Linijski (bar) kod demokracije
Često viđam po ulici kojekakve dizajnirane ekscentrike tetovirane po vratu ili ruci poznatim ‘linijskim kodom’ kao da su eksponenti potrošne robe. A što ako zaista to i jesu ili pak jesmo? Nisu li se naše stare zapadne demokracije pretvorile u koncentracijske logore za poslušne kupce, a barkod na koži nije li znak prepoznavanja tog robovlasničkog i dužničkog ropstva? Demokracija ili bolje rečeno iluzija o demokraciji uvijek je bila kompatibilna s mekim ropstvom i kontrolom umova. Naravno, genealoški gledano, demokratski ideal koji je proizašao iz francuskog pozitivizma i prosvjetiteljstva pretpostavlja ponajprije emancipaciju pojedinca i naroda od tradicionalnih modusa mišljenja i političkih autoriteta. Međutim svaka emancipacija podrazumijeva jedan oblik alijenacije, a tabula rasa tradicije i prošlosti prouzrokovala je društvenu anomiju i carstvo uniformizirane potrošnje, dok je demokracija svedena na redovne i ritualne izbore. Pod krinkom kulturne evolucije i demokratizacije provodilo se zapravo sustavno iskorijenjavanje čovjeka i naroda, te njihovo reduciranje na amorfnu masu potrošača.
Kada je poznati američki povjesničar Christopher Lasch govorio o antidemokratskom duhu mas-kulture, on je zapravo stigmatizirao licemjerni sustav koji promiče iluziju o ‘apsolutnom individualnom izboru’ dok u stvarnosti ograničava kvalitetne ponude i iznuđuje pristanak, osiromašuje misao putem jedne totalitarne medijske igre i marketinške mašinerije koje slijede samo imperativ ekonomskog profita. Jednom riječju, diktat bar koda kao paradigma suvremenog društva. Svaka subverzivna i kontestatorska misao koja prihvaća pravila igre služi interese medijske igre dominantnog sustava. Međutim je li danas uopće moguće izgraditi alternativni poredak izvan medijskog prostora? Radikalni otpor u suvremenom ‘društvu zabave’ je možda onaj koji nastaje i povlači se u katakombe, u netaknute prašume ili pravni no-mans land.
U potrošačkom društvu koje proizlazi iz tržišnih demokracija, jedini i mogući politički valjani akt je glasanje. Ali ne bilo koje glasanje, jedino moguće glasanje i izbor u tom društvu je kupovina, što znači da su naš kupovni izbor i kupovna moć istovrijedni glasačkom listiću koji je ujedno uvjetovan socioprofesionalnim interesima, kao što način odijevanja reflektira pripadnost društvenom sloju. Poistovijećivanje demokracije sa slobodnim protokom potrošne robe je toliko duboko, da je svaka kritika ili odupiranje komercijalizaciji kulture automatski percipirano kao protest protiv same demokracije. Masovni marketing na području kulture ne povećava već umanjuje mogućnost prosvijećenog izbora potrošača. U tom pogledu homogenizirana suvremena mas-kultura ne generira prosvijećeni i neovisni izbor, već naprotiv intelektualnu pasivnost, konfuziju i kolektivnu amneziju. Kulturološki pseudopluralizam osiromašuje kulture i ignorira svojstvenu poveznicu između intelektualne i političke slobode. Simptomatično je kako se danas uobičajeno govori o ‘tržišnoj demokraciju’ kao da su tržište i demokracija dva sijamska brata.
Ključno je pitanje je li demokracija moguća bez tržišta? Na prvi pogled, da. Postoje drugi modeli direktne, participativne, solidarističke, organicističke, narodne demokracije. Međutim, povijesno iskustvo nam dokazuje da se svi tipovi demokracije od Atenske demokracije sve do današnje tržišne preko komunisitičkih narodnih demokracija, neminovno pretvaraju u oligarhijske demokracije, ili bolje rečeno u vladavinu najbogatijih (demoplutokracije). Razvoj demokracije je povijesno tekao paralelno s razvojem i afirmiranjem građanskih slojeva i tržišnim modelom gospodarstva kao i tehnološkim napretkom, procesi iz kojih je nastalo jedno posebno ‘stanje duha’ pojedinca i kolektiva koje više ne trpe autoritete i prisilu, i koje odgovora individualnom i materijalnom interesu. Po mišljenju sociologa Danila Martucellija, narcizam potrošačkog društva je socijalna figura fenomena povlačenja k sebi i posljedica narušavanja autoriteta i mogućnosti normativne identifikacije.
Zaista, suvremena mas-kultura i potrošako društvo bolesno su narcisoidni, ili bolje rečeno narcisoidno-paranoični, jer intenzitet društvene idolatrije nacisoidnog tipa pojedinca, paralelno raste s histeričnom potražnjom materijalne i društvene fantasmagorične sigurnosti. Poznato je također kako narcisoidno-paranoični pojedinci imaju određenu dozu nagona za samoubojstvo, tako da bi se mogli ozbiljno zapitati nosi li naše hiper-individualističko društvo u sebi sjeme kolektivnog samoubojstva ? Feuerbach je već u svoje vrijeme govorio o nastanku čovjeka-stomaka kao paradigme kapitalističkog društva u kojem diktat bar-koda okončava razarujući proces onoga što teologija naziva ‘ubojstvo duša’. Demokracije tu nalikuje na Orwellov meki totalitarizam za podražajne i labilne mase. Naša medijska mas-kultura opsjednuta blagostanjem, reklamama, imidžom, šok-slikama i marketinškim cirkusarijama, govori o jednom video-centričnom liminalnom procesu koji se temelji na sveprisutnosti slike i zvuka, savršeno se integrirajući u dinamiku suvremenog kapitalizma koji počiva na tokovima, na psihološkoj uvjetovanosti i zatupljujućem hedonizmu, na lažnom izboru kao i na općoj vulgarnoj infantilizaciji.
Možda je naše suvremeno društvo ekstatična faza neprestanog napretka prema paruziji općeg blagostanja kao što su propagirali razni lijevi i liberalni progresisti. Adam Smith je bio u pravu kada je izjavio da se nije moguće odupirati ‘pokretu i struji’ iz koje nastaje aspiracija prema blagostanju. Međutim stvarnost dokazuje da je rast blagostanja uvijek popraćen porastom siromaštva, i da se ideali individualne slobode transformiraju u ideale neograničenog rasta potrošnje, a da građanski duh ustupa mjesto ekskluzivnoj preokupaciji privatnog užitka. Progresistička ideologija ne poznaje i negira smisao žrtvovanja i odricanja, pa zato nudi sekularizirani optimizam i vjeru u materijalni boljitak kao surogat otkupiteljskog duha.
Jedan od paradoksa suvremene demokracije jest da kontestiranje potrošačkih i malograđanskih vrednota, neminovno vodi jačanju vladajuće klase, kroz ‘ispusni ventil’ komercijalizacije i neutralizaciju ‘društvene kritike’ i otpora. Nije ni čudo da je jedan od najpoznatijih američkih zagovaratelja etike neposluha Howard Zinn izjavio kako je govoriti, promicati neposluh i pisati o tome već jedan oblik iskazivanja poslušnosti dominantnom sustavu.
Jure G. Vujic
