Poznata nam je iz povijesti Staroga i Novoga zavjeta,  kao i iz povijesti Crkve – kako Bog u danim časovima zahvaća u tu povijest i na izvanredan,  čudesni način. Ti su događaji i zahvati Božji ujedno Božja svjetla, reflektori koji  osvjetljuju  širi tijek povijesti – njezine uzroke, dinamičke silnice i ciljeve. U Starom zavjetu temeljni su događaji i reflektori za čitavu povijest Božjega naroda: Izlazak iz Egipta – prijelaz preko Crvenoga mora, objava Boga na Sinaju, hod kroz pustinju, ulazak u Obećanu zemlju. Kasnije će biti tome pridodani i manji znakovi-reflektori preko kraljeva, posebno Davida, te proroka i nekih čudesnih Božjih zahvata u raznim nevoljama povijesti Izraela. D rugo po veličini Svjetlo i reflektor u SZ-u  je Izlazak iz Asirsko-babilonskog sužanjstva, koji će također trajno svijetliti Izraelu na njegovim  povijesnim putovima. Uz to će biti brojni – veliki i mali – proroci koji će u danom času osvjetljivati konkretne povijesne faze hoda Izraela i obasjavati CILJ putovanja prema Mesiji – Sluzi Božjemu, kao i staze koje vode do njega.

U Novom zavjetu ta struja Božjeg svjetla posebno će zasjati u ostvarenju temeljnog navještaja iz Staroga zavjeta – u dolasku Mesije, Isusa Krista. On će kroz tri godine svojega djelovanja i naučavanja obasjavati Stari zavjet i otvarati nove putove, uzdizati i pogled i srce Naroda Božjega prema novim, višim horizontima. Činit će to po svojem naučavanju i znakovima koji će pratiti to NOVO učenje – Silnu i Novu Nauku. Vrhunac će biti u Kalvarijskom usponu i u noći Kalvarije koja će bljesnuti u sjaju Uskrsnuća Krista Gospodina. Tako je Isusovo Uskrsnuće biti temeljno i vrhunsko svjetlo i reflektor Novoga zavjeta, te ujedno osvjetljivati Stari zavjet. Uskrsnuće Kristovo postaje NOVO STVARANJE – svijeta i čovjeka, za novu razinu, nadzemaljsku i nadvremensku, unošenja čovjeka u intimni Božji život i u Božju Trojstvenu obitelj.

U povijesti Crkve Gospodin nastavlja uključivati brojne male reflektore i snažne pokretače života i djelovanja Crkve po Duhu Svetomu – prema potrebama povijesnih prilika i neprilika. I u povijesti Crkve se služi posebno izabranim ljudima koje dariva posebnim darovima, karizmama, kao u što su u Starom i Novom zavjetu – Abraham, Mojsije, David, proroci, apostoli i drugi svjedoci– mučenici u Novom.. Potrebna je Kalvarija – na kojoj se uvijek pali snažni reflektor vrhunskog svjetla i svjedočenja koji isijava i prenosi moć Isusova Uskrsnuća, koji nas prebacuje u NOVI SVIJET, Novi Eon – kako bi rekao apostol.

Jedan ot takvih izabranih Božjih suradnika u novozavjetnoj povijesti bila je Ivana Arška, nepismena seljančica i pastirica – po kojoj je Gospodin izveo divna djela u 15. stoljeću za Francusku, za Crkvu i za Europu. To je poticaj da o njoj razmišljamo u ovim našim teškim vremenima – da bismo uočili kako je Gospodin trajno sa svojim vjernicima, sa svojom Crkvom – kao Emanuel, kao Bog s nama. On će u nama  i po nama tvoriti silna djela – i veća od onih koja je sam Isus činio. (usp. Ivan 14,12).

Kratak životopis Ivane Arške

Rođena u Domremy-u, u Loreni (Meuse), 6. siječnja 1412. Nije posve sigurno, ali je najvjerojatnije da je Ivana Arška najvjerojatnije rođena Bogojavljenje. Nije li i to možda znak koji naviješta njezino poslanja koje će doći do punine izražaja tek pri njezinu odlasku u Vječnost – na dan Tijelova – kada na lomači bude žrtvovana i kada bude uzdignuta k svome Kralju za koga je živjela, borila se i svjedočila svojom mučeničkom smrću?[1]

Ivana je bila jedno od  petero djece običnih seljaka – Jakova d’Arc i Izabele Romée.

Njezin čitav život je bio protkan čudesnim događajima (Bula beatifikacije, 1909). U stvari, ona se ni u čemu nije razlikovala od ostale djece osim po velikoj pobožnosti, po svojoj velikoj ljubavi prema siromasima, po radosnoj dobroj volji, Već u trinaestoj godini je imala neka ukazanja. Poslije toga susljedno su joj se ukazivali sv. Mihovil, zatim sv. Katarina i sv. Margarita i objavljivali „od strane Nebeskog Kralja“ da ima za poslanje osloboditi Francusko kraljevstvo koje je palo pod vlast Engleza, kao i to da treba odvesti na posvetu u Reims nasljednika na kraljevsko prijestolje, budućega Karla VII. (Bibl. Sanctorum, Vi, 5689?)

Francuska je tada prolazila jedno od najtežih razdoblja svoje povijesti. Slijedom engleskih ratnih uspjeha i savezom između kralja Henrika VI. Lancaster i kneza Burgonjskog, kao i dekadentnog stanja francuskog dvora (kralj Karlo VI. je lud, kraljica Izabela Bavarska, poznata po raskalašenom ponašanju, nadasve se brine da osigura bogatstvo svojoj obitelji). Nadalje, sklopljen je ugovor u Troyes-u, 20. svibnja 1420., kojim se odredilo da francuska kruna pripadne engleskom kralju, koji je postao – po ženidbi s Katarinom francuskom, svojta Karla VI. To je pak bilo na štetu zakonitog baštinika, budućeg Karla VI (VII.?). Došlo je do ratnih sukoba i on se je sklonio južno od rijeke Loire, pa su ga podrugljivo nazivali „kraljem  Bourgesa“. Svi predjeli sjeverno od te rijeke u stvari su bili u rukama Engleza i Burgunđana, izuzev četiri utvrde: Mont-Saint-Michel, Tournai, Vaucouleurs, Orléans. (Bibliot. VI,568-569)

Opsada Orléansa od strane Engleza započela je 12. listopada 1428. Čitava zemlja, koja je već petnaestak godina bila izručena haranju vojnika, tada se nalazila na vrhuncu bijede, nereda i smetenosti: kao „brod bez kapetana“, kako je opisuje jedan pisac iz tog vremena. Nadalje, Henrik V. kao i Karlo VI. umrli su god. 1422. jedan za drugim. Tada se je Ivan, vojvoda  Bedforda, brat engleskog kralja, smjestio se u Pariz i upravljao zauzetim dijelom Francuske kao regent u ime svoga nećaka, malog Henrika VI. Njega je podržavao Burgonjski vojvoda Filip Dobri (ovdje vidimo kako ime može zavarati!), te viša buržoazija i pariško sveučilište, koje je – da bi  opravdalo engleska potraživanja na francusko prijestolje – izradilo teoriju “dvostruke monarhije“: po kojoj bi Francuska i Engleska bili vlasništvo engleske krune. (Bibliot. 569).

Poslanje i djelovanje  Ivane Arške

I tada – u tom burnom vremenu – u povijest Francuske ulazi Ivana Arška. Prvih tjedana god. 1429. uspjela je uvjeriti kapetana Vacouleursa, Roberta  de Baudricourt, da joj dodijeli jedno  vojno postrojenje koje bi je dopratilo do kralja, koji je stolovao u Chinonu. Nakon 11 dana jahanja stigla je u taj grad, najvjerojatnije 23. veljače. Nakon dva dana, 25. veljače navečer,  primljena je od kralja. On ju je dao ispitati u Poitiersu od prelata i doktora koji su mu ostali vjerni. Nažalost, nemamo tijek tih ispitivanja, osim zaključaka koji su joj bili veoma u prilog, i koji su prepisani u procesu rehabilitacije te tako nama sačuvani.

Tada joj se otvorilo slobodno polje djelovanja i ona je svojom prisutnošću pokrenula prijestolonasljednika i njegov dvor,  koji su do tada stajali nepokretni. Organizirala se vojska s kojom  je Ivana 29. travnja ušla u Orléans. I poslije dvije pobjedničke bitke uništila je 8. svibnja englesku opsadu  Grada. Bila je to nezaboravna bitka i radost i slavlje za rodoljube Francuske.

Poslije toga kreće ravno prema Reimsu, koji je bio posve u anglo-burgonjskom okruženju. Na tom putu Ivana je postigla sjajnu pobjedu u Patay-u (18. lipnja) i već je 17. srpnja prijestolonasljednik bio posvećen za kralja u katedrali Reimsa, kao što su to bili i  njegovi prethodnici. To posvećenje predstavilo je Karla VII. pred čitavim narodom  kao zakonitog kralja i sjedinilo je s njim i one najkolebljivije. Svi su mu se gradovi otvarali pri njegovom prolazu. (Bibliot. 569)

Nažalost Karlo VII., po svojim savjetnicima slabo savjetovan,  vodio je svoju politiku i sprječavao slobodno djelovanje Ivane da bude vođena svojim tajanstvenim nutarnjim glasovima, po kojima je ona i dovedena do prijestolonasljednika i po kojima je postigla pobjede u Orléansu i vođena tim glasovima omogućila je krunjenje Kralja u Reimsu. Poslije neuspjeha pred Parizom ona je ranjena i prisiljena je na odmor. Ali ona je i dalje, vođena svojim nutarnjim glasovima vodila bitke, po svojoj inicijativi. Tako je u proljeće 1430. krenula u pomoć gradu Compiègne, koji je bio pod opsadom Burgunđana. Tamo je pri jednom napadu, navečer 23. svibnja, bila zarobljena od jednog Burgunđanina, koji ju je držao zatvorenu u tvrđavi Beaulieu-lès-Fontaines. Odatle je prebačena u  Beaurevoir, i bila je predana Englezima, u Arrasu, u prosincu 1430. Englezi su za nju isplatili 10.000 škuda., (Bibl. 569-570).

Kada je to uskliknuo pobožni Gerson, čovjek mistike, zacijelo je imao pred očima mnoštvo naroda u molitvi koje je za vrijeme jubilarne godine 1429. hodočastilo u Puy, kao i u druga svetišta širom Francuske i donosilo na sveta mjesta svoje tjeskobe nad Francuskom, koja je, ljudski gledano, bila izgubljena. A zatim je vidio kako to mnoštvo u zanosu klikće i zahvaljuje Bogu nakon pobjede izvojštene pod vodstvom Ivane Arške. Ujedno je taj patnički i moleći narod preporučivao Gospodinu Ivanu Aršku, svojega kralja Karla VII. i svoju spašenu Državu! Ali pobožni Gerson također je znao, u svojoj pobožnoj osamljenosti, da je Crkva prolazila, usprkos  završetku velike Shizme, i druge opasnosti i krize, kao opasnost od potisnute koncilijarne teorije o nadmoći sabora nad papinstvom  i od neprijatelja koji se još nalazio na tlu Francuske.

Vidimo kako se u to vrijeme ispunila Riječ Gospodnja da Gospodin sluša vapaj nevoljnika -. Siromaha, sirotu, udovicu!

„Tada ćete me zazivati, dolaziti k meni, moliti mi se, i ja ću vas uslišati“ (Jeremija 29,12)

“Gospodinu je mila molitva pravednika“ (Izreke 15,8)

“Molitva iz usta siromaha ide pravo u uši Božje, i presuda će brzo stići.“ (Sirah 21, 5)

Ovo govori Gospodin: „Ne cvilite udovice i siročeta! Ako ih ucviliš i oni zavape k meni, sigurno ću njihove vapaje uslišati. Moj će se gnjev raspaliti i mačem ću vas pogubiti.“ (Izlazak 22, 20 sl.)

“Molitva poniznog prodire kroz oblake… i Gospod neće oklijevati dok ne slomi žezlo opakima. „ (Sirah 35, 17-21)

“Ljubim Gospodine jer čuje vapaj molitve moje: uho svoje prignu k meni u dan u koji ga zazvah.“ (Psalam 116, 1)

“Bože, tebi se ispunja zavjet – ti molitve uslišuješ.“ (Psalam 65, 2-3)

“Gospodin pogleda na nevolju njihovu, kad njihove molitve začu…sažali se na njih u velikom milosrđu svome.“ (Psalam106,44)

“Gospodin nije pristran na štetu siromahovu  i sluša molitvu potlačenoga.“ (Sirah 35,13)

Za hu-benedikt.hr: Ivo Škarić

Pročitajte i: SVETA IVANA ARŠKA – SPASITELJICA FRANCUSKE (II. dio – suđenje i rehabilitacija)

///nastavlja se///

[1] Literatura: usp. Régine Pernoud, Giovanna d’Arco, u: Bibliotheca Sanctorum, Pont. Univ. Lateranense, Roma, 1965, vol. VI,568-577;

J. Quicherai, Procés de condemnation et de la réhabilitation de Jeanne d’Arc, dite la Pucelle, dite la Pucelle, publiés pour la première foi d’après les manuscrits de la Bibliothèque nationale, suivis de tous les documents qu’on puis réunir et accompagnés de notes et d’éclairissements, 5 voll., Paris 1841-1849;

E. O’Reilly, Les deux procès de condamnation, les enquétes la sentence de réhabilitation de Jeanne d’Arc, 2 voll., Paris 1868;

R. Pernoud, Jeanne d’Arc par elle-même et par ses témoins, Paris 1962;

Catarina Colafranceschi, Giovanna d’Arco-Iconografia, u: Bibl. Sanctorum, nav. dj.,577-578;

Pierre Virion, Le mystère de Jeanne d’Arc et la politique des nations, 2e édit., Téqui 1972.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save