William Engdahl: Sve što dolazi iz Bruxellesa nije nužno i pozitivno!
Tjednik Forum objavio je prije nekoliko dana razgovor s ekonomistom, piscem, novinarom i istraživačem Williamom Engdahlom, piscem popularne knjige “Stoljeće rata”. Prenosimo zanimljivije dijelove tog razgovora.
Forum: S Engdahlom se o mnogočemu možete slagati ili ne slagati, ali mu se ne može ne priznati da se svojim spornim teorijama među prvima suprotstavio, primjerice, opravdanjima svjetskih moćnika uoči napada na Irak 2003. i da je bio u pravu.
Kao što je u pravu bio i kada nije pristao na ideološka tumačenja elita o razlozima vojnog napada na Gaddafijev režim u Libiji ili pak tijekom eksplozije cijena nafte prije nekoliko godina na svjetskim burzama.
William Engdahl uskoro će svijetu predstaviti svoju novu knjigu “Mitovi, laži i ratovi za naftu”, u kojoj opet donosi mnoštvo dokaza kojima raskrinkava prave motive oružanog uvođenja “demokracije” diljem svijeta. Kao što je to obično bivalo tijekom “stoljeća rata”, koje se protegnulo i na 21. stoljeće, opet je riječ o grabežu za vladanjem nad glavnim svjetskim energentom.
Forum: Prije tri godine običavali ste prepričavati Clintona, izjavom: “Riječ je o nafti, budalo!” Što se u međuvremenu promijenilo?
Engdahl: Sredinom 2008., kada sam posljednji put s vama razgovarao u Zagrebu, bili smo usred spletkarenja i podvala s cijenom nafte od banaka s Wall Streeta koje nadziru burze roba i derivata. Barel nafte je dosezao cijenu od 147 dolara kako bi se te banke spasile od financijske krize koju su same prouzročile na tržištu nekretnina prije 2007.
Otada smo imali tri i po godine ratova diljem svijeta s ciljem vojnog osvajanja najvećih naftnih polja.
Najvažniji je bio projekt Pentagona i Državnog tajništva SAD-a o Arapskom proljeću. Od prosinca 2010. pala je vlast u Tunisu, srušen je Hosni Mubarak u Egiptu, a najbitnije je ono što je izvela mala manjina u Libiji, čak ne pod izgovorom očuvanja demokratskih vrijednosti. I to nakon treninga kod CIA-e i francuske obavještajne službe, uz oružje iz članica NATO-a i masovna NATO-ova bombardiranja.
Libija je bačena u kameno doba uz izgovor o doktrini o “odgovornosti da se zaštiti”. Oni koji su odlučili da NATO ima obvezu zaštiti, ne narod Libije, nego NATO-ove interese u toj zemlji, bilo je vodstvo Africoma (regionalno zapovjedništvo vojske SAD-a, op. a.). Sada je Pentagon okrenut prema Siriji, gdje opet imamo lažnu oporbu koju plaćaju NATO, CIA, kojoj oružje isporučuje američka vojska.
A prema anketama objavljenima u arapskom svijetu većina Sirijaca uopće ne osjeća potrebu za nasilnom smjenom režima. Problem kod tih režima je što i Libija, i Sirija, i Iran pokušavaju ili su pokušavali slijediti vlastite smjerove, održavati suverenitet nad svojim prirodnim i materijalnim dobrima, bez diktata Washingtona.
Forum: U knjizi sve to smještate u kontekst Afrike koja postaje de facto kineski kontinent.
Engdahl: Izvanredno je što je sve Kina postigla u samo 30 godina u razvoju infrastrukture, srednje klase, u gradnji autocesta…No Kina je sada upućena na uvoz nafte.
Oko 2006. Kina je počela diplomatski napad, pozvavši u Peking više od 40 šefova država iz Afrike. I dok su američki predsjednici redom zanemarivali Afriku, kineski je predsjednik s ministrima nekoliko puta posjetio kontinent.
Washington se do tada koristio MMF-om kao međunarodnim policajcem, koji je te zemlje prisiljavao da jeftino privatiziraju svoja bogatstva, kako bi američke, britanske i kanadske rudarske i naftne tvrtke pokupile vrhnje.
No 2006. dolazi Kina i kaže da je nije briga za dolarske dugove tih zemalja prema svijetu i prema MMF-u. “Dat ćemo vam zajmove s lakim uvjetima otplate za škole, mostove, infrastrukturu, vodovode, a za uzvrat želimo ugovore o iskorištavanju nafte, kao što smo učinili u Južnom Sudanu i u Darfuru.
Zanimljivo, J. Sudan je prošle godine postao Republika J. Sudan, a već se govori o preusmjeravanju nafte iz sudanskih luka prema Keniji, koja je pak pod kontrolom Pentagona tj. Africoma.
Forum: Tako dolazimo do revolucije u Egiptu, do bunta mladih kojima su, kako pišete, upravljale određene snage sa Zapada.
Engdahl: Glavne snage koje su utjecale na rušenje Mubaraka bile su vlada SAD-a i nevladina organizacija National Endowment for Democracy (NED), koja ima jako malo veze s demokracijom, osim što je uništava kad god ometa njene interese.
Osnovana je za Reaganove administracije, na prijedlog šefa CIA-e Billa Caseya, kako bi činila ono što je činila CIA, a da vlada SAD-a uvijek može reći da s time nema veze. A, to nije istina, jer novac dolazi iz Kongresa.
Cijeli spektar tzv. nevladinih organizacija – NED, Freedom House, Nacionalni republikanski institut – držao je treninge egipatskim studentima. Predstavnici egipatskog pokreta 6. travnja odvedeni su prvo u Washington, potom u Beograd na trening kod organizacije na čijem je čelu Popović (Otpor! i Srđa Popović op. a.), da bi bili vraćeni u Egipat.
Forum: Ne ulazeći u prirodu svrgnutih autokrata i diktatora u Arapskom proljeću, činjenica je da se u Libiji dobro živjelo. Biste li se složili s tvrdnjom da je Gaddafi nezakonito ubijen?
Engdahl: Svakako! To je bilo jedno od najgorih kršenja međunarodnog prava; rušenje suvereniteta države koja nije napala nijednu zemlju i koja se nije sukobila sa svojim narodom prije nego što je SAD u tajnosti stao naoružavati oporbu u Benghaziju, a Francuzi je izabrali kao podršku za ulazak na naftna polja u istočnoj Libiji. Dakle, nije bilo nikakvih razloga za vojni napad Zapada. Moj bivši profesor s Princetona Richard Falk rekao je da NATO-ova akcija u Libiji predstavlja kršenje svih načela UN-a.
Forum: Iz činjenice da je standard u Libiji bio visok zaključujete da je scenarij poput egipatskog ili tuniskog u Libiji bio nemoguć.
Engdahl: Nije moglo doći do dublje eksplozije nezadovoljstva. Većina Libijaca imala je stabilnu i sigurnu ekonomsku situaciju.
Pod, ako ćete to tako nazvati, Gaddafijevom diktaturom, od trenutka kad je došao na vlast pismenost se s 10% povećala na više od 90%. Ako ste brutalni diktator, onda želite da vam stanovništvo čami u neznanju i nepismenosti, što svakako ne odgovara onome što je Gaddafi činio.
Svaki Libijac imao je besplatno zdravstveno osiguranje, pripomoć za gradnju kuće, beskamatne zajmove, bio je to raj u odnosu na mnoge bivše britanske i francuske kolonije u Africi.
Forum: Vratimo se u Darfur. Jesam li vas krivo razumio da se tamo nije dogodio genocid?
Engdahl: Oslanjao sam se na svjedočenja ljudi iz tamošnjih misija UN-a. U Darfuru je eksplodiralo nakon što su Sudan i Kina otkrili moguća nalazišta nafte. SAD je diktaturu u Čadu iskoristio kako bi tamošnje trupe poslao u Darfur, a Khartoum je nastojao osigurati svoj teritorij. Ali, genocida nije bilo. Genocid je jedini spominjao Colin Powell u UN-u, ali je i on poslije rekao da nema dokaze.
Slično je i sa žrtvama režima u Siriji i Libiji. Razgovarao sam s europskim novinarima koji su bili na mjestima navodnih sukoba u Siriji. Rekli su da su prosvjedi mali, da su ih građani pozivali na čaj u svoje domove i govorili da samo žele mir, da ne žele da se njihova zemlja provede kao Libija. Uopće ne vjerujem u 5.400 ubijenih u Siriji.
Forum: Je li grijeh Sadama Huseina bio to što je naftom htio previše suvereno raspolagati?
Engdahl: To je previše pojednostavljeno. SAD je vladi Kuvajta, prije napada na Irak, predložio gradnju vojne baze na jednom kuvajtskom otoku. No, Kuvajćani su to odbili. Ubrzo Sadama Huseina posjećuje veleposlanica SAD-a i poručuje mu da su sporovi Iraka i Kuvajta, koji traju još od kraja I. svjetskog rata, isključivo njihov međusobni problem, te da se SAD u to ne će miješati. To je bilo zeleno svjetlo.
Sadam je u to vrijeme bio u bankrotu, nakon rata s Iranom, a SAD je nagovorio Kuvajt da preplavi tržište naftom, čime joj je oborio cijenu, pa je Sadam financijski pao još dublje. Washington je, dakle, Sadamu pružio mrkvu koju je ovaj zagrizao, napravivši time pogrješku i omogućivši SAD-u ulazak u Kuvajt.
Sada AL Maliki u Bagdadu kaže da Irak više ne želi strane trupe. Ali, zato američke snage ostaju u susjednom Kuvajtu.
Forum: Koliko je pametno za Hrvatsku u sadašnjim okolnostima ulaziti u EU?
Engdahl: Za Hrvatsku je jako važno…da se u Bruxellesu bori za hrvatske nacionalne interese. Na isti način na koji to radi Njemačka. Sve što dolazi iz Bruxellesa nije nužno i pozitivno.
>>William Engdahl: Hrvatska je neformalno bojište naftnih interesa Rusije i SAD-a
Osobno sam zabrinut da bi se mogli uništiti mnogi predivni hrvatski resursi; vodno bogatstvo, sposobnost da se hrvatsko stanovništvo prehranjuje poljoprivrednim proizvodima koji spadaju među najkvalitetnije u svijetu.
