Vidimo se u Aziji
U početku je Europa bila problem. Ali, Washington ga je riješio. Jasno, za to su bila potrebna dva svjetska rata i Marshallov plan. Tako veliki ratni i ekonomski napor donio je korist bez premca budući da je SAD raspolagao nosačem zrakoplova veličine kontinenta s kojeg je mogao zaustaviti prodor Sovjetskog Saveza. Europa se na taj način pretvorila u veliku aktivu u rukama Washingtona. Europljani su bili dvostruko zahvalni: prvo, jer im je zaštita koju su im pružile Sjedinjene Države omogućila da sačuvaju svoju slobodu, da prosperiraju i osjećaju se sigurnima; drugo, jer su pretvorivši svoj teritorij u glavno poprište hladnog rata, mogli zanemariti svoj pad i misliti da su još uvijek relevantni.
Na vrhuncu američke vojne prisutnosti u Europi (1957.), Washington je u Europi imao stacionirano 438.859 vojnika. Godine 1989., prije pada Berlinskog zida, još uvijek ih je imao 315.434. Samo je kroz Njemačku prošlo deset milijuna američkih vojnika između 1950. i 2005.
Kraj hladnog rata, s posljedičnim ujedinjenjem kontinenta koje se nadovezalo na njemačko ujedinjenje koje se, s obzirom na francusko-britansko protivljenje, ne bi dogodilo bez odlučne podrške Busha starijeg, naglo je i snažno podignulo raspoloženje Europljana i još ih više poguralo u zagrljaj Washingtona. Sjedinjene Države pretvorile su se u supersilu, približavajući se ostvarenju svoje jasne sudbine kao „grada na brežuljku” kojem će se svi diviti. Iako je prijelaz s bipolarnosti na unipolarnost izazvao bijes u mnogim dijelovima svijeta, Europljani su bili ti koji su bili predodređeni da se okoriste američkom prevlasti. Svijet utemeljen na otvorenim tržištima i ustanovljen na multilateralnim pravilima trgovanja pružao je europskom projektu najbolju hranjivu podlogu za razvoj i pobjedu.
Europljanima je u tom novom poretku počelo tako dobro išlo da su se, krajem devedesetih, s eurom u ruci i s proširenjem na Istok na vidiku, neki u Washingtonu počeli pitati neće li možda doći trenutak kad će Europljani zbog svoje ogromne ekonomske moći početi sudjelovati u globalnoj vlasti paralelno s Amerikancima. Euro, proširenje, pokušaji Europljana da stvore obrambeni identitet unutar NATO-a; rivalstvo između Airbusa i Boeinga ili smjelost Europske komisije kad se usudila sankcionirati glavne američke kompanije (slučaj Microsoft), počeli su bacati svjetlo na Europu kao izazov koji valja imati na umu, barem kad je riječ o ekonomskoj dimenziji.
Ali, kao što znamo, SAD je profućkao svoju prevlast u neprimjerenom odgovoru na 11. rujna, koji je pogrešno protumačen kao Pearl Harbour 21. stoljeća kad je u stvarnosti bio posljednji trzaj 20. stoljeća. Tako da je, dok se Washington zaplitao u ono što je izgledalo kao sukob civilizacija s muslimanskim svijetom, a Europa ulazila u krizu, oboma promaknuo uspon Kine i Indije, koje su 21. stoljeće ustanovile kao azijsko stoljeće. U tom stoljeću već postoji, u prvom planu, veliko ekonomsko, političko i strateško natjecanje između Sjedinjenih Država i Kine i, na drugom planu, intenzivno trgovanje koje treba urediti između država u usponu (brojnih i raznolikih, prvenstveno izvan Europe) i država u padu (gotovo svih u Europi, uključujući, kao nepoznanicu, Rusiju).
Sjedinjene Države, zasad, nisu u padu, barem ne nepovratnom, ali proživljavaju sputnik trenutak: nije se očekivalo azijsko stoljeće, a kamoli postamerički svijet. Koliko god neki sokolovi, željni toga da obrambenoj industriji kupe jedan lijepi hladni rat s Kinom, potiču na to, ovdje nije riječ o potrazi za novim sukobom, već o priključivanju Sjedinjenih Država na novi vagon rasta i vodstva. Obama je bio prvi predsjednik koji je jasno uočio potrebu da se ekonomski, tehnološki i vojni kapaciteti Sjedinjenih Država preorijentiraju prema Aziji, svjestan da će to biti mjesto na kojem će se odlučivati o njihovom opstanku kao lidera. Stoga danas, kad je u Europi ostalo jedva 81.000 američkih vojnika, povlačenje dvije dodatne brigade, najavljeno istovremeno s obećanjem o jačanju američke vojne prisutnosti u Australiji, predstavljaju dva lica istog novčića. To su kretanja koja Europu obvezuju da prihvati neugodnu istinu; da danas nije globalna sila, već jedva regionalna, s vrlo ograničenom sposobnošću utjecaja, čak i na svojim istočnim i južnim granicama. Čini se da nam Obama želi reći: Vidimo se u Aziji. Javite kad budete spremni.
Izvor: EL PAÍS/N.P.
