Nastupom bivšeg direktora Državnog arhiva Srbije povjesničara Jovana Peina i potpredsjednika Srpske radikalne stranke Radislava Kanjerića u emisiji HRT-a In medias res, a u svezi rehabilitacije četničkog vojvode Draže Mihailovića, konačno je probijena medijska blokada selektivnog izvještavanja o stvarnoj političkoj klimi u Srbiji.

Medijske manipulacije

Hrvatska javnost je već godinama medijski manipulirana u pogledu izvještavanja iz te zemlje. Ona naime, na temelju selektivnog medijskog pristupa koje se dominantno oblikuje i operativno usmjerava iz obavještajnih laboratorija jednog stranog središta moći, uopće ne poznaje stvarno stanje u Srbiji glede razmišljanja njihovih građana o povijesti hrvatsko – srpskih odnosa posljednjih dvadesetak godina i dulje, a u kojima je došlo do raskida svih državno – pravnih sveza između Hrvatske i Srbije i to kroz dugotrajni i krvavi rat.

Uglavnom se inače, ne samo na HRT-u, biraju afirmativne teme koje stvaraju netočan dojam i iskrivljenu sliku o navodnom poboljšanju međusobnih odnosa dviju država i to temeljeći, prije svega, na prisnim odnosima i učestalim susretima Josipovića i Tadića. Da to ni izdaleka nije tako potvrdila je širokoj hrvatskoj javnosti emisija In medias res.

Otvaranje očiju

Povijesno spoznati znači iz sadašnjosti se analitički osvrnuti na genezu povijesnih procesa uvijek pri tome polazeći od posljedica prema uzrocima, od sadašnjosti prema prošlosti. Na taj način treba i u aktualnom trenutku istinito, otvoreno Josipović i Tadići transparentno pristupati srpsko – hrvatskim povijesnim prijeporima, uzrokovanim bremenitim iskustvima obiju u krvi propalih Jugoslavija – s jedne strane imamo nastavak srpskih pretenzije prema hrvatskim teritorijima i stvaranje Velike Srbije, te s druge hrvatski patriotizam, kao jedini trajni i efikasni obrambeni mehanizam (malog) hrvatskog naroda, koji jača ili slabi paralelno sa stupnjem vanjske ili unutarnje ugroze.

Dokaz koji govori u prilog obrambenog karaktera hrvatskog domoljublja jest činjenica kako je protuaustrijsko i protumađarsko raspoloženje slabilo paralelno sa slabljenjem mađarskih i austrijskih posezanja za hrvatskim teritorijem. Teško je predvidjeti hoće li se takvo što moći jednog dana dogoditi i u odnosu spram Srba. Kod njih naime, ideja Velike Srbije traje već više od 200 godina, iz vremena puno prije Garašanina – i dominantna je u srpskoj nacionalnoj i državnoj politici do danas. Tu neoborivu činjenicu nisu u stanju razumjeti jedino hrvatski „Jugoslaveni” (inače vrlo utjecajni u Hrvatskoj) i to iz razloga što ne mogu shvatiti da je politika Slobodana Miloševića bila kontinuitet velikosrpske politike, a ne nekakav slučajni povijesni „eksces”.

Miloševićeve pretenzije

Slijedom toga nije Tuđman stvorio Milošelića i doveo ga na povijesnu scenu već je suprotno istina – povijesna situacija i nužnost je Tuđmana izbacila na čelo hrvatskog naroda zbog Miloševićevih pretenzija na hrvatski teritorij. Nije istina da je ustaški pokret, kao nacionalistička organizacija, izazvala velikosrpski šovinizam i aktivnosti srpskih radikala, četnika, monarho – fašističke diktature … već je bilo obrnuto – ustaše su proizvod i posljedica takvog velikosrpskog agresivnog šovinizma. Nije istina da su „narodi i narodnosti” željeli obnovu Jugoslavije s Titom na čelu već je istina da su to htjeli Britanci, iz svojih strateških razloga i interesa, za koje je Titov pokret bio samo instrument njihove političke volje. Nije istina da su hrvatski komunisti, socijalisti….antifašisti bili za obnovu te višenacionalne tvorevine već je istina da ih je Tito zbog toga dao gotovo do jednoga ubiti – što preko Staljina što preko svojih ljudi.

Nije istina da su samo ustaše bili saveznici nacizma i fašizma – i Tito je to bio od 23. kolovoza 1939. do 22. lipnja 1941. godine, razdoblja u kojem su se dijelile čitave države između Hitlerove Njemačke i Staljinovog SSSR-a, nije istina da Stojadinović, četnici, nedićevci, ljotićevci…nisu kolaborirali sa nacizmom i fašizmom (Dimitrije Ljotić je imao pravu nacističku organizaciju) već naprotiv. Hrvatska se iz tog razdoblja nema čega stidjeti jer u ničem nije bila lošija od čitave tadašnje Europe.

Hrvatskoj može biti potpuno svejedno je li u Srbiji Dragoljub Draža Mihailović rehabilitiran ili nije. To uopće nije naš hrvatski problem. Naš problem su hrvatski „Jugoslaveni”, Srbi povratnici koji nisu spremni postati politički Hrvati, položaj hrvatskog naroda u BiH i širom svijeta, nove optužbe i optužnice koje dolaze iz Londona i Haaga, katastrofalno loše pravosuđe, isto tako katastrofalna gospodarska kriza za koju smo u najvećoj mjeri sami krivi, ogromna zaduženost, rasprodaja ostatka „obiteljskog blaga”, poljoprivreda, ribarstvo, industrijska proizvodnja i njezina konkurentnost, medijska okupacija…O tim problemima mi moramo danas razmišljati i što je najvažnije…rješavati ih!
Nova hajka

Plaćenici stranaca u medijima započeli su novu hajku na Domovinski rat i kriminalizaciju hrvatskih branitelja. Tako primjerice vrlo dobro nam poznata Slavica Lukić u Jutarnjem listu, pod dirigentskom palicom Mladena Plešea i pokroviteljstvom Ninoslava Pavića, objavljuje čisti pamflet i konstruira, po njoj, mogući scenarij samoubojstva Igora Benete ratnog pripadnika Specijalne policije RH sa jednim jedinim ciljem naime, kompromitacije hrvatske policije ne samo u Domovinskom ratu već i danas, potežući istovremeno i pitanje Grubora te nerazriješenih okolnosti oko pogibije šestero ljudi u tom selu neposredno nakon „Oluje”. Ona tvrdi kako policija zajedno sa tijelima pravosuđa želi prikriti okolnosti samoubojstva Igora Benete imputirajući kako je zapravo ubijen, a potom obješen!?

Ako i jest upitno Benetovo samoubojstvo onda za svaku iole poštenu i prosječno inteligentnu osobu postoji više scenarija, a ne samo onaj kojeg ona sugerira. Ne ulazeći u analize što se sve sa pokojnim Benetom moglo dogoditi jedno je sigurno – kada bi sva ona državna tijela, koje ta gospođa navodi, bila uključena u taj slučaj na način kako to ona opisuje i u što nas ona želi uvjeriti, onda se tijelo pokojnog Igora sigurno nikada ne bi pronašlo. Igor Beneta, ako je ubijen, mogao bi prije biti žrtvom upravo onih snaga koji žele kriminalizirati Domovinski rat, a ne od onih koji navodno žele „nešto prikriti”! Bilo bi dobro da Slavica Lukić u buduće ne podcjenjuje inteligenciju čitatelja.

Osim toga zgroženi smo njezinim uspoređivanjem hrvatske policije s onima koje je srbijanski premjer „tolerirao” pa su ga kasnije ubili!? Hrvatska policija nije nikada bila ni najmanje slična onoj Miloševićevoj. Nadamo se da joj takve nakaradne i protuhrvatske ideje ne servira osoba s kojom si je jako bliska. I još nešto – zahtjeva li to Lukićka od Ranka Ostojića čistke u redovima hrvatske policije? Možda bi Slavica Lukić najzadovoljnija bila kada bi MUP sadašnje hrvatske policajce zamijenio pripadnicima milicije tzv. SAO Kraijne?

Ninoslav Mogorović/hkv
zavjet.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save