Ako ste imali ikakvih dilema zašto je prvi potez nove vlasti bio ukidanje javnih natječaja za uprave i nadzorne odbore javnih poduzeća i kupili priču Zorana Milanovića da na njihovom čelu trebaju biti ljudi koji će provoditi politiku vlade, ispali ste naivniji od francuske sobarice. Ako ste pak posumnjali da će javna poduzeća ponovo postati sinekure i nagrade za podobni partijski kadar, sad više nema nikakve sumnje.

Poduzeća, bila ona javna ili ne, su tu da donose dobit, a ne da provode politiku vlade. Visoko eksponirani slučaj JANAF-a i manje eksponirani slučaj Podravke jasno govore o čemu se radi. Prije samo dva tjedana HINA je prenijela vijest u kojoj je navedeno da je premijer Zoran Milanović istaknuo da ministri i članovi Vlade ne trebaju biti članovi Nadzornih odbora u javnim poduzećima i tvrtkama u većinskom državnom vlasništvu budući da to ne mogu raditi dovoljno kvalitetno i odgovorno, a za to moraju odgovarati. Taj posao trebaju raditi kompetentni stručnjaci za određena područja koje će postaviti Vlada i koji će odgovarati ministrima, rekao je Milanović.

Pojasnio je i zašto se odustaje od javnih natječaja – unatoč uvođenju tog instituta vidjelo se da su odluke o izboru i eliminaciji nekih kandidata bile političke. “Mi ćemo preuzeti odgovornost za vođenje tih poduzeća, a to će obavljati kompetentne osobe u pravilu potpuno izvan stranačke politike. Rezultati će se vidjeti i tu popuštanja neće biti”, obećao je tada Milanović.

Rezultati su se mogli vidjeti, kasnije doduše poništenim, imenovanjem HNS-ovca Srećka Ferenčaka, stranačke osobe, čovjeka koji je krao od djece s posebnim potrebama, na mjesto u nadzornom odboru JANAF-a. Istina, on kaže da zadovoljava Milanovićeve uvjete time što je stručan i kompetentan, u što ne sumnjam.

Tim činom korupcija i klijentelizam su ponovo dobili pravo građanstva u Hrvatskoj, iako je odluka kasnije povučena. Da Milanović nije donio odluku o ukidanju javnih natječaja, Ferenčak se ne bi mogao zaposliti ni kao čistač u JANAF-u – morao bi pokazati potvrdu o nekažnjavanju. Je li prava svrha ukidanja javnih natječaja bila ta da “Ferengi” ima gdje namaknuti onih 5 milijuna kuna koje je ukrao od djece i osoba s posebnim potrebama i koje mora vratiti?

I ne samo to, nego je bahatost i arogancija Radimira Čačića, milijardera koji se na sumnjiv način obogatio u pretvorbi, dosegnula nove vrhunce. Izjavom kako HNS stoji iza Ferenčaka i kako su sigurni da je on nevin, a poostupak protiv njega politički motiviran Čačić je s pravom razbjesnio javnost, a još time da je “amoralno napadati ljude koji nisu pravomoćo osuđeni!” Time je pokazao, uz bezobrazluk, i neukost. Amoralan znači biti bez morala, moralno neutralan, poput cigle ili matematičke formule, i nije isto što i nemoralan.

Gadljivo je kad nekome amoralnost spočitava osoba koja je dva dana nakon nesreće u kojoj je smrtno stradalo dvoje ljudi slavila uz šampanjac Josipovićevu izbornu pobjedu, a kasnije na mađarskom sudu lagala da ima primanja od samo 5.000 kuna mjesečno kako bi izbjegla plaćanje odštete. Još gori primjer odsustva bilo kakvog moralnog kompasa su Ferenčakove izjave da mora prehranjivati obitelj pa mu treba taj posao, i da je “dovoljno stručan za to”. Nema veze jeste li ukrali koji milijun od djece s posebnim potrebama, glavno da ste stručni. A kako pavomoćno nisu osuđeni ni Šešelj u Haagu ni Sanader u Remetincu, to valjda znači da je “amoralno” buniti se bude li danas-sutra Vojo Šešelj imenovan u međudržavnu komisiju za istraživanje ratnih zločina. Usto, Ferenčak jest osuđen, i to – preblago. Krasti od invalida, mentalno zaostalih osoba, je najniže što netko može pasti. A kako Čačić “zna” da Ferenčak neće biti osuđen pravomoćno? Je li to pritisak na sud od strane, kako mu “nounari” tepaju, prvog potpredsjednika Vlade? U vezi ovog su se, s pravom, oglasili i suci, proglasivši to nedopustivim pritiskom na pravosuđe od strane izvršne vlasti.

Nije slučajno da se sve ovo događa u HNS-u. Iza te minijaturne strančice vuku se repovi više afera nego iza HDZ-a i SDP-a zajedno, što je lijep uspjeh za stranku koja je uvijek uspijevala isposlovati više mjesta u kolacijskoj vladi nego što je samostalno na izborima dobivala zastupnika u Saboru. Možda bi se HNS trebao prekrstiti u Hrvatska nemoralna stranka!

HNS je oduvijek zapravo bio interesna udruga bogatih menadžera koja se predstavljala kao politička stranka. Jedini cilj ove udruge je oduvijek bio preko sudjelovanja u vlasti osigurati što više unosnih državnih poslova za svoje firme, a tu je Čačić eklatantan primjer. Navodno je izjavio, prije posljednjih izbora, “da njegove firme ne mogu preživjeti još četiri godine u opoziciji”. Ono što tu udrugu dodatno čini odbojnom, pored nevjerojatne spsosobnosti da prigrabe mnogo veći udio u vlasti od udjela glasova koje dobivaju na izborima, jest da se služi lijevom retorikom i predstavlja kao zaštitnik širokih narodnih masa, a u vrhu stranke teško da ima i jedne osobe koja nije bogataš, i jedva da ima i jedne osobe kojoj nije suđeno za neki kriminal. HNS je stranka od dvadesetak viđenijih članova: Dragićević; Mesić, Pusić, Čičin Šain, Frerenčak, Nobilo, Čačić – i svi redom su pronevjeritelji, klevetnici, krivokletnici, zlostavljači, ljudi za kojima se vuku sve moguće afere.

To je zapravo logično, kad se sjetite da se u svojoj knjizi “Industrijska demokracija i civilno društvo” (Sociološko društvo Hrvatske, 1986), Vesna Pusić zalaže za demokraciju, kojoj bi cilj bio “velika koncentracija kapitala u odabranom krugu upravljačke elite”, odnosno malobrojnih menadžera koji pak “čine elitu koja ima natproporcionalnu kontrolu nad raspolaganjem ekonomskim resursima o kojima ovisi većina društva”. To objašnjava zašto je ona jučer izjavila da u Ferenčakovom imenovanju ne vidi ništa sporno, i kako to da je kazna za vožnju s lož uljem ili plavim dizelom 12.000 kuna, a kad maznete 10 milijuna to politički proces.

No Ferenčak u jednoj stvari ipak ima pravo. Ima pravo kad pita: “Tko u nas ima pravo suditi o moralu?”. Isprva, dođe vam da mu odvalite šamar, a onda shvatite koliko zapravo ima istine u tome što je rekao. Uza svu onu nelagodu i strah koju takva spoznaja izaziva.

Ferenčakov partijski šef Radimir Čačić sigurno nema pravo prozivati ga. Kao direktor prouzročio je stečaj težak 324 milijuna kuna uključujući i nikad vraćeni dug prema državi od 51 milijun kuna. Predvodio je privatizaciju Coninga, tvrtke vrijedne preko 16 milijuna njemačkih maraka, koja je prodana u bescjenje – njemu. Malverzacijama je prebacivao imovinu s tvrtke na tvrtku kako bi izbjegao plaćanje stotina milijuna kuna dugova. Nakon nesreće u Mađarskoj je pokušao zataškati slučaj, a onda je tvrdio da su maltene Mađari išli u rikvrec 130 na sat i zabili se u njega, a nisu bili ni vezani. Još od prošlog sudjelovanja u vladi mu se vuče slučaj sukoba interesa težak 130 milijuna, a povjerenstvo za sukob interesa je odbacilo njegove navode da nema ništa s tvrtkama koje je prenio na suprugu i odvjetnike. Uza sve to, nekoliko dana prije izbora prezaduženi coning je dobio veliki kredit od (državnog) Croatia osiguranja. Unatoč tome, nitko se nije u kampanji od novinara i javnosti bitnije bunio na Čačićevu kandidaturu za potpredsjednika Vlade.

Ivo Josipović, koji je fiškalskim trikovima izvukao svoj novac iz štedionice “Zlatica” a stoka sitnog zuba je bez svog novca ostala? Koji je postao predsjednikom u kampanji koja je bila čista medijska haranga protiv njegovog protivnika? Koji je kupio tri velika stana tijekom devedesetih, i time valjda postao jedini čovjek u Hrvatskoj koji je u to doba toliko novca zaradio pošteno, preko Posmrtne i ZAMP-a? Koji je ustao u obranu masovnih ubojica i šefova jugoslavenskog KGB-a – OZNE – Manolića i Boljkovca?

Zoran Milanović također nema moralnog prava išta predbacivati tom imenovanju, iako ga je na kraju spriječio vidjevši da je vrag odnio šalu. On je taj koji je donio odluku o ukidanju javnih natječaja, upravo zato da bi omogućio podjelu sinekura. On je taj koji je ponovo širom otvorio vrata korupciji. On je taj koji je s tim i takvim Čačićem potpisao predizbornu koaliciju, i ne samo s njim nego i sa cijelom njegovom lupeškom strančicom.  Uostalom, to je isti onaj Milanović koji je, kad su mu ukazivali na kriminal u vlastitoj stranci, na Linića, Obersnela, i slične, bahato odgovarao – a cijeli SDP je to zborno pjevao s njim – da su to politički motivirane optužnice, da Karamarko namješta SDP-u, da je SDP pošten, takav se rodio, i da korupcije ima samo kod HDZ-a. Epilog? Ferdelji je odletio u roku pet minuta “jer nije pokazao dovoljno lojalnosti”, dok Ferenčak još čeka svoju sinekuru.

Ministar koji je HDZ uporno nazivao kriminalnom organizacijom, Željko Jovanović?  On nije odgovorio na opetovane upite novinara o karakteru HNS-a. Ispada da je njegova larma protiv “kriminalne organizacije” ipak bila motivirana ne time što mu je smetalo što se krade, nego mu je smetalo tko krade. Jer mu očito ne smeta kad kradu njegovi. Time je on izgubio moralno pravo prigovoriti bilo što.

Bajić? On je najviše pomogao pretvoriti borbu protiv korupcije u borbu protiv HDZ-a, instrumentalizirati je i iskoristiti za dobivanje izbora. Motivi ljudi koji su se derali protiv korupcije nisu bili uništiti korupciju – nego uništiti HDZ. I to tek kad je HDZ konačno nakon gotovo 20 godina neovisnosti počeo raditi nešto na rješavanju korupcije, prije svega vlastite, što SDP-u za sad ne pada na pamet.

No, oni možda jesu licemjeri ali su bar manje licemjerni od novinara. Jedan histerični Klauški na “Indexu” se raspisao o tom slučaju, naoko jednakom žestinom kojom je pisao protiv HDZ-a.  Dosljedan čovjek, reći ćete. No, on prvi nema nikakvo moralno pravo prigovoriti išta Ferengiju, kao ni većina njegovih kolega novinara. Dovoljno je pročitati njegovu huškačku kolumnu o potrebi revanšizma da biste shvatili zašto. Klauški je u nizu svojih primitivnih, huškačkih ispada vlast uvijek shvaćao jedino kao mogućnost hajke. Isto važi i za gotovo  sve ostale novinare od primitivca s kamenjara (i borca protiv primitivaca s kamenjara, dakle svojevrsnog poturice) Tomića koji je rekao da “HDZ postoji da bi i glupi imali za koga glasati” i za njegove kolege, koji su godinama pilili kako je korupcija = HDZ.. Oni su doprinijeli tome da danas u zemlji praktički imamo jednostranačje: SDP ima neograničenu vlast i može raditi što hoće bez ikakvih ograničenja.

Nema ni nacija. Građani ove zemlje su svjesno pristali da se od njih pravi budale. Evo vam primjera. Kad je kod promjene lokalne vlasti u Dubrovniku Andro Vlahušić našao u stolu dokumente iz kojih se vidi da se prodaje Srđ za 35 kuna po metru kvadratnom, navodno za golf terene (novi sport, planinski golf) a u stvari za vile za rusku mafiju po 8.000 eura kvadrat, digla se kuka i motika na Dubravku Šuicu. Zatim se otkrilo da iza tog deala ne stoji mrska hadezovka  Šuica nego da zemljište zapravo prodaje država. Par dana kasnije doletio je izraelski mafijaš Aron Frenkel svojim privatnim avionom – istim onim kojim se njegov prijatelj Stipe Mesić vraćao iz Izraela – na Pantovčak pitati gdje je zapelo. U svim režimskim medijma, najviše u Jutarnjem, taj dotad neviđeni kriminal odjednom postao sjajan posao za Hrvatsku, vrhunska strana investicija u hrvatski turizam!!

Promatrali smo izbore koji nisu bili nego medijska hajka na HDZ, potpomognuta Bajićem i DORH-om koji su par dana pred izbore digli optužnicu protiv HDZ-a, a odbacili optužnice protiv Linića, Boljkovca (HDZ-ovac, ali “antifašista”), a promatrali smo istu takvu hajku i kad je instaliran Josipović. Je li se tko upitao gdje su one silne optužnice protiv Bandića, gdje je priča da je on htio postati predsjednik samo zato da dobiije imunitet i izbjegne krivični progon? Gdje su sad ogromna slova na naslovnicama o tome koliko je prijava dignuto protiv Bandića? Kad su takve iste prijave počele stizati protiv drugih SDP-ovaca, onda se Jutarnji najednom dosjetio o čemu se radi: to su anonimne prijave koje HDZ-ovci dižu protiv poštenog svijeta! Nema više anonimnih prijava, kažu, želimo znati tko tuži. Pa se vi usudite prijaviti korupciju.

Ima li nacija koja je potpisivala masovno peticiju protiv promjene zakona o radu, i dizala ulične barikade radi povećanja poreza, pravo prigovoriti išta imenovanju raznih Ferenčaka kad sad mirno promatra i podržava tu istu promjenu tog istog zakona o radu i povećanje poreza? Ima li nacija koja je mirno promatrala, i podsticala, moralnu histeriju na granici paljenja vještica i divljanje pod prozorom tadašnje premijerke u kojem živi s teško bolesnom majkom, pravo spočivatavati nekom Ferenčaka? Javnost koja se pravila da nije primijetila fašistoidnost rulje na ulicama? Jer, lakše je reći “HDZ je kriv za sve”. I Sanader. Mi nemamo ništa s tim.

Brod se nagnuo na stranu, hajka na HDZ – ne na korupciju – je dala rezultate. HDZ je, jasno, morao pasti jer je sa slučajem Sanader izgubio svaki moralni legitimiet da vodi zemlju dod daljnjeg, ali to je trebalo iskoristiti za iskorijenjivanje korupcije, a ne za zaštitu SDP-a i pakiranje svega Sanaderu.

Već u predizbornoj kampanjji je bilo jasno – na svaki spomen istrage SDP-a drečalo se da je to “politički progon”, a javnost je šutke pristajala na novinsku tendencioznosti i pristranost da je Linić pošten, pristala na to da se Karamarka sotonizira kad je dirnuo u generale UDBA-u (antifašiste), pristala na to da se Horvatinčića medijski satre, a Čačića postavi za najmoćnijeg čovjeka u državi. Istovremeno, nitko nije primijetio da je HDZ bar imao toliko obraza – doduše suočen s gubitkom popularnosti – da na i najmanju sumnju na korupciju izbaci iz stranke svakog na kog se posumnja, dok istovremeno HNS ni nakon prvostupanjske presude nije uklonio Ferenčaka s mjesta glavnog tajnika stranke, kamoli da bi ga izbacili! HNS je isto tako unisono ustao u obranu Linića, proglasivši sve optužnice protiv njega “političkim progonom” bez da bi im palo na pamet da uopće posumnjaju u njegovo poštenje! Pa što se onda bune kad Čačić kaže da je progon Ferenčaka – politički progon?

No, ako ste zadovoljni epilogom priče, time da Ferenčak ipak neće u nadzorni odbor JANAF-a, razmislite o tri stvari. Prva je: Fernčaku će ipak, kad se oluja slegne, za nagradu biti dana neka druga sinekura. Od imenovanja se nije odustalo iz moralnih, nego populističkih razloga.

Drugo, ovo je zamaglilo puno važniju temu – a to je ključna uloga JANAF-a u geopolitičkim aspiracijama Amerike i Rusije na ovim prostorima. Preko JANAF-a Hrvatska kroji svoju stvarnu vanjsku politiku, a Amerika vjerojatno nije pretjerano zadovoljna razvojem situacije.

Treće, ovo je zamaglilo i situaciju u Podravci. Tamo smijenjena uprava traži visoke otpremnine na koje po ugovoru ima pravo. Pitanje je, zašto se smjenjuje uprava javnog poduzeća koje u kriznoj godini bilježi najbolje poslovne rezultate ikad? Jer, upravo tu treba tražiti odgovor na pitanje, zašto je Zoran Milanović ukinuo javne natječaje i uveo izravno postavljanje raznih Ferenčaka na čelna mjesta. Pa ako za nekoliko godina JANAF i Podravka budu prodavani “strateškom partneru” za deset deka parizera i kanistar benzina, vjerojatno ćemo opet slušati priče kako se to moralo tako.

Autor M. Holjevac/fizzit.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save