U gradiću Zrin u Banovini, u srednjem vijeku stolnom gradu hrvatske plemićke obitelji Zrinski, počinjen je u novijoj povijesti Hrvatske jedan od najstravičnijih zločina nad civilnim hrvatskim stanovništvom (u razmjeru prema broju žitelja naselja). Zločin u Zrinu ističe se i po tome što niti danas, u samostalnoj Hrvatskoj, u tom naselju ne živi niti jedan Hrvat, a žrtve genocida nisu obeštećene za pretrpljenu patnju i bol te opljačkanu i uništenu imovinu. Počinitelji genocida, partizanske postrojbe i poslijeratne vlasti, od 1943. do 1946. godine izbrisali su s lica zemlje čitav jedan gradić i promijenili etničku sliku toga dijela Hrvatske. Njihov “uspjeh” mučno odjekuje i danas, nakon šest i pol desetljeća …

Zrin je danas gotovo pusto mjesto s tek nekoliko stanovnika, koji nemaju nikakve veze sa žiteljima prognanim iz Zrina pred 68 godina. Nekoć livade i voćnjaci uokolo Zrina danas su obrasli šumom, grmljem i korovom iz kojih se tek ponegdje naziru temeljni ostaci uništenih hrvatskih kuća. Desetak kuća od cigle i betona ne pripadaju žrtvama genocida, već su ih sagradili novi doseljenici nakon 2. svjetskog rata. Danas je većina i tih kuća napuštena. Na staru slavu Zrina podsjećaju još samo tvrdi zidovi srednjovjekovne utvrde Zrin i ruševni ostaci crkve Svete Margarete.

Uzlet pod upravom Zrinskih

Zrin je naselje u Banovini, u općini Dvor, na jugoistočnim obroncima središnjeg dijela Zrinske gore. Od 1347. godine istoimena utvrda iznad naselja bila je sjedište hrvatskih plemića i banova Šubića, po kojoj su si nadjenuli novo prezime Zrinski. Prije Šubića (Zrinskih) utvrđeni grad, sagrađen najkasnije krajem 13. stoljeća (prvi pisani zapis o gradu je iz 1295. godine), i okolno imanje bili su u posjedu hrvatskih plemića Babonića i drugih vlasnika.

Pod upravom Zrinskih, a posebice od polovice 15. stoljeća, kraj gospodarski jača. Zrinski tada počinju s iskorištavanjem rudnika srebra i olova u obližnjem naselju Gvozdansko, gdje su i kovali svoj srebrni novac. U podnožju utvrde Zrin razvijalo se podgrađe, u kojem su živjeli seljaci – kmetovi i slobodnjaci, plemići, obrtnici i trgovci. Nikola III. Zrinski dao je 1504. godine u blizini utvrde Zrin osnovati franjevački samostan Svete Margarete, kojeg su Osmanlije po osvajanju Zrina porušili. Poštedjeli su, međutim, samostansku crkvu posvećenu Svetoj Margareti (i Svetoj Mariji Magdaleni). Ruševni ostaci ove crkve djelomično su konzervirani posljednjih godina od strane Ministarstva kulture RH, koje je započelo i s konzerviranjem jugoistočne branič-kule i dijela zida utvrde Zrin.

Stoljeća zatiranja Zrina i Zrinjana

Od prve polovice 16. stoljeća Osmanlije sve jače ugrožavaju kraj oko Zrina, a do kraja stoljeća spalili su brojna okolna sel(išt)a. Utvrda je bila u lošem stanju i branila ju je malobrojna vojna posada; u turske ruke Zrin je pao 1577. godine. Vraćen je u sastav Vojne krajine i Habsburške monarhije 1687. godine, ali više nije bio značajnije obnavljan. Uz to je u 19. stoljeću djelomično izgorio u požaru, a po ukidanju Krajine 1883. godine, prema zapisu povjesničara Ivana Kukuljevića, Zrin “leži gotovo sav u ruševini”. No južna branič-kula kvadratnog tlocrta, koja je i danas najbolje očuvana, još uoči 2. svjetskog rata bila je pod krovom (spaljena je prigodom partizanskog osvajanja utvrde i sela 1943. godine). Do danas su još sačuvani i kameni bedemi (zidovi) u čitavom opsegu. U utvrdu se, u različitim vremenima, ulazilo kroz troja vrata; danas je glavni ulaz s jugoistoka, a nekoć je bio na sjeverozapadu. Tragova građevina unutar zidina, među kojima i crkvice, više nema.

Srednjovjekovna katolička župa Zrin prvi puta se spominje u popisu župa Ivana Arhiđakona 1334. godine. Romanička crkva posvećena Blaženoj djevici Mariji, za koju se ne zna gdje se nalazila, stradala je u ratovima s Osmanlijama u 16. stoljeću. U južnom dijelu naselja ponad potoka Zrinčica sagrađena je krajem 15. ili početkom 16. stoljeća nova crkva Našašća Svetog Križa u gotičkom stilu, koja se obnavlja 1711. godine, kada je i iznova uspostavljena župa Zrin. Crkva je spaljena u sukobu s Turcima već 1737. godine te opet obnovljena. Partizani su je minirali i spalili po osvajanju Zrina 1943. godine, a unatoč nastojanja konzervatora iz Zagreba da se sačuva makar i ruševna, vlasti općine Dvor su 1950-ih godina ruševine crkve posve uklonile.

Junaštvo Nikole Zrinskog

U Zrinu je najvjerojatnije rođen Nikola Zrinski – Sigetski (oko 1508. – 1566.), najveći hrvatski vojni junak. Od rane mladosti ratovao je protiv Turaka. U 21. godini istaknuo se u obrani Beča, a proslavio se 1542. godine, kada je s vojnom posadom od 400 Hrvata obranio Peštu. Iste godine postao je banom Hrvatske, a tu će dužnost obnašati narednih 14 godina. Poginuo je kao zapovjednik obrane Zrinskog grada Sigeta u Mađarskoj, kojeg je turski sultan Sulejman I., tijekom 6. vojnog pohoda turske vojske na Beč, napao sa silom od oko 100 tisuća vojnika i 300 topova. Nikola Zrinski zatražio je od svojih 2.500 ratnika, pretežito Hrvata, obećanje o poslušnosti i vjernosti do smrti. Prije velike i sudbonosne bitke kod Sigeta 7. rujna 1566. prisegnuo je riječima: “Ja, Nikola knez Zrinski, obećavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada neću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!”. Svojom hrabrošću i vjernošću Nikola Zrinski i njegovi vojnici zadivili su cijeli tadašnji kršćanski svijet.

Nikola se slavi kao nacionalni junak u Hrvatskoj i Mađarskoj, a zbog svoje časne smrti posebno je cijenjen u Japanu. Njemu u čast spjevana je opera “Nikola Šubić Zrinski”, imenovan je trg Zrinjevac u Zagrebu, podignut spomenik u Čakovcu … U članku “Zrin – od junaštva do genocida”, objavljenom 28. rujna 2008., Damir Borovčak naglašava: “Svakog rujna povijesna sjećanja na vojskovođu Nikolu Šubića Zrinskog trebala bi biti u središtu pozornosti hrvatske javnosti. Njegova obrana Hrvatske od turskih osvajača, pod cijenu junačke smrti, nezaboravno je povijesno djelo. Ove godine navršila se 500. obljetnica rođenja tog vrlog hrvatskog junaka, bana i vojskovođe.”.

Zločin 9. i 10. rujna 1943.

Premda je u više navrata pustošeno tijekom turskih osvajanja, naselje Zrin doslovce je zbrisano s lica zemlje tek u novijoj povijesti, 9. i 10. rujna 1943. godine. Tada je, ali i u desetljećima koja su uslijedila, izvršen i – genocid nad žiteljima Zrina. Riječ je o jednom od najgorih i najzloglasnijih (ratnih) zločina počinjenih tijekom 2. svjetskog rata i poraća nad hrvatskim stanovništvom u bivšoj Jugoslaviji (* 1).

Uoči 2. svjetskog rata Zrin je bio veliko i bogato naselje, gotovo gradić, čiji su se stanovnici isticali kao vrijedni i vješti obrtnici, trgovci, poljodjelci … Tu su, u miru sa susjedima, živjele 143 hrvatske obitelji s ukupno oko 850 duša (* 2). S uspostavom Nezavisne države Hrvatske (NDH) 1941. godine, nestalo je spokoja i napretka, a započeli su sukobi s okolnim Vlasima (kako preživjeli Zrinjani i danas zovu žitelje pravoslavne vjere). Zaredale su optužbe, osvete, zločini. Mržnja koju prati otimačina, palež, silovanje, ubijanje … nikada i nikome nisu donijeli dobro, pa tako niti Srbima i Hrvatima s Banovine.

Tijekom 1941. i 1942. godine ustaške snage u Hrvatskoj, pa tako i u Banovini (ranije Baniji) izvršile su više zločina protiv srpskog stanovništva. To je dovelo do masovnog odlaska Srba, ali i dijela Hrvata u partizane i zauzimanja čitave Banovine s iznimkom Zrina, koji je ostao u okruženju partizanskih snaga. U to ratno doba bezumlja, zločine su činile i partizanske snage, ali i pojedine skupine Srba, od kojih su neki bili okupljeni u četničke postrojbe. Tako su, primjerice, “partizani” na sam katolički Božić 1941. godine, usred mise upali u naselje Gvozdansko i okrutno ubili 55 mještana, silovali žene i djevojke, opljačkali i spalili kuće i mjesnu crkvu.

Zločin u Gvozdanskom, međutim, bio je samo uvod u dugo pripreman genocid nad obližnjem hrvatskom Zrinu. Nakon 3 neuspjela partizanska pokušaja zauzimanja Zrina tijekom 1941. i 1942. godine, Glavni štab Narodnooslobodilačke vojske (NOV) i Partizanskih odreda (PO) Hrvatske donio je 1943. godine odluku da se napokon uništi to “zloglasno ustaško gnijezdo” (* 3).

Naposljetku su Zrin partizanske snage – koje su dobrim dijelom činili Srbi iz okolnih sela s Banovine – osvojile, opljačkale, razrušile i spalile, ubivši trećinu stanovnika Zrina, većinom civila, čineći pritom razna nečovještva (* 4). U borbama za Zrin poginulo je ili je naknadno pobijeno od strane partizana i vlasti nove države, Jugoslavije, 213 Zrinjana. Preživjelo je svega 16 muškaraca starijih od 18 godina (* 5).

Presudom ozakonjen genocid

Glavni štab NOV i PO Hrvatske 20. kolovoza 1944. odobrio je rušenje i spaljivanje svih (preostalih nakon stradanja 1943.) kuća u Zrinu. Nakon rata sva pokretna i nepokretna imovina Zrinjana je konfiscirana, a svim stanovnicima, to jest udovicama i djeci, zabranjen je povratak u Zrin. Žene i djeca su vagonima za prijevoz stoke odvezeni u Slavoniju i smješteni većinom u napuštene i oštećene kuće hrvatskih Nijemaca (također ubijenih od strane partizanskih vlasti) u četiri sela pokraj Đakova: Drenje, Slatinik, Gašinci i Lapovci.

Damir Borovčak u članku “Zločini u Zrinu i bezobrazna šutnja (2.)” 20. siječnja 2010. godine navodi više dokumenata s kraja 2. svjetskog rata, koji potječu od tadašnjih parizanskih i sudskih vlasti (* 6), iz kojih je nedvojbeno da je u Zrinu počinjen genocid. Genocid, čiji su brojni izvršitelji i nalogodavci poznati, ali ni nakon uspostave Republike Hrvatske nisu za svoja zlodjela niti izvedeni pred sud pravde, a kamoli kažnjeni. Iz spomenutih se dokumenata mogu iščitati i “opravdanja” zločinaca za počinjene zločine: da je Zrin uništen, a Zrinjani protjerani “pošto unatoč svih napora dve i pol godine rata nije se moglo naći ni jednog čovjeka ni žene koji bi držali vezu s partizanima”; da je stanovnicima Zrina koji su preživjeli stradanja u naselju 1943. godine “privremeno” onemogućen daljnji život u Zrinu “radi toga što bi njihov povratak uznemirio okolni srpski živalj”; da je preživjelim Zrinjanima “narodnim neprijateljima” oduzeta sva pokretna i nepokretna imovina jer su iz naselja Zrin, koji je tijekom rata “u cijelosti i skupno davalo otpor, te se borilo protiv Narodno oslobodilačke vojske pobjegli svi stanovnici – u koliko nisu strijeljani ili ubijeni” …

Velika većina Zrinjana – mahom civila – kažnjena je ne zato jer je počinila neko kažnjivo djelo, već su bili “krivi” što su uopće živjeli u Zrinu, u hrvatskom naselju okruženom srpskim selima. Svi su Zrinjani obilježeni i kažnjeni kao zločinci, bez obzira na stvarnu krivnju ili nevinost, i s tim su znamenom živjeli u progonstvu (* 7) sve do uspostave Republike Hrvatske. Ono što su započeli pripadnici partizanske postrojbe topovima, minobacačima, mitraljezima, puškama, noževima i vatrom, dovršili su i ozakonili sluge novih jugoslavenskih vlasti presudom “u ime naroda”, na temelju koje je uslijedio progon Zrinjana, pljačka njihove imovine i proglašavanje žrtava zločina u Zrinu 1943. zločincima. Za pobjednike u ratu svi su Zrinjani, pa i starci, žene i djeca bili – ustaše, poraženi neprijatelji koji moraju ispaštati za tuđe zločine. Niti sve to nije bilo dovoljno, pa je iskrivljavana i prešućivana prava istina o razlozima i razmjerima stravičnog zločina u Zrinu, preživjeli svjedoci su zastrašivani i ponižavani, Zrinskoj gori je promijenjen naziv u Šamaricu, a naselja poput Zrinske Drage i Zrinskih Brđana postala su Drage Šamaričke i Brđani Šamarički. Šamarica, zvuči kao završni šamar ili pljuska nakon učinjenog genocida … u srcu nekoć bogatog kraja pod upravom porodice Zrinski i Banske Hrvatske. Kraja koji je nakon pustošenja Osmanlija i progona brojnih Hrvata, u svoje gostoprimivo krilo udomio Vlahe, također protjerane sa stoljetnih ognjišta turskim osvajanjima.

Istinski domoljubi nisu zločinci

Svaki razuman čovjek osudit će sve zločine u Hrvatskoj počinjene tijekom 2. svjetskog rata, ma s koje strane bili počinjeni. Osudili su ih i pobjednici u tom ratu; brojni krvnici su s pravom kažnjeni za zlodjela. Ipak, najveću cijenu platili su poraženi. Na žalost, ne samo oni koji su uistinu činili zlodjela, već i nevini muškarci, žene, djeca, starci … Neporeciva je činjenica da su Hrvati postali najveći gubitnici u tom ratu: u odnosu na predratni broj stanovnika prinijeli su nesrazmjerno najviše žrtava; poratna pokoljenja Hrvata odrastala su pod stalnim, više ili manje javnim (prisutnim i kroz obrazovni sustav i sredstva priopćavanja), teretom ustaštva; hrvatski narod je ideološki rascijepljen na dva tabora među kojima sukobi i danas tinjaju; za najveći broj ratnih zločina i genocida počinjenih prema Hrvatima nitko nije sudski odgovarao i bio kažnjen; desecima hrvatskih naselja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zatrt je trag, da bi na njihovim temeljima, nerijetko oni koji su genocid i počinili, gradili nova sela …

Sva ta tuga i jad opstanka Hrvata u svojoj domovini nakon 2. svjetskog rata snažno je prisutna u Zrinu. Na žalost, i danas, 68 godina nakon zločina i 16 godina od završetka Domovinskog rata u samostalnoj Hrvatskoj, prognanim Zrinjanima i njihovim potomcima povratak je nemoguć. Niti jedan Zrinjanin nije se vratio na djedovinu iako nikoga ne mrze i ne traže osvetu. Pravi Zrinjani su domoljubi, koji sve što žele je živjeti pošteno i spokojno od svoga rada na svojoj djedovini. Vlasti Republike Hrvatske nisu se udostojile vratiti im konfiscirana imanja (* 8), niti ičim drugim potaknuti nekadašnje, ali i moguće nove žitelje da nasele prirodnim blagom i povijesnom baštinom bogat zrinski kraj. U tijeku je tek, razmjerno skromna i spora, konzervacija zidina utvrde Zrin i crkve Svete Margarete, kojom se nastoji zaustaviti daljne rastakanje njihovih ruševina. Vlasti, udžbenici povijesti i mediji i nadalje prečesto prešućuju ili umanjuju (iz neznanja, a poneki i s određenim (zlo)namjerama) stradanja Zrina i Zrinjana (* 9).

Gdje je čestitosti, tu je i pravednost

U hrvatskom naselju Španovici u Slavoniji, koje je u 2. svjetskom ratu doživjelu sudbinu sličnu Zrinu, natpis s jedne od novo podignutih ploča nad masovnim grobnicama snažno progovara svakom iskrenom i dobronamjernom hrvatskom domoljubu: ’’Poruka hrvatskim sinovima i kćerima: Ako vam je težak stijeg čestitosti, utaknite ga u zemlju, gdje počivaju naše kosti. Mi ćemo ga držati. Vaši pradjedovi.’’.

“Nakon “Oluje”, od 1996. godine preživjeli Zrinjani, njihovi potomci i prijatelji, svake se godine okupe u Zrinu u nedjelju koja je najbliža blagdanu Male Gospe. Na Malu Gospu 1943. zvona su zadnji puta zvonila i zadnji puta je održana procesija kod crkve Svete Marije, a sutradan je Zrin izbrisan s lica zemlje.”, podsjeća Damir Borovčak, čiji su članci o stradanjima Hrvata u Banovini, objavljeni na Portalu Hrvatskog kulturnog vijeća, nadahnuće za tragatelje istine o povijesnoj sudbini i poticaj za izgradnju bolje i pravednije sadašnjosti hrvatskog naroda i svih građana toga kraja.

Za širenje istine i čuvanje uspomene na Zrin, kao i poticanje ispravljanja povijesne nepravde i povratka Zrinjana na stoljetna ognjišta, posebice se zalaže Društvo prijatelja Zrina, osnovano 1990. godine sa sjedištem u Hrvatskoj Kostajnici. Zagrebačka nadbiskupija nije dokinula župu Zrin, makar u njoj danas nema ni jednog živućeg katolika. Zanimanje za dolazak u Zrin iskazao je posljednjih godina crkveni red pavlina.

Domovina bez ljudi, zemlja bez budućnosti?

* Ovaj je napis posvećen uspomeni na žrtvu Zrinjana … Potomci tih žrtava su i članovi šire obitelji pisca ovog napisa.

Nemoguće je ostvariti miran i dostojanstven suživot hrvatskih građana niječući, umanjujući i prešućujući bilo koji zločin u Hrvatskoj i susjedstvu tijekom rata 1941-1945. godine (ili pak rata 1991-1995.). Uzroke i povode te tijek i razmjere tih zločina teško je i bolno istraživati, predstavljati i razumjeti … jer zadiru duboko u ljudska srca i duše. No, posljedice svih tih zločina, neovisno o narodnosnoj, vjerskoj i bilo kojoj drugoj pripadnosti žrtava, porazne su; nakon zadnja dva rata gotovo čitava Banovina (ali i brojni drugi krajevi Hrvatske) je – domovina bez ljudi. Obzirom na stanje svijesti, morala, prava i gospodarstva … pitanje je koliko će još dugo ostati i – zemlja bez budućnosti.

Goran Majetić/udruga-kameleon.hr

(1* ) Tijekom 2. svjetskog rata i poraća sličan genocid od strane partizanskih snaga izvršen je nad još nekim gradićima i selima u Hrvatskoj s većinskim hrvatskim življem (Udbina, Boričevac, Rudopolje Bruvansko, Hrvatska Palanka, Bunić u Lici, Španovica u Slavoniji …), ali i u Bosni i Hercegovini.
(* 2) Podaci su to koje je 2008. iznio fra Ivica Petanjak, provincijal hrvatskih kapucina, i sam potomak stradalih Zrinjana, u pismu upućeno župniku Crkve hrvatskih mučenika u izgradnji na Udbini, naselju u Lici koje je 1943. godine doživjelu sudbinu sličnu Zrinu. Prema službenim popisima stanovništva od 1857. do 2001. godine Zrin je 1857. imao 620, 1869. – 661, 1880. – 541, 1890. – 633, 1900. – 710, 1910. – 781 (777 Hrvata, 3 Srbina i 1 Mađara), 1921. – 684, 1931. – 697, 1948. – 44, 1953. – 59, 1961. – 72, 1971. – 65, 1981. – 60, 1991. – 64 i 2001. 12 stanovnika.

(* 3) Za ostvarenje te namjere bile su osigurane znatne partizanske snage (više stotina boraca) pojačane teškom artiljerijom. Prema partizanskim izvorima branitelja Zrina je bilo 180 (od toga je 30 pristiglo kao pojačanje iz Dvora na Uni), ali su bili nesrazmjerno slabo naoružani. Uz pomoć topova i minobacača, nakon 4 sata borbe, partizanske snage su zauzele utvrdu i dio sela. Ostatak branitelja i civila uspio se probiti iz obruča u smjeru sela Rogulje i pobjeći prema Divuši i Hrvatskoj Kostajnici. Partizani su nakon bitke priznali 14 poginulih i 40 ranjenih boraca, te naveli da je poginulo 85 ustaša.
(* 4) Prema svjedočanstvima, “stariji stanovnici koji su ostali u svojim kućama većinom su nastradali. Bili su strijeljani, zaklani, a neki i živi bacani u vatru. Kuće su najprije opljačkane, pa zapaljene. Mrtvi su ležali na sve strane. Nitko ih nije pokapao, partizanski “osloboditelji” nisu imali milosti niti prema majkama s djecom. Žrtvom je pao čak i retardirani mladić … Idućeg jutra poubijani su preostali muškarci koji nisu imali sreću izbjeći patnje prethodnog dana i noći i pobjeći.”. Dio branitelja i žitelja Zrina u nekoliko je manjih skupina uspio izbjeći pod okriljem noći u najbliže hrvatsko selo Divuša u Pounju, udaljeno 12 kilometara.

(* 5) Podaci su to koje je 2008. u spomenutom pismu (vidi * 1) iznio fra Ivica Petanjak. Mr. Darko Sagrak objavio je 2003. (vidi * 4) donekle drugačije, ali jednako porazne brojke: ” Od 650 stanovnika Zrina, koliko je taj gradić brojio prije početka Drugoga svjetskog rata, ubijeno je od 1941. do rujna 1943. pedesetak osoba. Ako tome pribrojimo stradale 9. i 10. rujna 1943., taj se broj penje na oko tristo stanovnika. Dodajmo još i poubijane na Križnom putu, a tih, prema iskazima preživjelih, ima 67 – doći ćemo do stravičnog broja od gotovo polovice broja stanovnika.”. Na obilježavanju stradavanja Zrina 1998. rečeno je da je među ubijenima bilo i “23 djece i staraca, 19 žena i 37 težaka u polju”.

(* 6) Izvještaj OZN-e Glavnom štabu NOV-a Hrvatske od 20. prosinca 1944.; Izvještaj o radu javnih tužitelja karlovačkog i banijskog okruga od 11. srpnja 1945., Presuda Kotarskog suda u Dvoru na Uni (prvostupanjska, ali i izvršna presuda!) od 7. veljače 1946. i drugi dokumenti. O stradanju Zrina i konfiskaciji cjelokupne imovine, o zabrani povratka, uz svjedočenja preživjelih, postoje i izvorni dokumenti objavljeni u knjizi “Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944-1946.”, koju je 2008. objavio Hrvatski institut za povijest.

(* 7) Nerijetko prognani Zrinjani nisu gostoljubivo prihvaćani u svojim novim životnim sredinama. Dapače, u novoj državi “narodni neprijatelji” nisu bili dobrodošli te su mnogi zazirali od njih jer su nosili pečat ustaštva. Odbojnost i mržnju pojedinaca, pa i od strane susjeda Hrvata, osjećala su i djeca podrijetlom iz Zrina. Njihovim roditeljima je bilo teško naći posao, školovati ih i, kao i djeci, podnositi razna poniženja, a katkada i zlostavljanja. Stoga je dio Zrinjana i po drugi puta odselio, ovoga puta izbjegao iz Hrvatske u strane zemlje.

(* 8) Oni koji žmire nad nepravdom i ne zauzimaju se za njezino ispravljanje, i sami postaju suodgovorni za zlodjela koja su dovela do te nepravde! Da postoji osjećaj pravednosti i dobra volja hrvatskih vlasti, povrat imovine Zrinjanima i njihovim potomcima lako bi se mogao provesti. Sačuvan je, naime, popis prezimena obitelji i kućanstava te kućnih brojeva u Zrinu iz 1943. godine, kao i katastarske izmjere i vlasničke knjige Zrina. Uz to, veliku većina imanja nakon njihovog progonstva nitko nije posjedovao niti uživao. Nekolicina današnjih stanovnika Zrina također nisu zapreka povratku Zrinjana na svoja ognjišta jer u društvu pravednosti i poštovanja nije teško stvoriti pretpostavke za dobrosusjedski suživot.

(* 9) O stradanju Zrina 9. i 10. rujna 1943. godine te sudbini naselja i preživjelih stanovnika nakon 2. svjetskog rata iscrpan članak, pod nazivom “Tužna obljetnica uništena Zrina: grad koji živi u sjećanjima svojih stanovnika i njihovih potomaka”, objavio je u povodu 60. obljetnice genocida u Zrinu, u “Vjesniku” 9. rujna 2003. godine, magistar pravnih znanosti, nakladnik i publicist Darko Sagrak.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save