Tomislav Jonjić: Pitanje državnosti Nezavisne Države Hrvatske (I.)
O tome je li Nezavisna Država Hrvatska (NDH) bila država ili tek instrument okupacije Kraljevine Jugoslavije još uvijek postoje prijepori i u pravnoj i u povijesnoj znanosti. Rijetki su, doduše, danas autori koji će je nazivati “takozvanom”, što je u prvim desetljećima postojanja poratne, komunističke Jugoslavije bilo skoro pravilo, ali u historiografsko-pravnoj literaturi nema suglasnosti o njezinu karakteru u državnopravnom smislu.
Niz pravnih pisaca u monografskim obradama pojedinih pravnih instituta ili grana prava ravnopravno obrađuje razvitak tih instituta u doba NDH, iz čega bi se moglo zaključiti da joj priznaju svojstvo države, dok drugi to razdoblje u cijelosti prešućuju, pa se čini da zastupaju suprotno gledište.[1] No ima slučajeva da se razdoblje NDH uopće ne spominje ni u specijaliziranim priručnicima odnosno udžbenicima pravne povijesti na hrvatskim pravnim fakultetima.[2]
Ocjena o tome je li NDH bila država imala je niz važnih pravnih, političkih, pa i gospodarskih reperkusija, pa je zato u historiografskom pogledu važna i danas. Posve je jasno da nositelji vlasti u NDH, ako je ona bila država, imaju veći stupanj odgovornosti za događaje što su se zbili na njezinu području nego u slučaju da je ona bila tek instrument osovinske okupacije Kraljevine Jugoslavije, kad bi okupator (Njemačka, Italija i njihovi saveznici) snosio glavnu odgovornost kako za pravni, tako i za stvarni položaj stanovništva na zaposjednutom području. Oni koji su o tome raspravljali, bili oni političari, povjesničari ili pravnici, u pravilu su imali na umu da je pitanje državnosti NDH tijesno povezano s međunarodnopravnim odredbama o sukcesiji država i pravu na ispunjenje obveza (pa i pravu na naknadu štete), ali i da ima brojne implikacije koje se posredno mogu odraziti kako na položaj kasnije države, tako i na položaj običnih građana. Drugim riječima, vrlo su se rijetko prosudbe državnosti NDH vodile isključivo akademskim, znanstvenim razlozima.
Vrijedi to ne samo za tijela koja su imala životni interes da se održi fikcija postojanja Kraljevine Jugoslavije (kao što je to bila npr. jugoslavenska izbjeglička vlada), nego i za novu, komunističku Jugoslaviju, koja je također imala snažne razloge dokazivati da NDH nije bila država. Ti su razlozi bili su višestruki:
(1) ustrajanjem na neprekinutom međunarodnopravnom kontinuitetu s Kraljevinom Jugoslavijom, napose nakon sporazuma Tito–Šubašić, olakšano je organiziranje nove jugoslavenske države i priznavanje nove vlade pod dominacijom Komunističke partije Jugoslavije (KPJ);
(2) time je otklonjen rizik da se o sudbini (a ne samo o granicama) nove Jugoslavije raspravlja na očekivanoj poratnoj mirovnoj konferenciji, što bi Jugoslaviju jedno vrijeme činilo objektom, a ne subjektom međunarodnopravnih i političkih rasprava;
(3) ustrajanjem na neprekinutom kontinuitetu s Kraljevinom Jugoslavijom omogućena je sukcesija međunarodnih ugovora i prava bivše Jugoslavije odnosno njezinih prednica;
(4) sačuvano je pravo na potraživanje naknade ratne štete od Njemačke, a eventualno i od drugih okupatora, te je istodobno anuliran rizik da nova Jugoslavija bude proglašena sljednicom NDH i drugih područja koja su bila pod njemačkom, talijanskom, mađarskom ili bugarskom okupacijom, a time ujedno odgovara za njihove obveze, uključujući i obvezu plaćanja ratne štete;
(5) ako je NDH postojala kao država, onda su međunarodnopravni status i prava pobunjenika protiv te države (“gerilaca” koji su se postupno raslojavali u četnike i partizane) bitno drugačiji nego ako se u međunarodnopravnom smislu govori samo o okupaciji Jugoslavije;
(6) ocjena o državnosti NDH bila je i ostala potencijalno od prejudicijelne važnosti za čitav kompleks privatnopravnih (statusnih, imovinskih i dr.) odnosa.[3]
Mogu se tome dodati neki važni razlozi primarno političke naravi:
(1) teza da NDH nije bila država nego tek instrument osovinske okupacije Jugoslavije implicirala je da su njezini pristaše bili i stvarno i pravno tek agenti stranih imperijalizama, pa bi time bila logičnija propagandna tvrdnja da ni kasniji zagovornici razbijanja Jugoslavije nisu različiti;[4]
(2) u svjetlu provedbe boljševičke revolucije, koja je podrazumijevala uklanjanje svih suparnika novog režima, nije bilo najmanje važno to što je ustrajanjem na neprekinutom kontinuitetu jugoslavenske države otklonjena mogućnost da se “narodni neprijatelji” pokušaju pozvati na lojalnost ranijoj državi i njezinu državnom poretku kao na razlog za isključenje protupravnosti kod optužaba za “kolaboraciju” i “izdaju”;[5]
(3) to je pitanje povezano i s pitanjem političkog legitimiteta pokreta za obnovu i očuvanje Jugoslavije, jer ako je Jugoslavija nestala u travnju 1941. i ako se slomila za samo nekoliko dana vojnih operacija, kakva je sudbina jugoslavenske misli, one na koju se pozivao i jugoslavenski komunistički pokret? Je li jugoslavenstvo u političkom smislu nadživjelo Jugoslaviju, i koji su dokazi za to?
Sva je ta pitanja trebalo uzimati u obzir pri pokušaju da se odgovori na pitanje državnopravnoga karaktera NDH, pa ni iz perspektive službenog komunističkog Beograda nije uvijek bilo lako braniti svojevrsni circulus vitiosus: s jedne je strane bilo potrebno naglašavati neprekinuti državnopravni kontinuitet s Kraljevinom Jugoslavijom, a s druge su interesi boljševičke revolucije zahtijevali da se buržoasku “izdajničku kliku” optuži ne samo za kapitulaciju nego i za raspad Jugoslavije te da se istodobno istakne kako je upravo komunistički pokret s Antifašističkim vijećem narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) omogućio nastanak nove, “narodne države”.[6] Jer, nije ni logički niti politički bilo lako uskladiti tezu da je Jugoslavija nastavila živjeti nakon travnja 1941. i istodobno u službeni grb nove Jugoslavije unijeti datum 2. zasjedanja AVNOJ-a (29. studenoga 1943.) i taj nadnevak slaviti kao “rođendan nove države”
Tomislav Jonjić
Tomislav Jonjić: Pitanje državnosti Nezavisne Države Hrvatske (II.)
(Preuzeto iz Časopisa za suvremenu povijest 3/2011., znanstvenog časopisa koji izdaje Hrvatski institut za povijest)
[1] Tako npr. Arsen BAČIĆ, Ustavno pravo: teorija i interpretacija (Studijski materijal za Ustavno pravo, političke institucije i komparativno), Split 1995., 141., u svome sažetom pregledu hrvatske ustavnopravne povijesti ne zaobilazi razdoblje NDH. Za razliku od izdanja svoje knjige objavljenih u vrijeme komunističke Jugoslavije, u kasnije doba Franjo BAČIĆ, Kazneno pravo. Peto, prerađeno i dopunjeno izdanje, Zagreb 1998., 65., u pregledu povijesti kaznenoga prava usporedno spominje kazneno pravo NDH i kazneno pravo “antifašističke narodnooslobodilačke borbe”. Drugačije postupa npr. Ivo BORKOVIĆ, Upravno pravo, Zagreb 1997., koji u svome povijesnom prikazu razvitka državne uprave razdoblje NDH ne spominje nijednom riječju. Ništa o njoj ne govore ni Branko SMERDEL, Smiljko SOKOL, Ustavno pravo, Zagreb 2006. No uočljivo je da su pisci udžbenika iz ustavnog prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu do 1990./91.
zastupali stajalište kako je Kraljevina Jugoslavija 1941. okupirana, dok u novije vrijeme priznaju da je razbijena kao država.
[2] Primjerice, udžbenik nacionalne (pravne) povijesti na središnjem hrvatskom pravnom fakultetu zakonodavstvo i pravni poredak NDH ne spominje nijednom jedinom riječju. Usp. Lujo MARGETIĆ, Ivan BEUC, Dalibor ČEPULO, Hrvatska pravna povijest u europskom kontekstu.Studijsko gradivo, Zagreb 2006. Razdoblje 1848.–1992. u tom je udžbeniku obradio D. Čepulo. No kako u udžbeniku nije obrađeno ni razdoblje 1918.–1941., nemoguće je znati je li posrijedi autonomna odluka autora ili su možda presudnu ulogu pri koncipiranju udžbenika imali drugi razlozi. U svakom slučaju, profesor na istom fakultetu, Neda ENGELSFELD, Povijest hrvatske države i prava. Razdoblje od 18. do 20. stoljeća. Treće, dopunjeno izdanje, Zagreb 2006., znatan prostor posvećuje analizi nastanka i državnog ustroja NDH.
[3] Iz pitanja o državnosti NDH proizlazi naime pitanje o valjanosti njezinih propisa o državljanstvu, bračnom i obiteljskom statusu, nasljeđivanju, pa onda i pitanje čitava niza privatnopravnih odnosa zasnovanih u doba njezina postojanja. Taj su problem komunističke vlasti nove Jugoslavije riješile donošenjem “Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije” (Službeni list FNRJ, br. 86, 25. listopada 1946.) Na temelju tog zakona pravni propisi koje su donijeli “organi vlasti okupatora i njihovih pomagača (…) proglašuju se nepostojećim” (čl. 1.), dok se za propise predratne Jugoslavije kaže da su “izgubili pravnu moć” (čl. 2.). To je značilo da se propisi nastali nakon 6. travnja 1941. nisu mogli primijeniti ni u kojem slučaju, dok su oni raniji mogli eventualno, u iznimnim situacijama, biti primijenjeni kao pravni običaj (pravno pravilo) iz bivšega prava. U Službenom listu FNRJ, br. 96/1947., objavljeno je “Autentično tumačenje” tog zakona.
[4] Kao što je poznato, tijekom čitava postojanja Jugoslavije njezine se protivnike nazivalo agentima stranih sila, a ni danas nije rijetkost da se čak i raspad SFR Jugoslavije tumači kao plod suradnje stranih imperijalista i modernih domaćih izdajica.
[5] Ako je naime NDH bila država, onda se poštivanje njezinih propisa ne može proglasiti protupravnim. Tim se argumentom, primjerice, pokušao 1946. pred jugoslavenskim komunističkim sudom poslužiti i zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac, koji je u svojoj završnoj riječi na suđenju kazao kako ga nova vlast (nova država!) ima pravo pozivati na red samo zbog njegova ponašanja nakon 8. svibnja 1945., a ne i prije toga. Na to mu je, navodno, predsjednik vijeća Vimpulšek dobacio da po tom kriteriju ne bi bilo moguće suditi ni Paveliću niti Lisaku. (Usp. “Govor nadbiskupa Alojzija Stepinca pred ‘Vrhovnim sudom NR Hrvatske’, u Zagrebu, 3. listopada 1946.”, Stepinac mu je ime. Zbornik uspomena, svjedočanstava i dokumenata, prir. Vinko Nikolić, knj. I., München – Barcelona 1978., 34.)
[6] Milan Blažeković naime skreće pozornost na to da je tekst prijedloga jugoslavenskog ustava iz 1946. u preambuli naglašavao kako su narodi Jugoslavije “odlučili ostati ujedinjeni”, dok izglasani tekst ustava bježi od takvog naglašavanja državnopravnog kontinuiteta, pa definira FNRJ kao državu čiji su narodi “izrazili svoju volju da žive zajedno”. Na istome mjestu Blažeković primjećuje kako jugoslavenski povjesničari ustraju na tezi o novoj državi, dok pravnici tvrde da je nova Jugoslavija tek pravni sljednik stare, u kojem je došlo do promjene društveno-političkih odnosa. (M. BLAŽEKOVIĆ, “Proces protiv nadbiskupa Stepinca i medjunarodni status Nezavisne Države Hrvatske (1941.-1945.)”, Stepinac mu je ime. Zbornik uspomena, svjedočanstava i dokumenata, 360.) U tom je smislu ilustrativna npr. ocjena povjesničara Jovana Marjanovića da se Jugoslavija (država) “razrušila kao kula od karata” (J. MARJANOVIĆ, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, knj. I – Britanski štićenik, Zagreb – Beograd 1979., 59.) i s druge strane pravnička formulacija dr. Ivana Ribara, koji se podrugljivo obračunava s državnim vrhom Kraljevine Jugoslavije pišući kako su njegovi pripadnici sebi “osigurali bijeg iz zemlje i sačuvali legitimaciju pravih i jedinih predstavnika stare Jugoslavije u inozemstvu i čuvara njenog starog poretka sve dok nije obrazovana prva narodna vlada s Titom na čelu početkom 1945. godine…” (Ivan RIBAR, Stara Jugoslavija i komunizam. Zakoni, sudovi, zatvori i logori u staroj Jugoslaviji protiv komunista, Zagreb 1967., 167.-168.).
