Nenad Piskač: Međunarodno priznanje niskog intenziteta
Kao mačak oko vruče kaše Milanovićeva se kukuriku vlada s dvadeset ministarstava vrti oko gorućih problema pretvarajući se u kokodak vladu. Kljucaju malo tamo, malo ovamo, po onoj staroj – i ćorava koka pogodi zrno. O nekom vladinom planu izlaska iz gospodarske krize ne može se govoriti. Njega očito nema premda je kukurikanje najavljivalo kako ima već spremljena rješenja. Linić baulja – prvi dan kaže da smo pred recesijom. Drugi dan nismo. Gdje smo? Bolni rezovi temelje se na povećanju postojećih i uvođenju novih poreza. Najbolniji rez je povlačenje tužbe za genocid protiv Srbije. Rez po rez, šav po šav i evo nas razrezane i rašivene u osvit dvadesete obljetnice međunarodnoga priznanja.
Jean Michel Nicolier ekshumiran, Monstrum je slobodan
Da smo međunarodno priznata država svjedoči Josipovićev brzojav sućuti Sjevernoj Koreji u povodu smrti tamošnjega komunističkog diktatora. Da smo međunarodno priznata država svjedoči i plan odustajanja od tužbe za genocid koji su skovali jugoslavenski desničari Pantovčaka i Banskih dvora u dogovoru s Beogradom s Pusićkinim obrazloženjem kako tužba odražava stanje „sukoba niskog intenziteta”.
Da smo međunarodno priznata država svjedoči i prva žrtva Ovčare u agresiji visokog intenziteta, francuski dragovoljac Jean Michel Nicolier, kojega je postumno odlikovao predsjednik Josipović. Protiv ubojice, Srbina Spasoja Petkovića Štuke, međunarodno nam priznata i pravna država, međutim, nije podigla ni prijavu za pogrješno parkiranje, iako je Spasoje, zvani Monstrum, u Beogradu priznao da je ubio još nekoliko ranjenika pred hangarom na Ovčari, te k tomu sudjelovao u strijeljanju dvije stotine ranjenika vukovarske bolnice.
Obljetnica međunarodnoga priznanja hrvatske države ne smije proći bez sjećanja na mladoga Francuza o kojemu književnica Nevenka Nekić piše roman, ali i na tolike druge hrvatske branitelje, žive i mrtve. Bez njih ne bi se imalo što priznati. Nijedna, međutim, međunarodno priznata država javno ne objavljuje registraturu svojih ratnih veterana. Prije bi se reklo da je to posao kvislinških vlada, negoli demokratskih.
Zašto nismo postali mala Švicarska
Mi smo međunarodno priznata država, osim pri haaškome sudištu – tamo smo „zaraćena strana” u „građanskom ratu” koji se dogodio „na prostoru bivše Jugoslavije” za koji su podjednako krivi ekstremisti Milošević i Tuđman. Prekomjerno smo, znani i neznani, granatirali Knin. Monstrum iz prethodnoga pasusa nije ni prismrdio haaškome sudištu.
Hrvatska se već 11 godina ponaša ne kao međunarodni subjekt već kao bivša jugoslavenska socijalistička republika, istodobno i kao stabilna haaška kolonija, a u međuvremenu kao guska u euromagli. Još nemamo konsenzus o temeljenim nacionalnim interesima, ali naše jednoumne elite znaju da ćemo ih najbolje štititi ako uđemo u EU! Nisu li već prodali naše interese? Ne prođe li referendum, popravak slijedi za godinu dana. Ako referendum prođe, popravak nije predviđen! Eurofore političkih iluzionista moguće je prodavati jedino, čini se, još u Hrvatskoj. Da nije tako od međunarodnog priznanja do danas već bismo se primili posla i postali mala Švicarska ili Norveška s obzirom na komparativne prednosti, podunavski, srednjoeuropski i mediteranski položaj koji nam je darovao Bog.
Non-stop pod sitnozorom
Sjećam se toga dana! Bili smo već mjesecima u kukuruzu uz top. Po cijeli dan slušali vijesti s malih tranzistora. Uglavnom je non-stop vladala uzbuna, što znači da se danju i noću nismo odvajali od cijevi. Još se na rukavu nosila oznaka ZNG. Za one mlađe koje o tome školski sustav nije ništa naučio, ZNG je kratica Zbora narodne garde, preteče Hrvatske vojske. A onda je 15. siječnja 1992. eksplodiralo – napokon su nas priznali. Veselju nije bilo kraja. Hrvatsku su odmah preplavili „sladoledari”, tzv. europski promatrači obučeni u bijele odore. Sve do danas neprestano nas promatraju. Pa i sad smo pod europskim režimom „monitoringa” sve do eventualnog ulaska u EU, a i onda će opet nešto izmisliti kako bi nam čačkali po otvorenom živcu.
Priznajmo sami sebi, priznali su nas ne kao sebi ravne i ravnopravne. Bilo je to priznanje „niskog intenziteta”. I priznati stalno smo pod sitnozorom. Takvo međunarodno priznanje uživa malo koja država u Europi. Možda Kosovo i Bosna i Hercegovina. I da Uniji nije do naših prirodnih bogatstava i naše uloge „lokomotive Zapadnoga Balkana” (obnove bilo kakve Juge), ne bismo danas bili ni blizu EU.
S priznanjem dobili smo i novu hipoteku, upravo se piše u Haagu – sami smo, naime, vlastitim snagama i uz pomoć Božju, izborili svoju slobodu i nikome se zbog toga ne trebamo klanjati. To je bilo i ostalo neoprostivo i mimo svih planova „in this area”. K tome nam u pravilnim vremenskim razmacima nabijaju na nos i stare hipoteke skovane u komunističkim laboratorijima.
Jugoslavensko izvješće o stanju hrvatske države i nacije
Dobro smo se držali dok smo imali polupredsjednički sustav na čelu s predsjednikom Tuđmanom. Od njega do danas, međutim, nismo čuli nijedan 
relevantan politički govor iz kojega bi se razabralo da smo međunarodni subjekt! Već jedanaest godina, počevši od Račana, Tomčića i Mesića, pa preko Sanadera i Bebića do Josipovića, nitko nije podnio elementarno izvješće o stanju države i nacije. Ne će ga podnijeti ni Milanović. Tuđman ga je redovito podnosio Hrvatskome saboru.
Objavila ga je, međutim, ovih dana jugoslavenska rigidna desnica po Igoru Mandiću u Novome listu: „Hrvatska je promašen projekt, nažalost. Kao što je bio promašen projekt kvislinške Endehazije tako je promašen i projekt neoustaške tuđmanovske Hrvatske”. Istovjetno stajalište imali su, imaju i imat će velikosrbi. Predsjednik, Vlada i Sabor bez primjedaba primili su na znanje jugoizvještaj o stanju hrvatske države i nacije. Europa i svijet priznali su, dakle, promašen endehazijsko tuđmanovski projekt. Mandićev intervju putokaz je i smjer prema kojemu se u Hrvatskoj ima ravnati jugoslavenska desnica, uključujući i srpsku nacionalnu manjinu, tijekom ovoga desetljeća. Intervju je uvod u novu klaonicu. Izašao je u zgodno vrijeme po tu protuustavnu politiku, odmah po pobjedi kukuriku-kokodak koalicije. Usput nam sugerira kako nas čeka Juga ako ne zaokružimo za EU. Malo morgen. Baš se tamo kuha jugojuha.
Tko bi u „promašenom projektu” uopće mogao napisati izvješće o stanju međunarodno priznate države i jedne od najstarijih europskih nacija? Jedino Tito. Potomci titoista na vlasti nisu tome dorasli. Ne, nemam namjeru pisati o državi i naciji. Uoči obljetnice međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske samo bih želio podsjetiti aktualne jugobolne političke patuljke na hrvatskog velikana. On je 25. studenoga 1990. održao zahvalni govor nakon što mu je dodijeljen počasni doktorat. Mjesto radnje je Campus Lugano.
Ovako govori Predsjednik
Među ostalim dr. Franjo Tuđman je rekao: „Obraćajući vam se u ovom trenutku kao političar i državnik, ja vaše visoko priznanje s iskrenim uvjerenjem posvećujem nepreglednom mnoštvu tzv. običnih ljudi u mojoj zemlji i onih raštrkanih širom svijeta, koji su omogućili rađanje demokracije u mojoj i njihovoj tj. svojoj domovini – Hrvatskoj. Ti ljudi koji su punih pola stoljeća živjeli u državi i društvu, što nisu priznavali i poznavali pravo na izbor i natjecanje, na slobodu misli i govora, na poduzetništvo i stvaralaštvo, na nezavisnu javnost i slične institute i institucije građanskoga društva i civiliziranoga ‘slobodnoga svijeta’, ipak bijahu kadri sačuvati makar i samo djelić snaga kolektivnoga povijesnoga sjećanja i razuma koji je bio dostatan i odlučan za rušenje jednostranačkoga političkoga sustava i za rađanje demokracije. Međutim, slobodni izbori i politički pluralizam predstavljaju tek prvi – nužan ali ne i dovoljan – korak na povijesnomu putu napuštanja protunaravnoga komunističkog sustava i njegova nepodnosiva nasljeđa”.
E, s drugim koljenom toga naslijeđa suočeni smo danas. Ono odlično korespondira s međunarodnim priznanjem niskoga intenziteta. A hrvatska naivna katolička većina mislila je kako je s prvim demokratskim izborima naša stvar riješena. Ma, nije – tek je počelo!
Uloga znanosti u projektu napuštanja komunizma
U švicarskom Luganu Tuđman je primijetio: „Post-komunistička društva – dakle i hrvatsko društvo – nalaze se danas ponovno na povijesnomu početku moderne europske civilizacije. Ona tragaju za putevima i prečicama koje bi ih ekonomski i politički, komunikacijski i psihološki u najkraćem roku vratili tamo kamo izvorno i sudbinski pripadaju: u europsku zajednicu slobodnih i prosperitetnih naroda i država”. Naglasak je na „zajednici slobodnih i prosperitetnih naroda i država”, a ne na europskoj naddržavi u što se u međuvremenu izrodila EZ/EU. Je li danas prosperitetna Grčka, Italija, Portugal, Španjolska…?
Govorio je i o ulozi znanosti o čemu ministar Željko Jovanović nema pojma: „Uloga znanosti uopće, a sveučilišta posebno, u ostvarenju toga velikoga projekta ‘napuštanja komunizma’ vrlo je važna, što više i golema, ali – usuđujem se reći – ipak ne i presudna. Presudnu ulogu ponovno će imati cio puk, svaki pojedinac i svaki nacionalni entitet. Njihovo znanje i iskustvo, pobude i poticaji, rad i stvaralaštvo određivat će sadržaj i vrijeme potrebno za njihov tzv. povratak u Europu. Simbolički i svrhovito. Ne i prostorno-politički; jer u tom pogledu mi bijasmo i jesmo dio Europe”. Ako nije jasno, onda posljednji pasus pročitati još jednom.
Slušao je bilo hrvatskoga naroda
Tako je, dakle, u Švicarskoj govorio hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i prije negoli je Republika Hrvatska međunarodno priznata. Podsjećam da je Europska zajednica još 24. lipnja 1991. izjavila kako odobrava Jugoslaviji zajam od 730.000.000 ECU-a, ne bi li je održala na životu. Tuđman je sve skupa, zajmodavce i zajmoprimce, nadigrao u vrlo složenoj međunarodnoj igri. Bili su prisiljeni priznati Hrvatsku sa Slovenijom. Odobrenje za priznanje imala je samo Slovenija. Beograd je pak prokockao odobrenje SAD-a i EZ-a da ognjem i mačem sačuva Jugoslaviju kao veliku Srbiju. Zapelo je u Vukovaru, pa u zapadnoj Slavoniji, pa u Dalmatinskoj zagori i Lici i tako dalje sve do Oluje kad se agresor dosjetio jadu: „Bežmo braćo pobeda je naša”.
Tko je danas makar blizu snazi koja izvire iz Tuđmanovih riječi? Šprem, Milanović, Josipović, Mesić, Sanader, Kosorova, Pusićka, Milinović, Lesar, Jovanović, Opačićeva, Pupovac, Stanimirović, sva tri Ostojića zajedno, Čačić, Linić… Sve je to politička treća liga. Možda ne bismo znali da nas od 3. siječanja 2000. do danas vode pričuvni igrači treće lige istok, više-manje potomci ortodoksnih titoista, da nismo uživo gledali Tuđmanove izborne, vojne i diplomatske pobjede. Jedan od njegovih državničkih vrhunaca jest i međunarodno priznanje Republike Hrvatske.
Da je slušao Špegelja ne bi nas priznali. Da je slušao Gotovca, Tripala, Savku i kompletnu Koaliciju narodnoga sporazuma, ne bi nas priznali. Da je slušao Račana, ostali bismo i zaostali u krnjoj Jugoslaviji. Tuđman je slušao bilo hrvatskoga naroda. Zato je izborio međunarodno priznanje hrvatske države. To je priznanje i danas niskog intenziteta. Više se u ondašnjim okolnostima nije moglo. Maksimalno je iskoristio svoje tri sekunde. To mu nije oprošteno, niti zaboravljeno. O tome bi svaka vlast u Hrvatskoj morala voditi računa. Ako je hrvatska.
Tuđman među velikanima, a jugovići proveli detuđmanizaciju
Onodobni veleposlanik SAD-a pri Svetoj Stolici, Thomas Patrick Melady, u knjizi Tuđman i budućnost Hrvatske (Zagreb, 2003.) u uvodu piše kako je vrlo dobro poznavao dr. Tuđmana, da mu je bio čak i savjetnikom u nekim javnim pitanjima, radio s njime na uspostavljanju diplomatskih odnosa s Izraelom i na područjima političkoga i vjerskog pluralizma.
Melady među ostalim piše: “Malo ljudi shvaća napore i iskušenja u stvaranju nezavisne države iz more posttitovske Jugoslavije. Franjo Tuđman to je itekako iskusio. Većina istočnoeuropskih zemalja prošla je bez krvoprolića iz sovjetske vlasti u slobodu 1989.- 1990. No Hrvatska je morala voditi krvavi rat za nezavisnost, koji je nanio brojne patnje stanovništvu i doveo do rušenja mnogih gradova. Franjo Tuđman bilo je klasičan primjer dominantne ličnosti poput Georgea Washingtona, Simona Bolivara, Franklina Roosevelta, Winstona Churchilla i Charlesa de Gaullea. Imao je izrazito čvrste ideje o državnosti. S nestrpljenjem je motrio svaku prepreku na putu do jake nacionalne države”.
Samo je bolesnome protuhrvatskom umu jugoslavenskoga smjera mogla na pamet pasti ideja o „detuđmanizaciji” Hrvatske.
Preslaba svijest o tome gdje živimo
Kad je Tuđman pregovarao s vanjskim čimbenicima, onda su to bili pregovori u kojima se polazilo od jasnih nacionalnih interesa i ciljeva, a u argumentaciji od „stoljeća sedmog”. Znate li kako je pregovarao Vladimir Drobnjak s eurounijskim birokratima? Nemate pojma. Nemam ni ja. Znate li što je izborio za Hrvatsku? S kojim je argumentima nastupao? Možda je i bolje da o tome ne znamo ništa, jer bismo moguće morali na ulicama i trgovima zahtijevati posebne sudove zadužene za političku korupciju parazitirajućih politelita.
Današnjim vanjskopolitičkim kompleksašima sklonima političkoj korupciji teška je spoznaja i još teži i nesavladivi križ činjenica da je Hrvatska međunarodno priznata. Oni bi nekakvu manje zahtjevnu Hrvatsku. Oni bi vlast bez odgovornosti. Oni bi se zaduživali, ali ne znaju kako vratiti dug osim još jače zajahati grbaču naroda i poduzetnika. Oni bi upomoć zvali najveće svjetske lopove, samo da umjesto njih izvlače vruče kestene. Oni bi hrvatski proračun, ali ne i hrvatske probleme. Oni bi vladali, ne i služili. Oni bi radije Titovu Jugoslaviju negoli Tuđmanovu Hrvatsku. Ako ne ide Juga, onda im je dobra i EU. Oni su odgajani da budu objekt tuđih politika, a ne subjekt s vlastitom. Oni znaju marksizam – država mora odumrijeti, najbolje je da prva odumre hrvatska država.
Nevjerojatno je kako je Tuđman uspio obnoviti hrvatsku državu sa suradnicima od kojih su mnogi bili prikriveni „saradnici”. Pravo je čudo i to kako je Hrvatska uopće opstala u proteklih 11 godina. Prečesto se čini kako nemamo razvijenu svijest o tome da živimo u međunarodno priznatoj državi. Olakšavajuća je okolnost činjenica da smo bez države zujali povijesnim bespućima dugih 888 godina. I opstali. A sad ne znamo s međunarodnim priznanjem ništa drugo negoli svrhu i smisao priznanja izručiti Bruxellesu. Oprosti nam Franjo i Jean Michel.
Nenad Piskač/komentar.hr
