Poštivanje Euharistije – i pričest na ruku
Amerikanci imaju mogućnost primanja Svete Pričesti na jezik ili na ruku. Vatikan je dao mogućnost primanja Pričesti na ruke 1977. godine. To je izvršeno objavom indulta (papinskoga pisma), dopunom zakona, tako da možemo primiti Pričest na jedan od načina, na jezik ili na ruku. Indult je dan, jer su Američki biskupi rekli u Vatikanu da to traže njihovi vjernici. „Mi se možemo sami hraniti“ bio je jedan od argumenata koji je tada bio posebno istican.
Nakon apostolskih vremena, Crkva je postupno prihvatila Pričest na jezik kao opću praksu. U prva četiri stoljeća kršćani – arijanci, koji su odbijali priznati Kristu božansku narav, uveli su praksu primanja Pričesti na ruku, posebno da bi iskazali što manje poštovanje Kristu, vjerujući da On nije „istobitan s Ocem.“
Zakon Opće Crkve, koji zahtjeva da se Sveta Euharistija djeli vjernicima na njihov jezik i dalje važi, tj. to je i dalje zakon. Ipak indult ima učinak da čini taj zakon neprimjenjivim, iako je na snazi.
Znajući da zahtjev za indultom dolazi, Kongregacija za Bogoštovlje i sakramente poslala je pismo predsjednicima biskupskih konferencija i savjetovala ih kako primjeniti ove opcije koje su im dane. Pismo je govorilo o čašćenju Svete Euharistije, a što je prioritet broj jedan. S tim mišljenjem pismo je ušlo u velike pojedinosti nastojeći objasniti upravo ono što je krucijalno u tome. Pismo je sadržavalo sljedeće pojedinosti:
– Pričest na ruku je samo jedna od mogućnosti i to nije primarni način primanja Pričesti. Katolici moraju biti podučeni (katehetizirani) da bi razumjeli ovu vrlo važnu stvar. Nitko ne bi smio biti prisiljavan da prima Pričest na ruku.
– Kada se prima Tijelo Kristovo na ruku, vjernik mora paziti na činjenicu da je svaki i najmanji djelić, bez obzira kako je čestica mala, pravo, istinsko Tijelo, Krv, Duša i Božanstvo Isusa Krista, Druge Božanske Osobe Presvetoga Trojstva. Zbog toga ni jedna i najmanja čestica se ne smije odbaciti ili se ne smije prema njoj odnositi s manjim poštivanjem od onoga što ga iskazuju vjernici u cjelosti Tijelu Kristovu. Vjernici se moraju podsjetiti da njihove ruke moraju biti čiste da bi na taj način primili našega Gospodina, Isusa Krista.
Kada sam zaređen 1986. godine bio sam zagovornik primanja Pričesti na ruku, ali vrijeme je promjenilo moje mišljenje o toj praksi. Vidjevši mnogo zloporabe i stvorivši dublje poštovanje prema Isusovoj istinskoj nazočnosti u Svetoj Euharistiji nastali su čimbenici koji su me prisilili da razmislim o svojem stavu.
28. ožujka 1965. godine kada sam pohađao katoličku gimnaziju bio sam nazočan otvorenju obnovljene kapele i nama đacima je rečeno kako trebamo primati Svetu Euharistiju: stojeći i na ruku. Tada nam nije dana mogućnost izbora. Dodao bih i to da sam tada imao samo dvanaest godina kada je svaka američka biskupija primila indult, koji je omogućio primanje Pričesti na ruku.
Zbog čega su ti svećenici, opati i biskupi na taj način izrazili svoj neposluh Rimu? Pričest na ruku postala je standard za američke katolike u šezdesetim godinama prošloga stoljeća. U mnogim slučajevima taj način primanja Pričesti nam nije predstavljen kao samo jedna od mogućnosti, već je predstavljan kao jedini način primanja Pričesti.
Tijekom dvadest i četiri godine svoga svećeništva služio sam u mnogim župama i svjedok sam bio mnogih zloporaba i nedostjnosti primanja Euharistije na ruku. Često sam morao podići Isusa sa poda ispod klupa ili pokupiti Ga iz pjesmarica. Pratio sam ljude kada su se vraćali na svoja mjesta i tražio ih da mi vrate hostiju (oni su je ponijeli u zatvorenoj ruci ili u svome džepu) i bio sam svjedok mnogih drugih svetogrđa i obešćašćenja Presvetoga Sakramenta, toliko mnogo puta i na toliko različitih načina, a neke od tih su tako šokantne da ljudi ne bi jednostavno mogli povjerovati mojim riječima.
I kada sam počeo uočavati ova svetogrđa, obešćašćivanje Svete Euharistije, počeo sam postupno razumijevati kako je to odvratno, to me je tjeralo u očaj i počeo sam razmišljati kako se to stvarno može izbjeći. Mnogi vjerski obrazovni programi uče djecu kako primiti Pričest na ruku i samo s ponajviše letimičnim spomenom tradicionalnoga načina primanja Pričesti na jezik. Zašto? Crkveni dokumenti ne podržavaju takvo učenje. Tako je isto bilo i u mnogim američkim biskupijama šezdesetih godina prošloga stoljeća kada su vjernici bili prisiljavani da primaju Pričest na ruku, a to je bilo i deset godina prije nego je papa objavio ovaj indult.
Otac benedikt Groeschel, poznat vrlo dobro gledateljima EWTN-a (Ethernal Word Television Network), Katoličke televizijske mreže i uvaženi autor, objavio je u svojoj emisiji „Sunday Night Live with Fr. Groeschel“ (Nedjeljom navečer s o. Groeschel-om) da je shvatio i da osjeća Pričest na ruku kao najobičniju gadost, prostakluk. To je teški govor!
Pitali su bl. Majku Tereziju iz Kalkute što je najgora stvar na svijetu koja se je dogodila Crkvi u njeno vrijeme. Odgovorila je bez sustezanja: „Pričest na ruke.“ Opet jako težak govor!
Zašto su ove dvije velike ličnosti našega vremena tako žestoke u svojim opažanjima o načinu primanja Pričesti ako to ne utječe na njihovo cijelo biće? Na neki način, mislim oni su suglasni da je Pričest na ruku prva američka tragedija.
Naš Sveti Otac, Benedikt XVI. daje nam primjer. Od kada je postao papa, svatko koga je On pričestio primio je Pričest na jezik i klečeći. On nije zatražio da se promjeni praksa diljem svijeta, ali je dao duboku poruku primjerom.
Prvenstveno je potrebno pravilno iskazati poštovanje Presvetoj Euharistiji. Molim vas razmislite sve ovo prije primanja Svete Pričesti ove nedjelje. Hvala vam.
Preč. Robert Lange/Zamak duše
