Kako je Tito razočarao Židove
Razvoj situacije u svijetu bio je nepredvidljiv. Nesvrstavanje je stalno bilo na kušnji. Došla je tako 1967. godina. Tito je 11. lipnja sazvao zajedničku sjednicu Predsjedništva i Izvršnog komiteta CK SKJ. Partijskim drugovima govorio je o svom razgovoru sa sovjetskim vođom Leonidom
Brežnjevom tri dana prije i zašto je hitno idućeg dana putovao u SSSR: „Osmog lipnja u tri poslije podne, odjednom se javlja na telefon sekretar i kaže mi da Brežnjev traži da razgovara. Začudio sam se odakle mi odjedanput direktna veza. Uzmem slušalicu i čujem Brežnjeva: ‘Ti li si Josipe’. ‘Ja sam’, odgovorim. Zatim će Brežnjev: ‘Evo o čemu se radi. Ovo se tamo sada jako zagužvalo; situacija se razvija sa vrlo hrđavim obrtima; da li bi ti odmah sutra došao ovdje da se posavjetujemo što da radimo’. Ja nisam znao da će tamo biti i drugi, pa sam upitao da li bismo se mogli sastati negdje bliže, recimo u Mađarskoj. A on će na to: ‘Pa u tome i jest stvar što trebamo biti svi prisutni’. Odgovorio sam da se moram posavjetovati sa drugovima. Pozvao sam odmah drugove koji su uglavnom bili tu, u Beogradu, o čemu se radi. Svi smo se suglasili da ja idem gore, i već sljedećeg jutra odletio sam u Moskvu. Na aerodromu su me dočekala sva trojica, Brežnjev, Kosigin i Podgorni, i već u devet sati je počeo sastanak. Na sastanku su bili prisutni, kao što ste i vi vidjeli, svi rukovodioci socijalističkih zemalja, prvi sekretari i predsjednici vlada.“
Komunistički blok našao se hitno u Moskvi zbog novoga ratnog sukoba na Bliskom istoku. Strahujući da će ga Egipat i Jordan napasti, Izrael je iznenada 5. lipnja 1967. preventivno napao Egipat i okolne arapske zemlje te u šestodnevnom ratu potvrdio svoju vojnu nadmoć. Osvojio je cijelo područje biblijskog Izraela. Dok su Izraelci imali manje od 700 poginulih, Arapi su imali 21.000 žrtava. U Moskvi je objavljena izjava u kojoj se osuđuje agresija Izraela na Egipat, a Rumunjska je jedina bila protiv nje. U zemlji su, međutim, neki počeli špekulirati o razlozima Titova puta u Moskvu i njegova držanja gore, na što je on oštro odgovorio: „Ima jedna stvar koju ja hoću danas ovdje postaviti. To je pitanje nerazumijevanja sa mnogih strana, a naročito od nekih drugova iz vrhova naše partije. Postavljaju se pitanja, pa čak i onda kad se znalo i kad smo se dogovorili, zašto se ide tamo, kako je to moguće i slično. Drugovi, da vam ovdje otvoreno kažem: ako tako budu tekle stvari, ako kod nas ne bude jedinstvenog gledanja na pitanje obrane naše zemlje, ako će se stalno sumnjati da ja tamo nešto sa Rusima dogovaram – onda vam mogu kazati da ja neću otići, ali će morati ići oni koji se ne slažu s takvom linijom. Ne mislim na to da ja sam nešto diktiram, nego ja ću ići i pred Skupštinu. Ja ne mogu biti na tom mjestu, ako ne poduzimam sve što je neophodno, jer sam odgovoran za to da naša zemlja može mirno raditi i mirno vršiti svoju funkciju. Da bi to bilo moguće, protivnik mora znati da smo jaki i u naoružanju.“
>>Tajni memoari: Tito je 1955 spasio Nassera od amerikanaca, sklanjajući ga u Moskvu
Onda je dodao i kako se zalagao za arapske zemlje: „Ja sam u Moskvi veoma energično inzistirao na tome da borba arapskih naroda nije samo njihova, da je to prvi front svih socijalističkih i progresivnih snaga protiv imperijalizma. Jer, primijetio sam da su u diskusiji neki predstavnici socjalističkih zemalja, koji su inače dosad dobro govorili, prilično jednostrano istupali iznoseći pojedine greške Arapa, a da u isto vrijeme nisu ništa rekli o imperijalističkim planovima. Ja sam htio da se ljudi malo razdrmaju, i to je prilično utjecalo da su poslije napustili ta uska shvaćanja. Što se tiče lagera, njega nitko nije spomenuo. I zbilja, ako bi se sada ovdje pitalo tko je bio inicijator odluka u Moskvi, moglo bi se reći da smo mi to bili. Postavlja se pitanje da li mi, kao nesvrstana zemlja, možemo biti po strani u sukobu na Bliskom istoku. S padom arapskih zemalja, ne bi bilo više ni nesvrstanosti. U Africi je ionako već sve slabo, a Indija se nalazi pod jakim pritiskom. Što će onda ostati od nesvrstanosti ako se mi ne suprotstavimo kad se radi o tome da se likvidiraju nezavisne zemlje i da se u njima promijene režimi? Mi moramo učiniti sve što je potrebno da se male zemlje, koje se sada nalaze pred opasnošću, jače mobiliziraju i da ponovno povedu jednu snažniju ofenzivu protiv imperijalista. Ja sam rekao u Moskvi da Izrael za nas predstavlja sporedno pitanje, jer je pijun u rukama imperijalista koje trebamo imati u vidu. Kad se to ima na umu, onda svaka uskogrudnost i pričanje o ulasku u lager predstavlja glupost. Kako možemo mi, koji smo se toliko godina nosili sa svakakvim đavolom, odjedanput postati neki pijun ili lagerski privjesak? Ja hoću da Jugoslavija ima snažnu individualnost i među socijalističkim zemljama, i da ona daje svoje sugestije, savjete i sl., a to ne možemo učiniti ako se ne sastajemo. Ono što su napravili Rumunji je glupost. Lako se njima džilitati u sredini, gdje nemaju nikakvih granica sa imperijalističkim silama. Oni to mogu sada raditi, ali će im se grdno osvetiti jednog dana.“
I nakon toga je Jugoslavija prekinula diplomatske odnose s Izraelom.
No nedavno se pojavio još jedan izvor o tadašnjem Titovu držanju u Moskvi. U arhivi Mađarske komunističke partije pronađeno je izvješće njezina tadašnjega generalnog sekretara Janosa Kadara Politbirou Partije, napisano 13. lipnja 1967., u kojemu ovaj izvješćuje o spomenutom susretu komunističkih vođa u Moskvi. Izvorni tekst objavljen je u Jerusalem Postu 15. lipnja 2005. godine, a dvije godine kasnije u hrvatskom je prijevodu objavljen i na internetskoj stranici zagrebačke židovske vjerske zajednice Bet Israel, pa ga ovdje prenosim u cijelosti:
Sovjetska politika prije, za vrijeme i poslije Šestodnevnog rata, naširoko se izučava. Njen najvidljiviji aspekt – prekidanje diplomatskih odnosa sa Izraelom – desetljećima je zasjenio izraelske odnose sa sovjetskim blokom, prestajući tek Gorbačovljevom “perestrojkom”. Nedavno je postao dostupan iznenađujući izvor, iz arhiva Mađarske komunističke partije ,,otkriće” prof. Andrasa Kovacsa, direktora Programa židovskih studija, sa Srednjeeuropskog sveučilišta u Budimpešti, objavljen u III tomu Godišnjaka.
Izvor je, riječ po riječ, izvješće Politbirou Partije, napisano 13. lipnja, 1967. autor kojeg je Janos Kadar, generalni sekretar Mađarske komunističke partije. Pisan neformalnim jezikom, namjenjen samoj vrhuški Politbiroa, Kadar izvještava o nabrzinu organiziranom susretu vođa komunističkih stranaka, održanom 9. lipnja, kao odgovor na rat.
Iz Kadarovog izvješća vidi se “nered” koji je izraelska pobjeda stvorila u sovjetskom bloku. Kadar neprestano ponavlja veličinu arapskog poraza i poniženje za sovjetski blok. On svojim kolegama govori npr. “neke stvari ne smijemo otvoreno spominjati, na primjer, da je 90% arapskih armija nepismeno” I da stoga nisu bili u stanju koristiti sofisticirano sovjetsko oružje. Nasuprot njima, piše, Izrael ima “puno više visoko kvalificiranih i sposobnih ljudskih potencijala”, i dodaje – očigledno u skladu s tipičnim stereotipinim razmišljanjima o intelektualcima Židovima da su “ljudi s osnovnom školom suprostavljeni fakultetski obrazovanima”.
Ipak, najzanimljiviji dio govora odnosi se na Jugoslaviju. Hitni sastanak u Moskvi, bio je prvi na kojem je sudjelovao Tito, od njegovog prekida sa Staljinom 1948. I Kadar naglašavavažnost njegovog sudjelovanja.
Dokument pokazuje dva aspekta vezana uz Tita, koji su do sada bili nepoznati. Tito se – blisko povezan s Naserom, kroz njihovo zajedničko vodstvo, skupa sa Nehruom i Sukarnom, u Pokretu nesvrstanih -pokazuje kao veći saveznik Nasera od Sovjeta.
Kao prvo, Kadar spominje nekoliko puta kada se Naser nije konzultirao sa Sovjetima oko njegovih poteza kod zatvaranja Akabskog zaljeva i povlačenja jedinica UN-a sa Sinaja: ovo je važno – iako ne kao krajnji dokaz – svjedočanstvo o pomanjkanju sovjetskog uključivanja u egipatske odluke.S druge strane, Kadar izvještava da je “Drug Tito rekao da su se konzultirali s njima i da su podržali ove korake .”
Kadar dodaje da je to razumljivo budući da Jugoslaveni “imaju stari i blizak odnos s Egiptom, koji je stariji i trajniji od odnosa sa Sovjetima.”
On dalje navodi da se Tito odmah složio sa uspostavljanjem hitnog zračnog mosta i opskrbe Egipta oružjem.
Ovo stavlja Titov stav prema Bliskom istoku – i odgovornost za izbijanje Šestodnevnog rata – u potpuno novo svjetlo. Uz svu njegovu tradicionalnu podršku Naseru, Tito je na Zapadu smatran kao odgovoran, nezavisan vođa.; sada se ispostavlja da je bio puno više pro-arapski nastrojen od Sovjeta, i nosi odgovornost za Naserovo katastrofalno naginjanje k ratu.
Možemo samo zamisliti što bi bilo da je Tito pokušao odgovoriti Nasera od zatvaranja Tiranskog tjesnaca.
Titov radikalni stav ponavlja se nekoliko puta u Kaderovom izvješću ( koji bi se trebao prihvatiti kao vjerodostojan, s obzirom na Kaderov opći pohvalan stav o Titu). Ponovo, bio je to Tito, koji je predstavio nacrt communiqué u kojem se Izrael označava kao agresor. Mnogi drugi delegati su bili nezadovoljni sa nekim aspektima teksta, i Kadar izvještava o diskusji o tome što bi izjava trebala sadržati, od kojih su neki sugerirali da bi trebao uključiti i osudu “amerčkog i britanskog imperijalizma”
Rumunji su bili ti koji su se protivili označavanju Izraela kao agresora, na što je Tito izjavio da, ukoliko se to ne navede “neće se moći vratiti kući, budući da smo mi rekli cijeloj Jugoslaviji tko je agresor.”
Kadar, s njegove strane, dodaje da “iako to vjerojatno nećemo objaviti u novinama, u partijskim se debatama mora jasno naglasiti da socijalističke zemlje nikada nisu podržavale arapsku propaganda po kojoj Izrael mora biti uništen.”
Tekst Kadarovog govora je jedinstven po njegovoj otvorenosti i predstavlja pogled u unutarnje djelovanje Sovjetskog bloka u kriznim situacijama: daleko od pokazivanja jedinstvenog pristupa problemima, vide se neslaganja i nijanse. Također, rumunjski stav – Kadar detaljno izvještava o otvorenom neslaganju rumunjske delegacije s Brežnjevim – pretkazuje neovisne rumunjske odnose u odnosima s Izraelom: nakon što su sve komunističke zemlje – ponovo, slijedeći Jugoslaviju – prekinuli diplomatske odnose s Izraelom, Ceaucescova Rumunjska zadržava svoju nezavisnu poziciju i odbija slijediti sovjetsku liniju.
Ali, ono što je u ovom dokumentu najveće otkriće je Titov radikalni antiizraelski stav, koji je za mnoge Izraelce iznenađujuć, budući da su ga uvijek smatrali za heroja partizanske borbe protiv nacizma: zbog njegovog djelovanja u Drugom svjetskom ratu, mnogi su Izraelci tolerirali Titov neutralistički savez s Naserom. Ipak,činjenica da je Tito – prije nego Sovjeti – konzultirao Nasera o koracima koji su doveli do rata 1967., i koji je podupro Naserovu agresiju (istovremeno delegitimizirajući ulogu UN-a) – dolazi kao nedobrodošlo i otrežnjavajuće otkriće.
Zvonimir Despot / Bumerang prošlosti