 2 Srbina i 13 „ostalih“;

– u selu Glavace, općina Otočac, prema dokumentima UN-a pregledano je 250 objekata, od kojih je 237 potpuno i 13 djelomično oštećeno, a prema popisu iz 1991. imalo je 88 objekata za stanovanje, u kojima je živjelo 265 Srba, 21 Hrvat i 3 „ostalih“; itd., itd., itd.

Navedeni podaci nedvojbeno potvrđuju da je broj od „22.000 zapaljenih kuća“ tijekom ili neposredno nakon „Oluje“ naveden u spomenutoj knjizi HHO-a višestruko uveličan. Računajući „ugrubo“, samo na temelju iznesenih podataka može se reći da nije veći od oko 8500 do 9000 kuća: oko 4000 potpuno i manje od 5000 djelomično oštećenih. To znači, da „zapaljenih“ kuća nije moglo biti više od 4000, uz napomenu da navedeni podaci ne obuhvaćaju kuće koje su oštećene u naseljima u kojima je živjelo više od 70 posto ili 50 posto Hrvata (što znači da i njih treba oduzeti od navedenog broja oštećenih/zapaljenih kuća, jer teško je povjerovati da su Hrvati sami sebi palili kuće, pa je i navedeni broj od 4000 zapravo znatno manji). Istodobno, treba uzeti u obzir da su određeni broj kuća prilikom povlačenja zapalili sami Srbi, o čemu svjedoči dokumentacija srpske strane.

Dakako, spomenutom raščlambom ne može se niti se želi prikriti činjenica da su pojedinci na hrvatskoj strani zapalili dio imovine izbjeglih srpskih građana, nego ukazati na netočno informiranje i preuveličane podatke, koji se koriste u javnosti. Uz to, važno je znati i podatak da je na hrvatskim sudovima procesuiran velik broj slučajeva paljenja i pljačke vezanih uz „Oluju“ ili razdoblje nakon nje što, uz objektivan prikaz broja zapaljenih kuća, upućuje na zaključak da ne stoje tvrdnje da hrvatska vlast nije učinila ništa da kazni počinitelje tih nedjela. Primjerice, prema podacima iz tzv. Bijele knjige iz rujna 1999., županijski i općinski sudovi s područja gdje su provedene operacije „Bljesak“ i „Oluja“ donijeli su ukupno 1949 presuda nakon provedenih kaznenih postupaka u vezi s kaznenim djelima u tim operacijama (uglavnom zbog pljačke i paleži); od toga su čak 1492 presude rezultirale osudom i izricanjem adekvatne kaznene sankcije (prema novijim podacima DORH-a iz travnja 2011., zbog kaznenih djela počinjenih za vrijeme i nakon operacije „Oluja“ osuđeno je 2380 osoba).

Uza to, u već spomenutom priopćenju za tisak o odlasku Alaina Foranda s dužnosti zapovjednika UN-a u „sektoru Jug“ 12. listopada 1995., naveden je i podatak da „agencije UN-a procjenjuju kako je u „Krajini“ ostalo još oko 1500 Srba u bivšem Sektoru jug i oko 2200 u bivšem Sektoru sjever“. S obzirom na podatak da je u akciji „Spasimo život“, koju su nakon „Oluje“ pokrenule ustanove Vlade i ministarstava RH te hrvatske i međunarodne humanitarne organizacije (uz podršku predsjednika Tuđmana koji joj je dao „visoki prioritet“), na spomenutom području bilo zbrinuto 10.594 osoba, od čega 70,4% Srba (dakle, znatno više od 3700 Srba koliko su procijenile agencije UN-a), te s obzirom na ovdje iznesene primjedbe vezane uz prebrojavanje oštećenih objekata, postoje opravdani razlozi za sumnju u točnost procjena agencija ili promatrača UN-a, kao i podataka u medijima o događajima tijekom i nakon „Oluje“.

I na kraju, uza sve navedene podatke, da bi se dobila potpuna informacija treba spomenuti i činjenicu da je do „Oluje“, u napadima srpskih snaga u Hrvatskoj potpuno ili djelomično oštećeno više od 200.000 stambenih jedinica, najvećim dijelom već 1991. godine.

Autor: Ante Nazor|

dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save