Ivica Ursić – ‘Uvijek nedjeljom’: Zlo je među nama
I odmah ga Duh nagna u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu. A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: “Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!”
(Marko 1,12-15)
ZLO JE MEĐU NAMA
„Živeći ugodno u ovom društvu obilja,
postalo nam je neugodno
govoriti o zlu.“
Priđe đavao Bogu i požali se: „Svemogući, dosadno mi je. Dosadno do bola. Neprestano se dosađujem. Hodam unaokolo i po čitav dan ništa ne činim. Nema posla za mene. Bojim se da ću završiti na burzi rada.“
„Ne razumijem tvoje žalopojke,“ reče Bog „toliko je toga što možeš učiniti, samo moraš biti poduzetniji. Zašto ne navodiš ljude na grijeh? To i jest tvoj posao.“
„Zašto ne navodim ljude na grijeh? E, ta ti je dobra.“, kiselo će đavao, „Znaš zašto? Prije nego ja i jednu riječ uspijem ljudima prozboriti oni su već sagriješili.“
Jesmo li preuzeli posao kojeg obavlja Sotona?
Jesmo li se toliko navikli na zlo da više i ne možemo bez njega?
Hoće li se vrag morati prekvalificirati? Ili će možda ostati bez posla?
2010 godine tzv. javna televizija prikazala je na svom prvom programu američki film „Resident Evil: Apocalypse“ i nije se potrudila prevesti naziv. Ostavili su prvi dio naslova na izvorniku, a drugi dio su „povučili“ (Apokalipsa).
Kada riječi iz nekog nama stranog jezika postanu uobičajene, svakodnevne, banalne čak, onda se više i ne prevode. Danas nitko ne prevodi: „Hello! – Bye, bye! – Ciao! – Adio!“ Te su se riječi udomaćile, nastanile su se među nama, one stalno borave pokraj nas, ali i u nama. Nažalost, ne samo te benigne i banalne riječi, nego i one loše, ružne i zle. Pa tako i samo zlo. Svikli smo na njega. Naučili se. Postalo je zlo dio našeg svakodnevnog života pa ga ili trpimo ili ga odobravamo. I naravno ne prevodimo, jer svi znamo o čemu je riječ.
Ako i prevodimo riječ koja se na hrvatskom zove „zlo“ onda obično rabimo nekakve eufemizme, koristimo „omekšivače“ kako se ne bismo eventualno zamjerili Sotoni. A i Sotonu proglašavamo „metafizičkom bajkom“.
Don Ivica Matulić iznosi svoj osvrt na knjigu Herberta Haaga „Oproštaj od đavla“. Vrijedi u cijelosti pročitati ovaj članak, ali ono što „bode oči“ svakako je činjenica da je knjigu „Oproštaj od đavla“ izdalo Svjetlo riječi iz Sarajeva, a urednik hrvatskog izdanja knjige je dr fra Ivan Šarčević, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Knjiga pokušava uvjeriti čitatelje u to kako pakao, đavao, zli duhovi i anđeli ne postoje, već su oni samo biblijska izmišljotina. („Vjerovali ili ne“ – mjesečnik za promicanje kršćanskih vrednota Book, kolovoz 2011.)
Onoga trena kada su se kod nas izgubili iz uporabe izrazi „agresor“ i „žrtva“, a govorim o našem Obrambenom ratu, znali smo da smo u velikim problemima. Danas nas se sve više uvjerava da trebamo razumjeti one koji su digli ruku na svoga bližnjega i na svoju domovinu. Ne samo što bi ih trebali razumjeti nego im ne bi smjeli ni suditi za njihova zlodjela. Zato ih i jesmo abolirali i zato, umjesto njima, sudimo onima koji su branili svoje obitelji i svoj dom.
Zlo nismo nazvali njegovim pravim imenom i zato nam se danas sve ovo i događa. Sve smo zaogrnuli nekakvim eufemističkim govorom kao da se bojimo stvari nazvati njihovim pravim imenom. Ali kada je u pitanju Hrvatska i njezin narod onda su „otrovne guje puštene da izgmižu iz srca naše nacije“ (navod iz govora I. Josipovića u Knessetu). Tu pardona nema i tu se bezočne laži nazivaju istinom. A to je „resident evil“ – zlo među nama. Zlo na djelu.
Ova naša današnja kultura i njezine političke i medijske „perjanice“, koristeći famozni „meta jezik“ govore jedno, a misle drugo. Tako se laž zaodijeva „novim carevim ruhom“, a istina se progoni i kažnjava.
Kada čovjek izgubi autentični jezik, kada zlo i grijeh ne naziva njihovim pravim imenima, onda nam prijeti moralno ništavilo, jer ako nema tame, ako nema zla, ako nema grijeha, onda ne može biti niti svijetla, ni dobrote, ni ljubavi.
Mi smo dnevno izloženi zlu i njegovim napastima. Ukoliko zlo ne nazovemo njegovim imenom, ukoliko ne prestanemo služiti Sotoni relativizirajući zlo, dolazimo u realnu opasnost da nas zlo na kraju povuče za sobom u paklene dubine.
Danas se, kao i svake prve nedjelje u Korizmi, fokusiramo, slušajući i čitajući Evanđelje, na temu zla, njegove moći koja je na djelu u ovom svijetu.
Isus je u divljini i Sotona ga napastuje.
Trebali bismo biti svjesni moći zla na djelu u ovom našem svijetu. Ta moć pokušava uništiti naš život, pokušava nas učiniti robovima zla. Mi možemo tu moć zla nazivati bilo kojim imenom, imenom kojim god želimo. Možemo je zvati vrag, đavao, Sotona, Belzebub ili Lucifer. Nekima ne odgovaraju ta imena pa zlo nazivaju suvremenim jezikom, pa govore o „sili zloga“, o „sili“ („Star Wars“) ili „sjeni“ (Carl Jung)
Zvali mi zlo bilo kojim imenom, imenovali mi Sotonu ovako ili onako, nedvojbeno je da postoji zlo, da postoji moć zla na djelu u ovom našem svijetu.
Mnogi ljudi ne vjeruju u moć zla i zato oni krive Boga za sve loše stvari koje se dogode. Vjeruju da je naš svijet neutralan svijet, dobroćudan svijet, siguran svijet. Oni uvijek žele okriviti Boga za sve zlo koje postoji u ovome svijetu. Oni krive Boga za rak, za srčane udare, za glad, za potrese, za oluje i oni ignoriraju moć zla koja neprestano djeluje među nama i u nama. Tvrde da ako je Bog sve stvorio da je i zlo onda njegova kreacija.
Da Bog jest sve stvorio. Nakon što je stvorio nebo i zemlju Bog je tijekom narednih šest dana dovršio svoju kreaciju i onda je zaključio: „Kad vidje Bog sve što je učinio, nađe to za veoma dobro.“ (Postanak 1,31) dakle mi crpimo svoje razumijevanje dobra iz Božjeg čina stvaranja. Sve što Bog stvori je blagoslovljeno i učinjeno je dobro. U početku sve je u svemiru bilo ispremiješano zajedno u pustoj praznini. I onda je Bog počeo s kreativnim razdvajanjem. Razdvojio je svjetlo od tame, dan od noći, vodu od kopna, morska stvorenja od kopnenih, a u isto vrijeme Bog stvari spaja zajedno.
Bog veže ljude s ostatkom svoje kreacije, veže ih kao njezine upravitelje, veže ljude sa sobom, veže ih kao one koji nose njegov lik, veže ljude međusobno, veže ih kao one koji se savršeno međusobno nadopunjuju.
Naša duboka povezanost s Bogom, sa svijetom i naša međusobna povezanost, jest ono što Bog blagoslivlja i naziva – „dobro“. Zlo se događa kada se ova povezanost prekine. Zlo je posljedica našeg, ljudskog, raskidanja svega onoga što je Bog spojio, vezao zajedno.
Zlo nije dio Božjeg stvaranja, ono nije dio Božje kreacije. Zlo je prostor između, međuprostor, zlo je rascjep, ono jest sama poderotina, prolom koji otuđuje i razdvaja. Ovo naravno ne negira stvarnost zla. Njegova bit nije imaginarna. Njegova suština nije izmišljena.
Zlo je oko nas i zlo je u nama. U svima nama. Napastuje nas, kuša nas. Najveći broj nas se udaljio od onoga što je Bog blagoslovio, ali mi uporno i dalje tvrdimo da „u nama nema zla“ i da su zli „oni drugi“. Zato nas i fasciniraju likovi kao Frederick Charles “Freddy” Kruger ili Hannibal Lecter, zato uvijek postoji nekakva „Umbrella corporation“ (kompanija izvor svega zla u filmu „Resident Evil“), sve kako bismo mi mogli „oprati svoje ruke“ i svoju prljavu savjest i reći „u meni nema zla“.
Je li uistinu zlo u nekome drugome? Bira li netko drugi političare koji „lociraju, identificiraju, uhićuju i transferiraju“? U kojoj to zemlji vladaju oni koji lažno svjedoče protiv vlastite domovine ili koji tvrde da u srcu njezinog naroda leži zmija? Prestanimo se lagati.
„Eh, kada bi negdje postojali neki zločesti ljudi“ govori Solženjicin, „i kada bi bilo dovoljno samo odvojiti ih od nas ostalih i uništiti ih.“ Na našu žalost „tih ljudi – tamo negdje“ nema. Oni ne postoje. Postojimo samo mi i kako kaže Wystan Hugh Auden: „Zlo spava u našem krevetu i jede za našim stolom.“
Korizma je idealno vrijeme u kojem možemo ponovno otkriti naše međusobne veze koje smo prekrili trivijalnostima ove potrošačke kulture. Jer svi zajedno moramo krenuti na put. Na put hodočašća prema Golgoti. Do križa. Na tom putu moramo priznati da smo svi mi sudionici u zlu i da jedino dobro koje nas može održati ne može doći iz nas nego isključivo od Boga po Kristu.
U prethodnom dijelu današnjeg čitanja vidimo da je Isus bio ispunjen Duhom Svetim. („I odmah, čim izađe iz vode, ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj.“ Marko 1,10) To i nama treba. Jer jedino tako možemo se oduprijeti svim napastima Sotone. Sa Svetim Duhom se povezujemo molitvom. Reče Sv. Jerolim: „Neka molitva bude vaš jastuk kada utonete uvečer u san.“, a Majka Terezija reče: „Neka molitva bude vaš jastuk kada se ujutro probudite.“ Dan počinje i završava molitvom. Molitva je naš razgovor s Bogom, a taj nam razgovor daje duhovnu snagu potrebnu za borbu sa silama zla.
I baš kao što su anđeli pozvani boriti se protiv Sotone i njegovih legija i mi smo pozvani stati rame uz rame s anđelima u tom istom boju. Izbor je na nama … boriti se ili se predati.
Petar i Pavao bili su obični ljudi, baš kao i mi, i oni su se oduprli napasti. Griješili jesu, ali nikada nisu služili Sotoni. Isusa je Sotona kušala u divljini, ali Isus je pobijedio Sotonu. I mi se možemo oduprijeti Sotoni. I pobijediti je. Ali nikako to ne možemo sami. Samo u zajedništvu Crkve i ispunjeni Duhom Svetim i s Kristom u svom srcu naša je pobjeda nad zlom zajamčena.
To je vijest koju mi kršćani trebamo pronositi ovim svijetom u kojem je „dobro reducirano i svedeno na „dobar život“ (Joan Didion). Ako se usudimo govoriti o dobru i zlu i to na način da se izdignemo iznad banalne svakodnevne retorike i frazeologije, ukoliko stvari nazovemo njihovim pravim imenom, a to znači da imenujemo svojim neprijateljem Sotonu i grijeh, onda imamo šansu.
U svom romanu „Jayber Crow“ Wendell Berry zbori kroz lik sjemeništarca koji je odustao od svećeništva i koji o dobru i zlu doznaje daleko više radeći u jednoj maloj gradskoj brijačnici, nego tijekom čitavog svog školovanja.
Pri kraju svojeg života Jayber dolazi do slijedećeg zaključka: „Mi smo prečvrsto povezani zajedno da bismo bili u stanju odvojiti sebe od drugih, bilo po dobru ili po zlu. Mi smo uključeni u sve, znači i u svako dobro i u svako zlo. Zbog svakog grijeha svi mi trpimo i patimo. Zato i jest naša patnja beskrajna. Zbog toga Bog tuguje, a Kristove rane još krvare. Ali ako je Kristova patnja na križu beskrajan, eshatološki događaj, isto je tako i uskrsnuće, koje nam daje istinsku nadu da će ono što smo mi trgajući rastavili Bog jednom opet sastaviti.“
“Svijet je opasno mjesto za život
ne zbog ljudi koji čine zlo,
nego zbog ljudi koji sjede i
dopuštaju da se ono dogodi.”
Albert Einstein
Ivica Ursić
