Zašto siromašni nisu slavni?
Nedavno objavljivanje Forbes liste najbogatijih Hrvata podsjetilo me koliko mi Hrvati volimo liste, a već poznata bogato ilustrirana knjiga „Najzaslužniji Hrvati“ dobro govori o našem mentalnom sklopu sklonom hvalisanju i agiografskoj recepturi. Forbes objavljuje i listu najbogatijih Kineza pa zašto ne i Hrvata?
Poznato je da ima jako bogatih u Hrvatskoj, kao i jako siromašnih, njihov pak Who’s Who ne postoji . Globalna financijska kriza još uvijek potvrđuje vladajući zakon kako se tijekom velikih gospodarskih poremećaja, bogati bogate, a siromašni osiromašuju.
Tako je isti magazin Forbes objavio kako se krajem 2009. godine lista milijardera dodatno povećala prelazeći od broja 793 na 1011, te kako su milijarderi povećali osobno bogatstvo za 50%. Da bi stvari zadirale u dramaturgiju apsurda isti Forbes cinično izjavljuje kako povećanje broja bogatih navješćuje kraj recesije. Činjenice opovrgavaju takvo morbidno proročanstvo jer od 2009. do današnjeg dana jaz između broja bogatih i siromašnih se produbljuje. Kada analiziramo Forbesovu klasifikaciju najbogatijih 400 Amerikanaca među kojima Bill Gates, Zuckerberg, Ellison, Soros i još drugih, čitatelj bi trebao iščitavati i diviti se kako je većina bogatstva stečena vlastitim trudom, dok su u manjini naslijeđena bogatstva.
Međutim ono što Forbes zaboravlja spomenuti jest da su većina na listi najbogatijih dugogodišnji pripadnici financijske oligarhije ili koje kave obiteljske „moćne“ dinastije. U istom magazinu može se čitati kako su najveća financijska bogatstva u rukama vodećih svjetskih banaka među kojima City group, Bank of America Citigroup Bank of America HSBC, ING Group i UBS. Također treba istaknuti kako su iste banke u stanju kupiti i osvojiti bilo koje poduzeće, medijsku agenciju ili pak političku moć. Jedino što se može priznati Forbesu jest da je zaslužan u tome što potvrđuje kako su banke i fiskalni rajevi glavni pokretači neoliberalne globalne vladavine. Da ista lista ne mari za moralnim aspektom bogatstva, govori činjenica da je istoj Forbes listi najbogatijih na svijetu i poznati diler droge Meksikanac Joaquin Guzman Loera, jedan od glavnih izvoznika kokaina prema SAD, na 701 mjestu liste.
Taj celebrity fenomen bogatijih i potpuno ignoriranje siromašnih ili srednje bogatih dobro ilustrira tekst poznatog socijalista Augustea Blanquia s kraja XIX stoljeća: „ siromašni umiru ugušeni u sjeni i bez glasa. Niti blještavila niti skandala. Ništa ne vidimo ništa ne čujemo. Nestaju incognito. Na ruševinama života skromnog građanina gradi se još okrutniji negoli drevni patricijat, trostruki financijski, industrijski ( danas je neoliberalni financijalizam uništio i područje proizvodnje i industrije) i trgovački feudalitet koji drži u svojim pandžama cjelokupno društvo.“ Osim uloge medijske legitimacije plutokracije (vladavina najbogatijih), Forbesova lista najbogatijih još jednom potvrđuje svjetonazorsku i društvenu konfuziju ili bolje rečeno inverziju vrednota gdje je bogatstvo, kapital, postalo jedini valjani kriterij i mjerilo uspješnosti, a siromaštvo se doživljava kao osobni poraz, društvena bolest ili „zasluženi neuspjeh“. U tom kontekstu, takve liste tvore još jedan mehanizam tihog društvenog inženjeringa koji je na djelu kao „meka“ ali moćna poluga društvene darwinističke selekcije putem novca.
Jure Vujić/VLM
