A. Kostjuk: Patologija europejstva
Iako to nismo mogli vidjeti ni u jednom srednjostrujaškom mediju, istinu je, kao i obično, teško zatomiti pa je najnovija vijest potvrđena iz nekoliko nezavisnih koliko i neslužbenih izvora. A vijest je šokantna: U drugoj godini života, u glavnome gradu Sirije uginula je perzijska mačka uslijed šoka uzrokovanog sankcijama koje je Hrvatska nametnula Siriji. Kako doznajemo, dijagnozu su potvrdila čak tri iskusna patologa. Vlasnici mačke su ogorčeni i najavljuju kupnju nove.
Ime mačke trenutno je nepoznato. Daljnje posljedice hrvatskih sankcija protiv Sirije – za Siriju – također s nestrpljenjem iščekujemo.
Ono što ne moramo čekati zadovoljstvo je briselskih birokrata pod čijim je mudrim mentorstvom donesena ova strateški vrlo originalna odluka. Da ne duljimo – zadovoljni su. A kad su oni zadovoljni, zadovoljan je i naš državni vrh, s posebnim naglaskom na premijera Zorana Milanovića i ministricu vanjskih poslova Vesnu Pusić čije je zadovoljstvo dodatno potencirano činjenicom da su sankcijama Siriji doprinijeli onome što je uveliko obilježilo politički opus to dvoje velikana – zaštiti ljudskih prava. Ili kako reče ministrica Pusić: “Sankcije Siriji imaju vrlo izravne posljedice na naše gospodarstvo, ali smo spremni stati na poziciji obrane ljudskih prava.”
Pravo na siromaštvo
Dakako, nameće se pitanje na koja to prava i koje to ljude misli ministrica vanjskih poslova. Misli li na prava ljudi u Siriji koji su predmetom agresije oružanih pobunjenika – koji su sami priznali da ih naoružavaju SAD i Francuska – ili na prava samih pobunjenika da s agresijom nastave? Teško je definitivno reći, ali pošto je izjavu dala Vesna Pusić – državnica koja je za politiku ono što je Mount Everest za planinare – iz čijih usta nikada nije izašlo ništa nepromišljeno, možemo samo zaključiti kako se njena opaska uopće nije odnosila na Siriju. Napokon, hrvatske sankcije u obliku povlačenja INA-e iz Sirije za tu će državu imati samo jačanje i njegovanje političkih i gospodarskih veza s Kinezima i Rusima koji će preuzeti naftna polja koje smo mi tako velikodušno ustupili na slobodno korištenje.
Ne, prije će biti da misli na ljudska prava ljudi u Hrvatskoj.
Što je veliko olakšanje. A svakako je i vrlo logično. Kad je svojedobno vlada sličnoga sastava kao sadašnja, samo s manje perja, donijela odluku o prodaji većine naših banaka za djelić njihove vrijednosti, o početku rasprodaje INA-e, telekomunikacija i mnogih drugih strateških tvrtki te kad se odrekla gospodarskog pojasa, započela je proces koji se savršeno nadovezuje na štetu od 2,42 milijuna dolara dnevno koju povlačenjem iz Sirije trpi INA. Zašto? Zato što time konačno ostvaruju ne samo programsku orijentaciju svojih stranaka, već i osobne ciljeve, a koji se tiču prava koja su oduvijek željeli osigurati svim Hrvatima i Hrvaticama – pravo na siromaštvo, pravo na nezaposlenost, pravo na potpuni nedostatak socijalne sigurnosti, kao i perspektive za budućnost, pravo na glad. I kao šlag na tortu, pružili smo još jedan dokaz briselskim dušebrižnicima da je Hrvatskoj mjesto u velikoj obitelji europskih naroda. Dakako, uvijek će biti onih koji će tvrditi da ovaj vladin potez prema Siriji, koji će zakinuti proračun za stotine milijuna kuna – a o utjecaju na buduće cijene goriva bolje da i ne razmišljamo – nije dobar za nas. Ali ti koji to tvrde imaju dva problema: Kao prvo, ne shvaćaju i nisu sposobni doseći složenost i visinu europejstva kojim su Milanović i Pusić impregnirani gotovo do točke predoziranja, i kao drugo, imaju prilično iskrivljenu – a treba reći, i dosta zastarjelu – percepciju pojmova dobar i nas.
Namjesnički komfor
Vlada izvjesna zabluda među narodom. Naime, zajedno s njenom (ankentnom) popularnošću, sve se više širi uvjerenje da vlada svoj posao ne obavlja dobro. A ništa ne bi moglo biti dalje od istine. Kao najnoviji argument navodi se spomenuta odluka o povlačenju INA-e iz Sirije koja će zadati još jedan težak udarac već na koljena srušenom hrvatskom gospodarstvu, a najčešći komentar te odluke jest da je – idiotska. I neupućenom se promatraču zaista može činiti idiotskom, s obzirom da Siriji nikako nismo naštetili – dugoročno bi čak mogla profitirati – te da je tim potezom Hrvatska vjerojatno ušla u povijest kao prva zemlja koja je uvela sankcije – samoj sebi. Kao daljnji argumenti za nesposobnost ove vlade navode se i potpuni nedostatak gospodarske strategije, dizanje poreza, najavljeno smanjenje radničkih prava, zapošljavanje partijskog kadra i dizanje njihovih plaća, ukidanje javnih natječaja za nadzorne odbore državnih tvrtki, kao i mogućnost ulaska kriminalaca u njih. Ima toga još, ali dobro je posebno istaknuti otvoreno i nepodijeljeno svrstavanje vlade uz Lactalis koji je cijenom mlijeka odlučio jednim udarcem posmicati većinu mljekara s tržišta, te osnivanje zanimljive agencije koja to nije, već je Centar za praćenje poslovanja energetike i investicija kojim će upravljati Radimir Čačić, Slavko Linić i jedan Todorićev čovjek od povjerenja. Čačić, Linić, Todorić – tri imena koja kombinirana zajedno jamče jednu neobuzdanu orgiju profesionalnosti i transparentnog poslovanja.
Da bi se shvatilo zašto svi ti potezi nisu odraz nesposobnosti ili čak idiotizma aktualne vlade, ne treba gledati same poteze, već način na koji se vlada nosi s ogorčenjem javnosti na njih. Način je, naime, vrlo ležeran. Teško je procijeniti je li Kukuriku koalicija odabrala svoj naziv zbog asocijacija na perje, ali upravo je perolaka bezbrižnost kojom brane svoju bešćutnost, korumpiranost i nedostatak interesa za rastuće probleme stanovništva. Upravo je zapanjujuća otvorenost kojom ova vlada krši svoja obećanja, sabotira hrvatsko gospodarstvo, a svojom korumpiranošću gotovo da se s ponosom razmahuju. Zar se ti ljudi ne boje za svoje pozicije? Zar se ne boje bijesa naroda? Zar nije svakom političaru stalo umiliti se svojim potencijalnim biračima?
Odgovor na sva ova pitanja bio bi NE. Zašto? To je ključ problema i karta na koju ova vlada polaže svoju budućnost. Zašto ministar poljoprivrede ne želi ni mrdnuti prstom za probleme mljekara i ostalih poljoprivrednika, čak i kad njihovi prosvjedi pune naslovnice? Zašto Milanović ne vidi nikakvog problema u dovođenju kriminalaca u nadzorne odbore bez javnoga natječaja i javno sliježe ramenima na to? Radi li se zaluđenosti političara koji su toliko opijeni vlašću da si ne mogu ni zamisliti da nešto što oni rade nije dobro, korisno i jamac hrvatskog uspjeha? Radi li se o stavu dobro pripremljenog profesionalca koji ne želi populističkim potezima ugroziti svoju čvrsto zacrtanu i vrhunski pripremljenu strategiju? Ni govora. Ovdje se radi o udobnoj samouvjerenosti i sigurnosti kolonijalnoga namjesnika. Namjesnik jedne kolonije ne mora brinuti zbog problema ili čak negodovanja naroda koji živi u njoj jer njegova pozicija, plaća i čitava budućnost ovise o vlasniku, odnosno vlasnicima kolonije kojima izravno odgovara. A vlasnici su u našem slučaju strane banke i korporacije, Europska komisija, MMF, i ima tu još pokojeg. Kad vam moćni gazda čuva leđa, nemate straha od bilo čega, a najmanje od nekakvog ušljivog naroda koji stalno zapomaže za pravdom i demokracijom. U koloniji pozicija namjesnika najmanje ovisi o volji naroda te shodno tome može s tim narodom raditi što ga je god volja, odnosno što je volja njegovih gospodara. Jer namjesnik ne može imati vlastitu volju. On nije ništa više od dobro plaćenog roba. U svakom slučaju, ova vlada odlično obavlja svoj posao.
Mi smo ti koji smo krivo shvatili što njihov posao jest.
A što jest njihov posao? Prema opuštenom stilu vladanja očito je nešto što se narodu ne može nikako svidjeti. Jer ako su kolonijalni namjesnici ušli u fazu u kojoj ih više ne mora biti briga što narod misli, to znači da se proces kolonizacije ove zemlje privodi kraju. Ali ne moramo njih gledati da bi to bilo jasno. Deindustrijalizacija Hrvatske u punom je jeku. Velike grane proizvodnje koje su još ostale su poljoprivreda i brodogradnja. A to bi moglo biti gotovo potpuno skršeno već prije službenog datuma aneksije, ako je suditi prema onome što se događa s mljekarima i ostalim poljoprivrednicima te otrijeznjavajućim najavama vlade što se tiče hrvatskih škverova. Dakle, gospodarska suverenost ulazi u posljednji stadij svoga uništenja. Banke nisu naše, guverner HNB-a je vjerni pas čuvar njihovih interesa, stoga financijska suverenost ne postoji. Ustavni je sud proglasio neustavni referendum o aneksiji Hrvatske ustavnim te time dao konačnu potvrdu da hrvatska nema pravosuđe, već samo pokaznu imitaciju pravosuđa, a time je i pravosudna suverenost – nepostojeća. Dakako, izbori moraju ostati kako bi ostao privid demokracije, a kako se to ne bi pretvorilo u pravu demokraciju pobrinut će se još jedna kolonizirana poluga vlasti – mediji. Uvjeravanjem naroda da je EU njegov spas, i još više širenjem apatije koja je ljude tjerala od sudjelovanja u demokratskom procesu, odlično su su obavili svoj posao te će ga sigurno nastaviti podjednako kvalitetno obavljati. Kad se tome pridoda tzv. desnica s nekih pola milijarde stranaka (brojka ne mora odgovarati stvarnom činjeničnom stanju u trenutku pisanja članka) koja će i dalje drobiti glasove onih koji ne žele stalnu rotaciju HDZ-a i SDP-a na vlasti, nema nikakave opasnosti da te dvije kolonijalne stranke ne nastave dominirati političkom scenom i svojim plesom praviti budale od naroda. Štoviše, paradoksalna je situacija što je tim strankama u interesu da ih narod što više mrzi jer time će narod još više žuditi za spasom u stranim gospodarima – tražeći svoju dozu europejstva – a ti isti gospodari nastavljat će postavljati svoje iste namjesnike.
Još malo o zabludama…
Europejstvo – u svojoj punini – je poput slatke droge, i čini čovjeka ovisnim. Rijetki ju imaju priliku iskusiti jer europejstvo se može održavati isključivo kroz proces dokazivanja kolonijalnog podaništva. Proces koji nikada ne smije prestati. A kolonijalizam se može dokazati isključivo kroz izdaju hrvatskih nacionalnih strateških interesa. Stoga čovjeku nije teško povjerovati u trač koji se širi Europom, a prema kojem su briselske čistačice potajno psovale Vesnu Pusić. Naime, kad je vlada dala vjetar u leđa dvjema kampanjama za daljnje uništavanje hrvatskog gospodarstva – udar na mljekare i povlačenje INA-e iz Sirije – Vesna Pusić je bila toliko prštala od nakupljenoga europejstva da su čistačice u EU središnjici stalno morale čistiti za njom kud god je hodala.
Za ostatak hrvatskoga naroda europejstvo je otrov koji kola našim žilama, tek u natruhama, ali dovoljno da nam poremeti društveni kompas. Zbog toga, iako su mnogi u najmanju ruku skeptični prema Europskoj uniji, zablude koje tu megadržavu prikazuju kao djelomično privlačnu ne nestaju. Pa se često može čuti među protivnicima Europske unije kako ipak nije toliko loše što ulazimo u nju jer ćemo se tako odmaknuti od Balkana. Samo što smo se mi odmaknuli od Balkana 90-tih uz oštro protivljenje Europske unije, a onda smo nakon 2000. g. natrag gurnuti u Balkan po nalogu te iste Europske unije. Čudna neka logika, ali valjda mi na “ovim prostorima” još uvijek imamo zastarjelu percepciju pojma odmaknuti.
Nekima je Europska unija draga jer misle da će se na taj način konačno istražiti komunistički zločini i provesti lustracija. Samo što inicijative za lustracijom iz Europske unije dolaze manje-više od najskupljeg debatnog kluba u povijesti čovječanstva – Europskog parlamenta koji ima tek onoliko ovlasti kako nitko ne bi mogao reći da ih nema. I ništa više od toga.
Neki u Europskoj uniji vide spas od korupcije. Ali ako promotrimo Europsku uniju kao ono što jest – sredstvo moćnih banaka i korporacija za nametanje svojih privatnih interesa nad interesima čitavih naroda – onda ne možemo zaključiti ništa drugo nego da korupcija jest svrha Europske unije. Ona je od nje sazdana. Stoga hrvatska korupcija samo olakšava njihov posao: Ne moraju uvoditi unijsku korupciju u Hrvatsku, samo moraju pripojiti hrvatsku unijskoj. Najveća je još uvijek zabluda među narodom – a ona nije slučajna – kako je najveći zločin domaćih lopova pljačka koju su proveli, a kad je to u stvarnosti pljačka koju su omogućili. Pljačka koju su omogućili nije samo neusporedivo veća od one koju su proveli, već je i posve legalna. Što će reći kako naš “europski put” nije bio ništa drugo nego proces legalizacije kriminala u svim njegovim oblicima. I još uvijek jest. A kao najveći legalizirani pljačkaš Hrvatske bila je i ostala EU.
I ima još nekih koji se nadaju novcu iz europskih fondova za pokretanje gospodarstva. No novac iz europskih fondova je novac za koji ćemo se mi zaduživati, poklanjati Europskoj uniji i onda ga natrag uz velike troškove izvlačiti – u natruhama.
I više je nego očigledno kako će uskoro doći do naglog nakupljanja europejstva na političkoj sceni. Jer ulazimo u posljednju fazu obaranja preostalih stupova hrvatskog suvereniteta. Aneksijom Hrvatske Europskoj uniji propast će naša brodogradilišta, veći dio poljoprivredne proizvodnje, a mediji, “pravosuđe” i kolonijalni obrazovni sustav nastavit će brisati naš nacionalni ponos i sjećanje. Stoga ne treba čuditi ako u vrlo bliskoj budućnosti, kad u Hrvatskoj hrvatski ostane donekle još samo narod, Vesna Pusić dođe u EU središnjicu i pred svim tim prepredenim birokratima, umišljenim uglednicima i prezahtjevnim moćnicima, kao i kamerama svih svjetskih medija, padne u prekomjernim europejstvom induciranu i gotovo ničime zasluženu komu.
Pljesak, molim!
Red je da svaki iole obrazovan čovjek završi svoje trabunjanje citatom iz neke knjige. Stoga ću ja svoje završiti citatom iz jednoga filma. Na kraju Osvete Sitha, kad sile zla steknu apsolutnu vlast, uz opće oduševljenje upravo porobljenih naroda, senatorica Padme Amidala (Natalie Portman) reče: “Dakle, tako sloboda umre. Uz pljesak.” Uistinu, izjava s kojom se hrvatski narod može poistovjetiti. Kad smo branili i gradili svoju državu, kad smo ponovno otkrivali svoju povijest, jezik i nacionalni ponos, Europska unija i svijet gledali su nas s prijezirom i činili sve da s time prestanemo. Kad smo s time prestali, dapače, kad smo krenuli sve izgrađeno i krvlju stečeno uništavati, ili u najboljem slučaju, pustiti propadati, i Europska unija i svijet počeli su gromoglasno pljeskati. I stoga znajte, svaki sljedeći put kad vidite da nam briselski birokrati plješću, budite uvjereni da je još jedan komadić hrvatske slobode uništen, a breme naše djece i njihove djece – koji će posljedice naših djela i propusta morati trpjeti i popravljati – povećano. Srećom – a to je zaista loš izbor riječi – nećemo još dugo morati svjedočiti njihovim aplauzima. Rastakanje naše države je pri kraju. Još je malo toga ostalo hrvatskog u Hrvatskoj, i toga će nam uskoro ponestati.
Ali europejstva neće. Ni ljudskih prava. Dok god imamo Milanoviće, Kosorice, Pusićke, Josipoviće, Mesiće, Sanadere, Čačiće i Liniće da nas vode, europejstva i prava na siromaštvo i glad ponestati nam neće – nikada.
Za portal benedikt.hr /Aleksandar Kostjuk
