Hrvatska haplogrupa R1a nije slavenska!
Genetika je neumoljiva i nepredvidiva. Kume moj, nema od seoba Slavena ni govora. DNK negira i razara uvriježene i nametnute povijesne “istine” o podrijetlu nekih naroda,
među kojima je i hrvatski narod. Nema ništa od Irana, od Bogostana i Karpata. Hrvati su tu gdje jesu od vajkada. Tu se se dogodili.
Povijesno promatrano, ljudska polulacija svoju je genetsku raznolikost ostvarila preko gena jezika i kulture. Ta raznolikost temeljena na istraživanju DNK, seže od razdoblja između 10 i 100 tisuća godina, jezična od tisuću do deset tisuća godina, a kulturna od petsto do pet tisuća godina. Raznolikosti s navedenim ishodištima u ljudskoj populaciji , iako su slijedile iste povijesne putove, najčešće nisu u uzročnoj vezi. Genetskim srodne populacije ne moraju govoriti istim jezikom ili one koje govore istim jezikom ne moraju pripadati istoj etnogenezi i kulturi. Rezultati genetskog istraživanja u ovoj knjizi nezaobilazni su na razini spoznaje (hipoteze) u budućim istraživanjima genetičkog podrijetla, ali i povijesnog, kulturnog i nacionalnog idetiteta Hrvata. Stari smo po Ivanu Juriću (Podrijetlo Hrvata, Nova stvarnost, Institut Ivo Pilar, Zagreb, 2011.) više od 10 tisuća godina.
U novije vrijeme svi tragaju za svojim korijenjem preko genetiskih otkrića, pa i Hrvati. U uvodnoj napomeni Jurić piše: „U tom traganju prednjače Englezi pa tim svojim traganjem otkrivaju i definiraju važnost našega povijesnog hrvatskog područja za naseljavanje Britanije. Takvim ću se podatcima posebno koristiti, jer, kada se shvati da su prvi doseljenici s haplogrupom I (Eu7+Eu8) na području Britanije pristigli oko 14 tisuća godina prije Krista, te da je haplogrupe I među Hrvatima oko 50 posto, tada pričice o doseljenju u VII. stoljeću i iranskom podrijetlu Hrvata postaju neozbiljne, a osobe koje i dalje o tome pišu i podržavaju takve teorije mogu se nazvati svakako,ali ne znanstvenicima.”
Tako, eto, piše Jurić o Hrvatima koji misle da je kolijevka civilizacije u Mezopotamiji, tamo na obalama biblijskih rijeka, Eufratu i Tigrisu, da su Sumeri kolijevka prve civilizacije i da tragovi predaka Hrvata vode do tamo, do Bogostana, do Irana i Afganistana, do drevne Perzije. Jurić tvrdi da svi koji misle da su otamo, neozbiljna su neka čeljad, koja se mogu svakako nazvati, ali znanstvenicima nikako. Ako bi Jurić bio u pravu, onda Pilar, Sakač i Šufflaj, uludo izgubiše glavu pišući o iranskom podrijetlu Hrvata, što je Srbima silno smetalo, pa su ih skratili za glavu u vrijeme njihova kratkotrajna imperija na brdovitom Balkanu, u zemlji Južnih Slavena!
Hrvati su autohotan narod na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine
Petnaest poglavlja, 315 stranica, meke korice. Stručno i znanstveno Jurić je projurio tragovima predaka i objašnjava u tančine što je sve otkrio genetskim istraživanjima grupe haplogrupe, pa sve to pojašnjava tablicama i kartama crnobijelim i u bojama. Mene se posebno dojmilo 14. poglavlje naslovljeno kao „Borba za očuvanje hrvatske etnogeneze“. Dobro je sročeno i predočeno i posljednje poglavlje Umjetna selekcija, genom čovjeka i darvinizam. Čudna su, zanimljiva i dojmljiva ta genetička otkrića na koja se Jurić poziva i dokazuje da su povjesničari bili u zabludi kad su pisali o prošlosti Hrvata, pogotovu oni koji su inzistirali na doseljenju Hrvata iz Irana ili Karpata.
U drugom poglavlju Jurić uvodi čitatelja u strukturu analiziranih uzoraka Hrvata podrijetlom iz Hrvatske i BiH, dok u trećem piše o sličnosti genetičkog podrijetla među narodima. Četvrto i peto poglavlje obrađuju varijabilnost unutar hapelgrupa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a šestim otkriva strukturu haplogrupa mtDNK u Europi. Genom I haplogrupe naroda i pojedinaca možete čitati u sedmom, dok osmo poglavlje pojašnjava genetičke strukture naroda važnih za razumijevanje podrijetla Hrvata. Na to se nastavlja priča o tlu i klimatskim promjenama, te pristizanju ljudi s raznim haplogrupama. Genetičke spoznaje definitivno podržavaju teoriju o autohotnosti većine pripadnika hrvatskog naroda na području Hrvatske.
Po Jurićevim istraživanjima, Hrvati su tu gdje su sada odvajkada. Nakon što je izložio razne teorije o podrijetlu Hrvata, Jurić u desetom poglavlju kategorički tvrdi: Hrvati su autohotan narod na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Velika većina (oko 75 posto) predaka Hrvata na ovim prostorima boravi tisućama godina. Tako on veli, da su Hrvati stari više od 8 tisuća godina. Naši preci su nositelji haplogrupa R1b, I, K2, E, J i G.
Pitanje odakle su došli Hrvati treba zamijeniti pitanjem kako i kada je nastala genetička struktura ljudi koji danas sačinjavaju hrvatski narod kao političku kategoriju. Na to pitanje Jurić je suvislo odgovorio u devetom poglavlju, a jedanesto govori o geografskom području etnogeneze Hrvata. Malo bi se toga razmjelo u ovoj knjigi da Jurić u 12. poglavlju ne donosi pregled važnih događanja za genetičko podrijetlo i etnogenezu Hrvata.Trinaesto poglavlje dovodi do države – države kao takva sve do sporazuma s Mađarima.
Velike zablude J(H)AZU-a
Kako rekoh, meni se posebno dojmilo 14. poglavlje u kojem Jurić kronološki reda povjesne činjenice. Idući tragovima predaka bilježi odnos Hrvata i Mađara, pa Hrvata i Turaka, Talijana, Austrijanaca, Srba, Slovenaca, Bošnjaka i Vlaha, eda bi tako predočio znatiželjnom čitatelju što znači biti iz Europe na pragu Europske unije i u Uniji. Na kraju Jurić opominje čitatelja što znači u naše doba nagli razvoj genetike, a posebno genetičkih otkrića na dijelu genoma koji se ne rekombinira, a to je nazaobilazan izvor za istraživanje prošlosti, ali i biološka činjenica koja bi se trebala koristiti za preispitivanje dosadašnjih hipoteza, teorija pa i opće prihvaćenih istina o bližoj i daljoj prošlosti. Problem je u bivšoj Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, koja se u određenim povjesnim previranjima ponašala nedolično, pa je tijekom svoje povijesti kreirala neznanstvene i nakaradne stavove i zauzimala izrazito političke stavove o slavenskom podrijetlu Hrvata. Narodi srodnih jezika ne moraju biti po genetici braća, niti im je isti ćaća.
Genetička otkrića su već dokazala da Hrvati nisu Slaveni. Bliži su i srodniji genetski Baskima i Laponcima nego Rusima i Srbima. Genetička otkrića nepobitno dokazuju da nacije nisu genetičke već političke kategorije. Tako su Hrvati, Bošnjaci i Slovenci visoke genetičke sličnosti i mogu poslužiti kao primjer kako na nekom geografskom području na kojem živu ljudi istih genetičkih struktura, populacija tih ljudi ostvaruje različite etnogeneze i nastaju različite političke nacije. Više nije moguće ignorirati rezultate istraživanja genetičke strukture bilo kojeg naroda pa tako i hrvatskog naroda.
Neki su pokušali manipulirati uzorcima genetičkih istraživanja unoseći tendenciozno na smanjenje udjela haplogrupe I (Eu7), a povećanje haplogrupe R1a (Eu19). Genetička otkrića ne potvrđuju slavensku etnogenezu Hrvata. To se može po mišljenju Ivana Jurića dokazati, odnosno materijalnim dokazima potvrditi arheološkim otkrićima. Padoše u vodu velike istine, teze i teorije o slavenstvu, jugoslavenstvu, bratstvu i jedinstvu. Hrvatska haplogrupa je R1a. Ta haplogrupa nije slavenska. To, majstore!
Ante Matić
