Miljenko Bušić: Svjetlo Naših Ognjišta
Sinovi Svjetla
Većina nas je preko tv-ekrana imala priliku vidjeti kako izgleda onaj poznati „Zid plača“ u Jeruzalemu. Malo nas pak zna da se ne radi o zidu kao dijelu razorenog
Salomonovog Hrama, čiji temelji se nalaze nešto dalje, a na kojima danas stoje dvije džamije, Omarova i Al-Aksa džamija. Još nas manje zna nešto detaljnije o tom Hramu. Npr. da je bio velik kao desetak zagrebačkih katedrala, odnosno da područje koje je nekoć obuhvaćao iznosi 150 000 m2. Nepoznavanje ovih detalja, iako spadaju u opće obrazovanje, ne čudi nas u tolikoj mjeri kao kad na jednom kvizu vidimo da netko ne zna tko je svetac zaštitnik grada Dubrovnika.
Čak je i Tariku Filipoviću u kvizu „1 protiv 100“ u jednom trenutku prestalo bit smiješno kako pojedini Hrvati malo znaju o svojoj vjeri. Ne bih se nimalo iznenadio niti kad bi neka anketa pokazala iste rezultate kad su u pitanju zemni ostaci starca Šimuna, koji je Isusa četrdesetprvi dan nakon njegovog rođenja primio na ruke kod prikazanja u ovom slavnom jeruzalemskom hramu, a koji se nalaze pokopani u zadarskom svetištu sv. Šime. Namjera mi međutim nije govoriti o Evanđelju samo kao informativnoj poruci, iako je i to nužnost koja se ne bi trebala zaobilaziti. Htio bih nešto reći i o preobražavajućoj snazi svjetlosti koja obilježava blagdan Prikazanja Isusovog u Hramu.
Prvo što pada u oči kod čitanja evanđeoskog ulomka kojeg slušamo na blagdan Svijećnice jest kako su dvoje priprostih ljudi prepoznali obećanog Mesiju. Od svih farizeja i pismoznaca koji su se hvalili poznavanjem Pisma do u tančine, ne nađe se niti jedan koji je prepoznao Onog koji je došao među njih osim starca Šimuna i proročice Ane.
Već letimičan pogled na čitanje daje nam na uvid da se radi o dvoje ustrajnih i postojanih ljudi s dubokim molitvenim iskustvom. Ne prikazuje ih se kao one koji su okićeni dugačkim resama, niti kao one koji se vole pokazivati na trgovima. Vođeni Duhom Svetim nastupaju proročki. Šimun se čak obraća Mariji proročanski, a Ana nadahnuto uvodi sve zainteresirane u Istinu. Njihovo služenje Bogu nije bilo formalističko, nego duhovno. O pismoznancima i farizejima ni traga, osim ako nisu negdje iz prikrajka promatrali, uostalom kao i inače dok je Isus otvoreno nastupao pred okupljenim narodom.
U posljednjem, trećem poglavlju, zadnje knjige Starog Zavjeta (Malahija 3, 1) piše : “I doći će iznenada u Hram svoj Gospod kojega vi tražite i anđeo Saveza koga žudite”, te se već u sljedećem retku dodaje: „Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska i tko će opstati kad se on pojavi? Jer on je kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva.“
Upravo ovaj redak ističe ‘veličinu’ ovih dvoje ljudi tako što ih svrstava u grupu onih koji će ga moći prepoznati i stajati pred njim kad se pojavi. Što više Šimun ga prima u svoje naručje. Po nadi ulazi u posjed obećanja Božjih i ‘prima na ruke’ obećano. Njih dvoje ‘starih’ su slika premosnica između Starog i Novog. Po njima se događa i kontinuitet i prelazak, tj. spoj i delegiranje.
Nagovještaj stvarne svrhe Kristovog dolaska izrečen je kroz simboličke slike žrtve i očišćenja (Oganj i lužina), te nas usmjeravaju na istinsko Kraljevstvo o kome je Isus neprestano govorio, a koje je bilo spoticaj u tolikoj mjeri da ga ni njegovi najbliži i najvjerniji učenici u potpunosti nisu razumjeli. Sve tri godine njegovog javnog djelovanja upućivao ih je kako je njegovo kraljevstvo duhovno, a ne ovozemaljsko i političko u kojem će oni igrati neku važnu ulogu. Nisu ga razumjeli ni nakon njegove smrti, koja je jasno prorečena u SZ. Kod ukazanja učenicima koji su razočarano napuštali Jeruz
alem, na putu u Emaus, on im se obraća riječima: „O ljudi bez razumijevanja i spore pameti za vjerovanje svega što su proroci govorili! Zar nije trebalo da to Mesija pretrpi da uđe u svoju slavu?“
Iako kod Izaije jasno stoji da će Krist uzeti sve naše patnje, grijehe, boli i bolesti na sebe kako bi nas otkupio, te biti pogubljen kao i svi ostali proroci prethodnici, do pameti tadašnjih visokopozicioniranih i visokoumnih Isusovih suvremenika, preokupiranih ovozemaljskim uspjesima, očuvanjem ‘svog’ života, težnjom za vlašću, čašću i moću, njegova riječ se sporo, a u mnogim slučajevima nikako probija. Ukratko, nisu mogli ili željeli slavu ovog svijeta podrediti Božjoj unatoč njegovom upozorenju da je upravo traženje slave u svijetu rak rana za vjeru. „Nemate vjere jer tražite slavu jedan od drugog!“- upozoravao je okupljene farizeje na pogubnost samoopravdavanja i dokazivanja vlastite pravednosti. Njegov poznati hvalospjev Ocu: „Slavim te, Oče, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“, nakon što je u jednom praktičnom evangelizacijskom trenutku opunomoćio učenike da idu i čine ono što i on (propovijedaju, liječe i izgone zloduhe) a oni se vratili svi radosni zbog ‘vidljivih’ rezultata, pokazuje kako su upravo ‘mudrost i umnost ovog svijeta’ velika zapreka u razumijevanju, kako svrhe njegovog dolaska, tako i uloge nas ljudi u ponuđenom planu spasenja.
Biti mudar i uman po ljudski, bez tako potrebnog svjetla vjere, po Isusu znači biti slijep pored očiju. Mudrost sinova svijeta Isus u jednom trenutku naziva ‘snalažljivošću’, no mudrost je to koja gleda samo na svoj probitak i užitak. Nismo li puno puta imali priliku čuti kako se za nekog kaže da se ‘snašao’, te se pri tom uopće ne vodi računa je li to ‘snalaženje’ bilo u skladu s moralnim načelima. Međutim, tek samo na prvi pogled izgledaju mudriji i umniji od sinova svjetla. Snalažljiviji jesu kad se treba bezobzirno okoristi i prigrabiti si u trenu ono što će povećati njihovu dobit i učiniti ih još neovisnijim od Onoga koji im besplatno nudi obilje neprolaznih darova. Oni međutim žele ‘ovdje i sada’, opipljivo i materijalno vidljivo, u svrhu zadovoljenja nagona kad je u pitanju tijelo, a aplauze svijeta kad treba ‘nahraniti’ ego.
Ono što je vrijedilo za ljude onog vremena jednako važi i za nas danas. Kad su u pitanju stvari duha sve ostaje isto. Jedan od najočitijih primjera na našoj domaćoj ‘sceni’ dogodio se, te uskomešao mnoge duhove, posebno one sa estrade, kada je mlada kazališna i filmska glumica Edita Majić potkraj travnja 2004. odlučila napustiti ‘ovaj svijet’ i ući u jedan od ‘najstrožih’ ženskih redova u Katoličkoj Crkvi, Karmelićanke, uzevši ime Edita Marija od Križa. Video zapisi iz španjolskog samostana u koji je ulazila, s brojnom rodbinom i prijateljima od kojih se sva radosna oprašta, do dan danas jednako kruže internetom kao da je riječ o novom svjetskom čudu, a ne o nečem što je unazad pedesetak godina bilo uobičajeno. S. Edita Marija od Križa jest doista znak na ovom našem hrvatskom obzoru i s pravom možemo biti ponosni na nju, no do sve te medijske pompe ne bi ni došlo da za mnoge Editin ‘odlazak’ nije sablažnjiv i nepojmljiv. Siguran sam da bi malo dijete iz prvog pokušaja dalo odgovor rekavši da ostavlja prolazno kako bi zadobila ono vječno, neprolazno. Ono što zna jedan maleni ne zna umni i mudri od ovog svijeta.
Među brojnim informacijama koje su nam danas dostupne, a kojima smo zatrpani, malo je onih istinskih za koje ćemo odvojiti dovoljno vremena i usvojiti ih jer bi to značilo pristati na re-instalaciju sustava vrijednosti i priznati da je naš život do sada išao skroz nekim drugim i pogrešnim kolosijekom. Značilo bi to odreći se ‘širokog puta’ i krenuti jednom uskom stazom i proći kroz uska vrata odbacujući pri tom prolasku toliko nepotrebnog kojim smo se mislili osigurati i zaštititi od ‘zahtjevnog’ Boga.
Starac Šimun i proročica Ana se nisu zavaravali lažnim nadama i nadomjescima, nego su cijeli životni vijek, do u duboku starost, koncipirali na vjeri i nadi u istinitost obećanja Božjih. Nisu bili nestrpljivi i pohotni, te se nisu u trenucima dvojbi okrenuli od Boga u pobuni. Isto kao što je put izabranog naroda Božjeg krenuo od praoca vjere Abrahama i žene mu Sare, koji su također po vjeri tek u poznim godinama života zadobili obećano, i njih dvoje, Šimuna i Anu, susrećemo na koncu ovog starozavjetnog puta kao ljude vjere, pravedne, pobožne i bogobojazne, kako u isto vrijeme zatvaraju vrata Starog i otvaraju vrata Novog. Josip i Marija pak na sebe preuzimaju odgovornost tog posredovanja u Novim okolnostima.
Netko će Šimuna i Anu vidjeti kao dvoje staraca koji nemaju drugog posla nego svoje vrijeme skraćivati u Hramu i u njemu tražiti utjehu za sebe, no tim mentalitetom razmišljanja su zaraženi oni koji ne mogu da pojme kako se istinska veličina pred Bogom nalazi u spoznaji svoje malenosti s jedne strane, te priznavanja Božje svemoći i milosrđa s druge. Budući se vjerom nisu otvorili njegovoj svemoći, oni u svojoj nadutosti i umišljenoj veličini vide malenost kao nešto prezira vrijedno dok ih promatraju u odnosu na sebe. Što više, nerijetko ih se koristi kako bi na njima izgradili ‘veći osjećaj vrijednosti’ i svjedočili u svoje ime. Zato ih Isus oštro ukorava kad kaže: „Ja sam došao u ime Oca svoga i vi me ne primate. Dođe li tko drugi u svoje ime, njega ćete primiti.“… „Ne mislite da ću vas ja tužiti Ocu. Vaš je tužitelj Mojsije u koga se uzdate. Uistinu, kad biste vjerovali Mojsiju, i meni biste vjerovali: ta o meni je on pisao.“
Isusov dolazak nije bio spektakularan, nego ovijen skromnošću i skrovitošću. Mogli su ga prepoznati samo oni koji su već odricanjem, molitvom i postom očistili svoja srca, prezrevši ponudu svijeta za slavom i profitom. Malo tko je mogao slutiti da će se njegov dolazak dogoditi tako nezamjetljivo, daleko od očiju svijeta. Izabrati, nakon estradnog i javnog života, jedan red zatvorenog tipa može samo netko tko je shvatio veličinu osobnog prikazanja kao duše žrtve koja se do konca života prinosi kao žrtva paljenica i ljevanica. Na ovakav izbor se skoro nemoguće odlučiti bez poticaja i sudjelovanja Duha Svetog po kojem dolazi istinsko svjetlo ispunjajući našu pamet ulivenom mudrošću.
Ta ulivena mudrost, koja je dar Duha Svetog, nije bila uskraćena Šimunu i Ani, no nije niti tolikim našim ‘starima’ koji su bili u punom smislu riječi ‘ognjištari’. U vremenima progona znali su održati živim plamen ljubavi i vjere u svojim domovima, prinoseći sami sebe kao žrtve ljevanice. Njihova pak strpljiva i postojana vjera bila je nagrađena slobodnom Hrvatskom, tako da su mnogi od njih s pravom mogli ponoviti riječi starca Šimuna: : “Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru!“ ili svetog Pavla kad kaže u poslanici Timoteju: “Jer ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska” (2 Tim 4,6)
Dodajmo ovim citatima i onaj od Pape Klementa iz jednog od najstarijih kršćanskih sačuvanih spisa potkraj prvog stoljeća kad u svom pismu Korinćanima piše pozivajući se na sv. Pavla:
“Zbog ljubomore i nesloge Pavao je bio prisiljen pokazati nam kako se postiže nagrada strpljivosti. Uhićen sedam puta, prognan, kamenovan, bio je Kristov glasnik na Istoku i na Zapadu, te je zbog svoje vjere stekao čistu slavu. Nakon što je propovijedao pravednost čitavom svijetu, i nakon što se otisnuo i do najudaljenijih krajeva na Zapadu, podnio je mučeništvo pred vladarima; tako je otišao s ovoga svijeta i prispio na sveto mjesto, postavši time najveći uzor strpljivosti” (1 Klem 5,2)
Naši stari ‘ognjištari’ ostavili su nam u zadatak da unatoč brojnim osporavanjima i mačevima boli, kojima smo danas izloženi u ovo turbulentno globalno nevrijeme, budemo oni koji će u Hramu postojano slaviti Boga i hrabro navještati Radosnu Vijest, bilo u zgodno bilo u nezgodno vrijeme, te budemo uzori tolikima koji u ovom odsudnom trenutku globalnog otpada od vjere i osporavanja Kristovog ponovnog dolaska još uvijek dvoje ‘isplati li se’ biti stjegonoša koji visoko drži podignut ‘Veliki Znak Križa’. A da bi se to moglo potrebno je unaprijed biti spreman na brojne poteškoće, nevolje i protivljenja. Aktualna nastojanja da ga se ukloni iz javnih ustanova svjedoči u prilog tomu.
Stari Rim je skoro tri stoljeća na sve moguće načine pokušavao ugasiti Svijetlo svijeta, no nije uspio. 313-te godine car Konstantin je priznao da je Krist pobijedio, te izdao edikt po kojem dopušta da se vjera u njega može slobodno ispovijedati. No, do toga ne bi došlo da nije bilo onih koji su bili spremni na žrtve. Stoga je dobro uvijek iznova podsjećati se kako kraljevstva ovog svijeta dolaze i prolaze, a ono koje je započelo s Kristom ostaje. Povijest i ispunjena proročanstva nam to potvrđuju. Marija nije ustukla pred ‘mačevima boli’, a rađanjem sinova Crkve pod križem to postojano nastavlja činiti kroz sva vremena i sva kraljevstva, pa i ova današnja. U križu je spas, unatoč tomu što je on za legaliste sablazan, a za racionaliste ludost.
Lude ovog svijeta izabra Bog da posrami mudre!
Miljenko Bušić
