Odgovor Euroaziji: BiH i Srbija po NATO-u
Temeljni preduvjet za stabilizaciju jugoistočne Europe, po američkim strateškim planovima, je članstvo zemalja tog dijela svijeta u NATO-u. Teško je uopće domisliti razlog zbog kojeg bi Amerikanci odustali od tih planova. Diplomatske, gospodarske, vojne i političke moći imaju, samo je pitanje taktike i vremena kako i kada će ih realizirati. Nije nevažno, ali presudno sigurno nije, koliko će pri tomu biti ‘stilizirana’ demokratska slika spomenutoga područja, i čiji nacionalni interesi ne će biti upotpunjeni.
‘Nestabiliziran’ otok u uglavnom realiziranim američkim planovima okruženja Putinove Rusije jesu Srbi s obje strane Drine i njihovi politički i gospodarski odnosi s Moskvom, te mitomanski odnos prema Kosovu.
Jedno od stožernih načela politike srbijanskoga predsjednika Borisa Tadića glasi: ‘I Kosovo, i EU! Parola za srpske uši koja bi Srbe trebala uvjeriti da je Tadić sposoban vratiti Kosovo i Srbiju odvesti u Uniju. Na srpsku žalost, politička stvarnost je posve drukčija: ni Kosova, ni EU! Kosovo je izgubljeno, i što prije shvate tu istinu, Srbi će biti bliže Europskoj uniji. Nu, ostaje im ključni problem – NATO! Da je srbijanska politika odmah nakon Miloševića, Uniji pretpostavila NATO, priča o Kosovu bi, posve sigurno, bila ispričana malo drukčije. Moguće je bilo: ‘I NATO i Kosovo i Unija’!! Naravno, za to je prekasno. S krizom političkoga identiteta, razlomljeni između Orijenta i Europe, između autoritarne pravoslavne despocije i teškoga prihvaćanja države zapadne demokracije, čini se da su Srbi, trenutno, najbliži Bjelorusiji.
Uobičajeno načelo po kojem djeluju spomenuti zapadni savezi podrazumijeva najprije članstvo u NATO-u, pa tek onda u Europskoj uniji. Dakle, nema članstva u EU bez pripadnosti NATO-u. To vrijedi i za Srbiju i za BiH. Ako želi ući u EU, Srbija mora postati članica NATO-a. Nema nikakve sumnje da će na toj činjnici Sjedinjene Države graditi svoju politiku prema službenom Beogradu. Nitko ozbiljan ne misli da su Rumunjska i Bugarska postale članice Unije zato što su dostigle njezine demokratske i političke standarde. Ušle su voljom Washingtona zbog strateškoga okruženja Rusije. Čudno je da u Beogradu to ne shvaćaju. U navedenim se činjenicama prepoznaje zabluda ukupne srpske politike. Zbog emotivnoga i mitomanskoga odnosa prema Kosovu pa i Rusiji, Srbi nisu u stanju prepoznati banalnu činjenicu da su središta globalne političke moći iz Moskve i Londona prešla u Washington i Berlin. Ono što Washington ‘odradi’ vojno-politički, to uglavnom Berlin ‘opsluži’ gospodarski. Nije li nedavno upravo Angela Merkel baš iz Prištine Srbima obznanila odgodu kandidature za članstvo u EU? Nije, dakle, srpski problem Kosovo, nego njihov odnos prema politici Sjedinjenih Država i Njemačke. Ne spozna li to na vrijeme Beograd, i Sandžak bi, kao i Kosovo, mogao (p)ostati još jedno (o)tužno mjesto na karti ‘nebeske Srbije’. Pa Vojvodina… Slični će kriteriji vrijediti i za Banja Luku, samo će metode biti drukčije.
Isto tako treba kazati da će odnose Zagreba i Beograda prvenstveno oblikovati američki interesi, pa tek onda Europska unija, odnosno politika pojedinih interesnih skupina u Uniji. To znači da će Amerikanci, ako zatreba, Srbiju, pritisnuti i preko Zagreba. Stoga ne treba čuditi ni sumnja Vesne Pusić u mogućnost povlačenja međusobnih tužbi Hrvatske i Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, unatoč osobnoj želji hrvatske ministrice da se to dogodi. Beogradskom ‘Blicu’ doslovno je kazala: Važno je da barem pokušamo naći rješenje, a u najgorem slučaju i ako ne uspijemo, bit ćemo na istom na čemu smo i danas”. Samo nekoliko dana prije (31.12.2011.) u ‘Jutarnjem listu’ je izjavila: Hrvatska će povući tužbu za genocid protiv Srbije, jer se njome podstiču ‘niske strasti, što nije moralno prema narodu‘. Ako je teza točna, onda je logično očekivati da unatoč predizbornom obećanju i uvjerljivoj saborskoj većini, Milanovićeva vlada ne će ukinuti ‘Šeksov’ zakon o ništenosti kojim se hrvatskom pravosuđu onemogućuje progon hrvatskih branitelja po nalogu Beograda. Međutim, situacija se uvijek može okrenuti, jer u novoj hrvatskoj vlasti, nažalost, postoji prejaka želja i za tim vidom suradnje s Beogradom. Ne treba Zagreb Srbiju ucjenjivati blokadom pregovora s Bruxellessom, kao što su Slovenci ucjenjivali nas, ali je normalno očekivati da će iskoristiti tu prigodu za vraćanje svog ozemlja oko Dunava koje još uvijek drže Srbi.
Amerikanci znaju biti i ‘good boys’. Srna je objavila da će Vojska Srbije ove godine od SAD dobiti 21 vozilo “hummer” namjenjeno Specijalnoj brigadi u Pančevu. Treba istaknuti političku poruku ove pomići: Ona je vojna!!!
BiH u američkim planovima
Prvi uvjet za stabiliziranje BiH je uređenje hrvatsko-bošnjačkih političkih odnosa u Federaciji, promjenom Ustava i Izbornoga zakona. Upravo ove promjene, kao i slične državnoj razini, nameće američki veleposlanik u BiH Patrick Moon.
Nije realno, barem u početku, očekivati promjenu daytonskih političkih struktura, poglavito ne promjenu daytonskih granica. Jačanje hrvatske pozicije u BiH treba prvenstveno graditi na zahtjevima za promjenom mehanizama odlučivanja u Federaciji koji moraju onemogućiti bilo kakvo bošnjačko preglasavanje Hrvata na bilo kojoj razini političke vlasti. Da je to izvjesno potkrepljuje nedavni ustroj Vijeća ministara BiH, u kojem će se, pri odlučivanju, koristiti mehanizam pariteta, unatoč nastojanjima Zlatka Lagumdžije da od tri hrvatska ministarska mandata otme jedno, čime bi bio blokiran taj mehanizam. Naime, da bi odluka bila pravovaljana u Vijeću ministara, ona mora imati većinu koja sadrži najmanje trećinu glasova svakog od tri konstitutivna naroda. Najava je ovo novih odnosa u kojima će prestati izmišljanje Lagumdžijinih Hrvata i nezakonitih koalicijskih partnera koji u vlast ulaze činjenicom da imaju vlastitiu stranku kojoj ni kupljeni glasovi ne pomažu prijeći predizborni prag. Nestat će i lažno pravaštvo u platformaškoj koaliciji. Hrvatski predstavnik u vlasti ne mora biti bezuvjetno Hrvat, poglavito ne ‘croatizirani SDP-ovac’, hrvatski je predstavnik onaj kojeg Hrvati sami izaberu.
S ovakvim promjenama suglasan je i bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović. Na pitanje novinara sarajevskoga ‘Oslobođenja’… ‘možete li mi reći što se čini i što se može učiniti na rješavanju hrvatskog pitanja u FBiH i BiH?’, Izetbegović odgovara: Može se sve osim onog što je protiv Ustava i protiv interesa Bošnjaka, a to je teritorijalno razgraničenje. Postoji prisutna tendencija dominacije Bošnjaka nad Hrvatima. Hrvati s pravom traže jamstvo da im se drugi neće miješati u izbor njihovih predstavnika.
Nakon odluka o Vijeću ministara BiH, čini se da je na redu povratak ‘platformaške vlade’ u ustavne okvire – njezina rekonstrukcija. Predsjednik SDA i sukoalicijski partner Zlatka Lagumdžije u bošnjačkom bloku Sulejman Tihić Večernjem listu – izdanju za BiH je kazao: ‘Ako odnosi između dva HDZ-a s jedne strane i SDP-a i SDA s druge strane budu dobri, to će biti ozbiljan razlog za razmišljanje o rekonstrukciji nelegalne vlade’. Tihić je naveo da se rekonstrukciji vlade žestoko protivi predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija. “Bilo je određenih varnica između mene i Lagumdžije upravo o tome”. Loš odnos hrvatskoga bloka s bošnjačkim strankama Tihić smatra prolaznom fazom zbog činjenice da legalni Hrvati nisu na vlasti u Federaciji. ‘To, međutim, treba vratiti natrag u legalne okvire. O tome sam razgovarao s Čovićem i dugoročno dogovorio kako prevladati takvo stanje’ – kazao je čelnik SDA.
Na početku konačnijeg rješavanja hrvatskoga pitanja u BiH, Čovićevo ‘političko prijateljstvo’ s Miloradom Dodikom Hrvatima ne će previše pomoći. To ne znači da Mostar treba prekinuti svaki politički dijalog s Banja Lukom. Samo treba biti obazriviji. Unatoč tomu, sarajevski politički krug, s povijesnim refleksom na otamansko i Otomansko carstvo, nema pravo kritizirati hrvatsku nazočnost na proslavi dvadesete godišnjice Republike Srpske. Upravo je preglasavanje Hrvata u Federaciji i bošnjački nacionalizam, koji je po mnogočemu agresivniji i od velikosrpskoga s početka devedesetih godina prošloga stoljeća, Hrvate i Srbe u odnosu na Bošnjake, učinio logičnim političkim saveznicima. To je priznao i Tihić. Milorad Dodik, kao vješt i tvrd političar, baš to preglasavanje često koristi kao argument u obrani srpskih političkih interesa u BiH. Nestane li preglasavanja, kao mehanizma bošnjačke političke agresije, nestat će taj Dodikov argument.
Parlamentarni izbori u Hrvatskoj u izravnoj su vezi s ustrojem Vijeća ministara BiH. Nije daleko od istine tvrdnja da se s utemeljenjem državne vlasti čekalo i zbog rezultata hrvatskih izbora, što odbija priznati hrvatski predsjednik Ivo Josipović. Uvjetovanost spomenutih političkih događaja u izravnoj je opreci s njegovom politikom u BiH, koliko god svoje odbijanje opravdavao prihvaćenim standardima uobičajene diplomacije.
I zbog premoćne pobjede na parlamentarnim izborima, i zbog ideološke srodnosti s Lagumdžijinom strankom, predsjednik hrvatske vlade Zoran Milanović bi, po svemu sudeći, trebao postati ključnom osobom za popravljanje hrvatsko-bošnjačkih odnosa u Federaciji. Da nije bilo njegova i političkoga kriminala: da je umjesto diletantu Mesiću Andriji Hebrangu dopustio pobjedu na predsjedničkim izborima, da nije morao otići s čelnoga mjesta hrvatske vlade radi pobjede Ive Josipovića na posljednjim predsjedničkim i SDP-a na nedavnim parlamentarnim izborima, Ivo Sanader je davno prije trebao odraditi budući Milanovićev posao u BiH. Nažalost nije, iako spada među najinteligentnije hrvatske političare. Šteta što je karakter nadvladao inteligenciju. Na ovim se tvrdnjama temelji nova: do pobjede Zorana Milanovića, u službenom Zagrebu Amerikanci nisu imali odgovarajućega sugovornika, i teško je povjerovati da će se to ponoviti, jer je složene političke probleme u BiH nemoguće rješavati bez Hrvatske. Po američkom nalogu nastali su začeci Milanovićeve ‘državotvornosti’ i njegovo ‘skretanje udesno’, što mu je ‘ljevica’ već zamjerila. TV Novoj je izjavio da se ne sjeća što je radio na dan priznanja hrvatske države 15, siječnja 1992. Prirodni hrvatski državotvorac to sigurno ne bi zaboravio. Unatoč svemu, treba se nadati da je predsjednik hrvatske vlade svjestan ponuđene prigode i da će je iskoristiti.
Iz najavljenoga posjeta Mostaru i Širokom Brijegu, Sarajevu i Srebrenici da se prepoznati obrise politike koju će Milanović promicati. Posjet Srebrenici mogao bi imati posebnu političku težinu s naglašenom porukom bosanskim Srbima.
Njegovu najavu da će najjužnija hrvatska obala s ostatkom zemlje biti povezana zaobilaznicom iza Neuma treba pozorno raščlaniti. Zaobilaznica će ovaj hrvatski gradić u BiH štititi od bošnjačkih planova po kojima treba postati njihova luka. Predsjednik platformaške Vlade FBiH Nermin Nikšić jedinu obalnu općinu u BiH označio je ‘posebnim interesom za federalni entitet’. U Strategiji razvoja Federacije BiH 2010.-2020. naglašava se da je Ministarstvo prometa i veza BiH razgovaralo s Vladom Kraljevine Španjolske ‘oko definiranja koncepta izrade i realizacije projekta pomorske strategije BiH’. Naime, riječ je o studiji naručenoj od jedne španjolske tvrtke koja je potvrdila da bi se u Neumu mogla izgraditi luka. U okviru toga su završeni projekti ‘Uspostavljanje osnova za osnivanje pomorske uprave u BiH’ krajem 2007. godine i litografska studija područja Klek-Neum 2008. godine. Pripremljen je i potprojekt formiranja pomorske administracije i registra brodova BiH. Medu strateškim ciljevima koji se spominju je ‘donošenje zakona o unutarnjoj i pomorskoj plovidbi BiH, nastavak radova na izradi pomorske strategije BiH, uspostava pomorske uprave BiH i sustav upravljanja vodnim prometom, kao i realizacija odgovarajuće pomorske infrastrukture u Neumu’. U sve te planove sarajevske politike ne uklapa se ni izgradnja Pelješkoga mosta koji bi većim brodovima onemogućavao uplovljavanje u Neum. Zaobilaznicom spomenuti dio hrvatske obale dobija stratešku dubinu. Cesta Hrvatsku dovodi izravno pred Trebinje. Strah od nestabilnosti u BiH koja bi mogla ugroziti provoznost autoceste nestaje na činjenici što bi ona prolazila kroz isključivo hrvatske krajeve u BiH i što će tvoriti jadransko-jonsku autocestu, jednu od stratešklih kopnenih poveznica u NATO-u, a Hrvatska je članica NATO-a. Odustajanje od te trase znači dodatno okretanje leđa hercegbosanskim Hrvatima, a gradnja samo Pelješkoga mosta slabljenje je hrvatske državotvornosti.
Sjedinjene Države u Europi imaju dva strateška saveznika. Njemačku za Europsku Uniju a Tursku za islamsko-arapski svijet. Na Balkanu im se uloge dopunjuju, ali i preklapaju.
Zastupnik Velike turske skupštine Rifat Sait je najavio utemeljenje blakanskoga parlamenta sa sjedištem u Izmiru. Ustvrdio je da plan podupiru predsjednik turske vlade Recep Tayyip Erdogan i Europska unija. Činili bi ga zastupnici, akademici, pisci, novinari i druge javne osobe, te najmanje 30 posto žena iz Turske, Bugarske, Grčke, Makedonije, Kosova, Srbije i BiH. Sudeći po zamišljenim profesijama članstva, parlament bi trebao imati više kulturološki nego politički karakter, s nakanom da u konačnici postane političko tijelo preko kojeg bi Turska oblikovala Balkan.
Izostanak hrvatskoga članstva u balkanskome parlamentu je činjenica koja navodi na pomisao o američkom planu za pritisak na Srbiju i bosanske Srbe. U odnosu na Tursku plan Hrvatskoj omogućuje samostalno djelovanje u BiH, iz čega se da zaključiti da će u oblikovanju pronatovske politike u BiH, koja će joj u konačnici i odrediti političko-administrativni ustroj, operativna uloga prvenstveno pripasti Zagrebu. Poglavito stoga što je Hrvatska oslobođena političkih ucjena iz Europske Unije a nema više ni haaških ultimatuma. Ovoj tvrdnji treba dodati i nedavni izjavu američke državne tajnice Hillary Clinton koja je kazala da je Al Qaida nastala po nalogu bivšeg američkoga predsjednika Ronalda Regana za borbu protiv Rusa u Afganistanu, Ta je teroristička organizacija među najvećim neprijateljima Sjedinjenih Država u islamskome svijetu. Njezino središte za Europu je Beč. Teško je povjerovati da će Washington sebi dopustiti još jedan promašaj u savezništvu s muslimanima. Ako bi Ankara iz političke igre u BiH uspjela potisnuti Zagreb, jamačno bi se stvorio čisto muslimanski tursko-bošnjački savez, za što je Sarajevo više nego sazrelo. Nad njim bi Amerikanci bez Hrvata puno teže ostvaraili politički i sigurnosni nadzor. Nema jamstva da se u tom slučaju bečka Al Qaida u Sarajevu ne bi barem odmarala. Neki srpski mediji izvješćuju da se pripadnici bošnjačkih vehabija nalaze na obuci u Beč. Unatoč probuđenom velikodržavlju turskoga ministra vanjskih poslova Ahmeta Davutoglua, Turska je potpunoma svjesna uloge koju je dobila u islamsko-arapskom svijetu, da ne bi pristala na politička ograničenja u BiH.
>>Zapadno pitanje turske politike
‘Natoizacija Srba’ težak je i dugoročan proces. U tom će se procesu s američkom politikom izravno sučeliti Putinova Rusija, koja je kupnjom naftnih kapaciteta Srbije i Republike Srpske postala strateški vlasnik srpstva. Nafta i plin moćno su političko oružje. I kad bude htio, Beograd će teško moći učiniti politički otklon od Moskve. Po Srbiji su bila organizirana predavanja o NATO-u, ali su na zahtjev ruske diplomacije prekinuta. Banja Luka će još teže od Beograda pristati na članstvo u NATO-u. Nastojati će u odnosu na Sarajevo, bezuvjetno sačuvati političku samostalnost u čemu je podupire i Dayton. Strateški razlozi tjeraju Moskvu na neupitno jamstvo srpskom entitetu, pa će politička i gospodarska pomoć biti izdašna. A i gospodarskom premoći bosanski će Srbi braniti svoju neovisnost, što i ne će biti naročito teško. Nedovršeni identitet, kao glavni poticatelj bošnjačkog agresivnoga nacionalizma, begovski mentalitet sarajevske čaršije i malobrojnost Hrvata u Federaciji izravno utječu na gospodarsku nesposobnost ovog entiteta koji sve više zaostaje za Republikom Srpskom.
U približavanju Banja Luke NATO-u glavnu ulogu mogao bi imati visoki međunarodni predstavnik u BiH. Očekivati je obnavljanje njegovih ovlasti do stupnja suspenzija i političkih eliminacija. Obnove li se, najjače pritiske trpiti će Milorad Dodik i njegova vlada. Ništa manje važna ne će biti ni presuda Međunarodnoga suda pravde za genocid u Srebrenici. Sačekati je i vidjeti hoće li Milanovićev posjet tom gradiću označiti početak nove kampanje u medijskom i pravosudnom progonu srpskoga zločina. Ako se to dogodi, haaške ovlasti pripadaju Sarajevu. Tu su još prognanici i povratnici u RS kao mehanizam pritiska na bosanske Srbe. I status Posavine može biti zalog u političkoj igri.
Zbog imperativnoga ulaska u EU koji je sebi nametnula srbijanska politika, realno je pretpostaviti popuštanje prvo Beograda. Ako se to dogodi, onda ni bosanski Srbi ne će imati izbora. U tom će slučaju nastati političko i administrativno ujednačavanje BiH. Rješenje hrvatskoga pitanja, obuzdavanje bošnjačkoga nacionalizma i političko približavanje Banja Luke Mostaru i Sarajevu tri su elementa na kojima će se najvjerojatnije graditi američka politika pripremanja BiH za NATO i EU. Kao najoptimalnije rješenje očekikvati je federalizaciju cijele države.
Nu, ako ne uđe u NATO, Bosna i Hercegovina će se raspasti…, ali će nakon raspada ući po duhu Washingtonskoga sporazuma. U tom slučaju sreateška granica privremeno seli na Drinu.
Karlo Papić/hrsvijet.net
