Od početka Indexove kampanje u Slučaju ZAMP nisam, zapravo, branio nikoga kako mi mnogi spočitavaju i prigovaraju. Branio sam isključivo načela i pravila struke. Jedan od glavnih principa po kojem sam radio sve ove godine kao istraživački novinar bio je i ostao princip : kad nema dokaza – nemaš priču. Inicijalna informacija, indicija, nečija priča, uvijek je samo početni trag u novinarskom istraživanju neke teme. Često se pokaže da neka priča to i nije, kada jednostavno vidimo da za osnovne teze s kojima smo krenuli istraživati, nemamo dovoljno obranjivih dokaza. Čvrsti dokazi i argumenti, ili kako ja to često znam reći „papiri i dokumenti ili svjedočenje nekoliko vjerodostojnih neposrednih svjedoka“ jedino je što daje vjerodostojnost našim novinarskim istraživanjima. Ne naša imena. Uvijek ponavljam kada sam ja kao novinar u pitanju: „Ne vjerujte meni i mojim tekstovima, pogledajte dokumente koje objavljujem uz tekstove!“. Te sam principe i novinarska načela, barem sam tako mislio, dijelio i s mojim prijateljima i kolegama, među kojima je i Denis Latin.

Dokazi, dokazi, dokazi; uvijek uporno ponavljam sam sebi kada radim na nekoj temi. I uvijek propitujem sam sebe; mogu li sve napisano u nekom tekstu braniti i obraniti pred bilo kojim sudom u slučaju tužbe za klevetu. Svjestan sam, naime, da tako ne branim samo vlastitu vjerodostojnost, nego vjerodostojnost struke u cjelini. To je, zapravo, pravo istraživačko novinarstvo, pronaći za određenu temu što više dokumentarnih dokaza i iznijeti ih pred javnost. Ne špekulirati, nagađati i iznositi zamisli o nekom slučaju, nego iznijeti dokaze, dokumente i argumente. Na tim sam istim principima struke inzistirao od samog početka tzv. Afere ZAMP. A na tim je principima struke uvijek inzistirao i Denis Latin. Često me kod rasprava o nekim temama o kojima sam pisao upozoravao na to imam li ili ne dovoljno dokaza i koliko su ti dokazi čvrsti i održivi. Kod ozbiljnijih tema, gotovo sam uvijek konzultirao Denisa kod pisanja konačnih tekstova, čisto da čujem još jedno mišljenje upravo o tome koliko sam ili nisam dobro dokazao neke stvari u tekstu.

U tom smislu Denis je imao moje apsolutno povjerenje i poštivanje. Dijelili smo, dakle, iste strukovne principe i često smo zajedno branili te principe u raspravama o novinarstvu ili raspravama o određenim temama. O tome smo razgovarali i kada su krenuli medijski napisi u Slučaju ZAMP, odnosno neposredno prije pojavljivanja izvjesnog Matije Babića u HRT-ovoj emisiji Aleksandra Stankovića „Nedjeljom u dva“. Prvo što mi je tu bilo čudno, kako to da Stanković, koji inače nije prehrabar, niti voljan riskirati svoju poziciju na HRT-u zbog neke teme, najednom u udarnu emisiju Informativnog programa, u udarnom nedjeljnom terminu, dovodi Matiju Babića kako bi bez dokaza o Aferi ZAMP, na javnoj televiziji, napao Ivu Josipovića. Cijela ta stvar oko Babićevog dolaska na HRT itekako mi je „smrdila“, jer recimo o brojnim drugim aferama, puno ozbiljnijim i za koje postoje čvrsti dokazi, Stanković nikada nije otvarao raspravu u svojim emisijama, jer kako je jednom prilikom rekao „mora čuvati radno mjesto i plaću“ i „ne želi riskirati otkaz“. Ukratko, i Latin i ja smo se slagali oko toga da Stanković nikada u emisiju ne bi doveo nekoga za čije gostovanje ne bi imao nečiju čvrstu političku garanciju kako mu se zbog gostovanja tog gosta neće ništa dogoditi na HRT-u, odnosno kako neće imati nikakvih posljedica. Dakle, i u slučaju gostovanja Matije Babića bilo je potpuno jasno kako je Stanković politički pokriven, odnosno kako je netko dao Stankoviću „zeleno svjetlo“ za Babićev napad na Josipovića preko HRT-a.

Osim toga, svi smo znali da Indeks i Matija Babić s novinarstvom nemaju ama baš nikakve veze. S pornografijom možda. S medijskim reketom upakiranim u marketing vrlo vjerojatno, ali s novinarstvom nikako. Uostalom, upravo je kolega Denis Latin zadnjih mjeseci vrlo intenzivno pozivao na društvenoj mreži Facebook svoje prijatelje da ne čitaju Indeks, ponavljajući kako se ne radi o novinarstvu i kako Indeks zapravo služi za obmanjivanje javnosti. Još u siječnju i veljači ove godine, Latin je vrlo oštro napadao Matiju Babića zbog klevetničkog novinarstva, odnosno novinarske pornografije kojom se bavi njegov portal, pa je tako upravo Latin u veljači predložio Babića za alternativnu novinarsku nagradu za cenzuru „Mlohava čuna“, koju od prošle godine dodjeljuju novinari izabranim osobama i medijima „zbog svođenja novinarske struke sa sedme sile na mlohavu čunu“. Babić je, pak, Latinu uzvratio brojnim uvredama i omalovažavanjima i prozivanjem Latina zbog „njegovog bolesnog ega“. No, uoči Babićevog gostovanja kod Stankovića, Latin je naglo, iz meni potpuno nepoznatih razloga odlučio pogaziti sve profesionalne principe koje smo zajedno branili, te je najednom, bez objašnjenja počeo sa svojom nekritičnom kampanjom podrške Matiji Babiću i Indexu. Čuli smo se tada intenzivno i zapravo Denis je meni licemjerno govorio kako se slaže sa svim stavovima oko Babića i Indexa, i kako zna sve i o medijskom reketu i o tome čime se i kakvim se to neprofesionalnim novinarstvom Indeks i njegovi zaposlenici bave, ali je u isto vrijeme javno podržavao Babića i  Index. S druge strane, ja nisam mogao naglo pregaziti sve principe koje smo zajedno branili i nisam mogao pristati sudjelovati u toj kampanji, štoviše, osjećao sam po savjesti kao svoju obvezu javnosti ukazati na moja saznanja i o Babiću i o Indexu.

Denis je, pak, ispao potpuno nevjerodostojan i licemjeran. Jer dok je u veljači po statusima pisao kako „predlaže Matiju Babića za Mlohavu čunu“, u ožujku je na statusima Matiju Babića proglasio „carem“. Iako je privatno tvrdio kako o Babiću misli nešto potpuno drugo. Istovremeno, vidi čuda, i Matija Babić je prestao pljuvati po Latinu, pa je tako na svom statusu napisao: „Možete ga voljeti ili ne, može biti sabran ili lud ko šiba… ali bez zajebancije, FB stranica Denis Lattin u ovom trenutku spada među najkorisnije i najčišće informativne kanale u Hrvatskoj. Preporučujem subscribe“. E pa sad sami procijenite o Denisovoj vjerodostojnosti upravo na slučaju Matije Babića. A i na toj drastičnoj razlici u tome što je o Babiću privatno govorio nama kao prijateljima, a što je istovremeno javno govorio i pisao po svojim statusima.

Teško da se to može nazvati vjerodostojnim. Prije licemjernim i dvoličnim. A ja sam se naprosto nastavio pitati „u čemu je kvaka“?
Pritom sam još uvijek pokušavao od Latina dobiti neko suvislo objašnjenje zbog čega se na tako eurofiračn, pa mogu reći i histeričan način uključio u Indexovu kampanju u Slučaju ZAMP?! Zbog čega tako nekritički, neprofesionalno i neprincipijelno Indexove špekulacije proglašava istinama, dok mi u isto vrijeme u privatnim razgovorima potvrđuje kako i on vidi da Babić i Indeks za svoje tvrdnje nemaju čvrstih dokaza, ali mi jednako tako tvrdi i ukazuje na to kako Indeks i Babića treba podržati. Meni naprosto nije bilo jasno, kako profesionalno mogu podržati neku medijsku kampanju bez ikakvih čvrstih dokaza da su njihovi napisiti istiniti i vjerodostojni? Uostalom, kako može i Denis usprkos tome što meni kaže kako mu je jasno da Indeks nema čvrste dokaze, nastaviti podržavati tu priču? I ne samo podržavati nego infantilno i gotovo autistično prenositi Indexove napise i proglašavati ih istinama? Za mene to, dakle, nije bilo pitanje tamo nekakve krivnje Ive Josipovića, to mi je čak u ovom slučaju postala sporedna stvar, jer su čak i sudionici te priče počeli piznavati kako nemaju nikakvih čvrstih dokaza. Afera ZAMP za mene je tako postala pitanje vjerodostojnosti ne samo medija nego i novinara, odnosno novinarske struke uopće. Da budem potpuno izravan, tzv. Afera ZAMP za mene je postala izuzetno važan ispit na kojem pada ili prolazi hrvatsko novinarstvo. Zato sam odlučio ostati dosljedan principima struke i braniti ih pod svaku cijenu. I samo sam ponavljao jedno pitanje; i Latinu i Babiću i Ani Jelinić i drugima: Ima li dokaza ili ne u toj aferi? Ima li dokaza? Ništa me drugo od početka nije zanimalo. Samo dokazi! Međutim, upravo u tom euforičnom podržavanju Babića, vidio sam kako iza cijele te priče mora stajati nešto više. Neki drugi interesi, a ne utvrđivanje istine i činjenica, jer ih Babić ne da nije utvrđivao, nego ih je i krivotvorio, objavljujući selektivno dokumente i informacije, a ne objavljujući one dokumente i informacije koje demantiraju Indexove napise. Sumnju u motive pokretanja cijele afere dodatno mi je pobudilo još nekoliko stvari. Prvo, novinari koji su se naknadno uključili u medijsku hajku.

Prije svega izvjesni Ladislav Tomičić i Ivica Đikić. Naravno, Latin je vrlo srdačno pozdravio njihovo uključivanje u kampanju ZAMP, proglašavajući ih izvrsnim i vrhunskim novinarima, iako je stotine puta privatno o njima govorio i mislio jednako i ja. Ladislav Tomičić, pritom je, pišući o Aferi ZAMP prozivao kolege koji o tome ne pišu i ne govore, kako su i čiji su sve plaćenici. Naravno, zaboravio je Lado da je i on prešućivao brojne istine, da je namjerno prešućivao i nije pisao o brojnim aferama, zato je ga je prljavim novcem političke mafije plaćao Robert Ježić u Novom listu. Tada, to što je plaćenik određenih interesnih kriminalnih struktura i što u njihovom interesu, u njihovo ime i za njih račun prešućuje i ne piše o brojnim korupcijskim aferama, Ladislava Tomičića nije nimalo smetalo, dok se dobro plaćala ta šutnja. Evo samo dva primjera za velikog novinara Tomičića. Prvi je Afera HAC. Predsjednik Nezavisnog cestarskog sindikata u ljeto prije otprilike dvije ili tri godine dostavio je informacije o korupcijskoj aferi i nezakonitom zapošljavanju u HAC-u Ladislavu Tomičiću. Lado je tada Mijatu Staniću „,mrtav hladan“ odgovorio kako neće o tome pisati, jer „ne da gazda“, ali neka on te informacije da Margetiću, pa „kad Margetić to objavi na Necenzurirano.com, onda će oni to prepisati“. Tako je i bilo. Stanić je meni dao informacije o aferi, a nakon što sam objavio tekst na Necenzurirano.com, Ladislav Tomičić je doslovno tekst prepisao i tako prepisan objavio u Novom listu. Drugi je primjer Hrvatske pošte i kurpcije i kriminala u Hrvatskoj pošti. Zviždači iz HP-a dali su informacije o ovoj velikoj aferi Ladislavu Tomičiću, ali niti o toj aferi Lado nije smio pisati radi dogovora s gazdom, kojem se usput bnude rečeno sudi i koji je bio uhićen zbog korupcijskih afera. Treće i ne manje bitno, upravo zbog toga što je radio za Roberta Ježića Ladislav Tomičić nikada nije smio pisati niti istraživati Aferu Hypo. Dakle, Lado je godinama vrlo poslušno primao novinarsku plaću u Novom listu za prikrivanje, a ne objavljivanje afera.

Drugi takav novinar je Ivica Đikić. I Đikić je na poziv kriminalca Roberta Ježića došao na mjesto glavnog urednika Novog lista. Nisu mu tada smetali novci iz crnih kriminalnih fondova koji su se prali preko Ježićevih tvrtki i nije mu smetalo što je plaćenik aktera brojnih HDZ-ovih korupcijskih afera. Upravo suprotno, Đikić je za njih i za novac koji su mu davali odrađivao svoj novinarski posao. I uredno zabranjivao objavljivanje brojnih afera u dogovoru s Ježićem i Ježićevim tajnim gazdama. Drugi primjer Đikićevog vrhunskog novinarskog rada je njegov dolazak na dužnost glavnog urednika tjednika Novosti. Nakon što je došao u Novosti u dogovoru sa Miloradom Pupovcem i HDZ-om Ivica Đikić je zabranio objavljivanje Dosjea Lora u Novostima, o čemu me svojevremeno obavijestio Rade Dragojević. Još uvijek imam sačuvane Dragojevićeve sms poruke o toj Đikićevoj zabrani.

Ali, eto, sada su ti novinarski zaštitnici kriminalaca i prikrivači brojnih korupcijskih afera, najednom smogli hrabrosti progovoriti o Aferi ZAMP. Bio mi je to ozbiljan indikator da se iza ovog slučaja krije neka prljava kriminalno, mafijaško politička igra.
Od samog početka, čak i onima koji su podržavali pisanje o Aferi ZAMP, bilo je jasno kako postoji neka druga, skrivena pozadina cijelog slučaja. Kockice su se polako, počele slagati u mozaik.

Vratimo se, naime, na sam početak kampanje ZAMP. U kojem trenutku ona počinje?
Prvo, u trenutku kada traje otvoreni sukob Ive Josipovića i Stjepana Mesića, oko Ureda bivšeg predsjednika, ali i oko nekih drugih otvorenih i spornih pitanja. ‘S druge strane kada bi bivši predsjednik imao neke ovlasti, onda bi svoje aktivnosti trebao koordinirati s onima koji imaju legitimnu dužnost da se brinu za interese države, mislim na Vladu i aktualnog predsjednika. Tada se ne bi događalo da te aktivnosti koje spominje predsjednik Mesić, razni susreti i konferencije, da one imaju neke neobične konotacije poput podrške Gadafiju. Žao mi je da predsjednik Mesić moju raspravu o mirovinama nije shvatio kao poziv na jedno konstruktivno razmišljanje o institucijama i njihovim odgovornostima i onome što želimo od pojedinih inistitucija’, izjavio je krajem siječnja Josipović o Mesiću. Iako je mnogima ova Josipovićeva izjava zapravo promaknula kao nebitna, u širem kontekstu ova je predsjednikova izjava bila „crvena lampica“ na uzbunu Stjepanu Mesiću. Naime, pitanje Mesićevog odnosa s Gadafijem je puno ozbiljnije od njegove podrške smaknutom libijskom vođi tijekom pobune u Libiji.

Mesić je tijekom svoja dva predsjednička mandata, često povezivan s organiziranim međunarodnim krijumčarenjem nafte preko INA-e, odnosno s međunarodnim švercom libijske, sirijske i iračke nafte preko INA-e. Poseban problem za Mesića je što je upravo on bio glavni politički pokrovitelj HNS-ovim političkim kadrovima u INI, prije svega Tomislavu Dragičeviću u trenutku kada je INA služila kao paravan za međunarodno krijumčarenje nafte. Dodatni problem Dragičeviću i Mesiću je što je te nezakonite poslove otkrila i Interna revizija INA-e tijekom revizija postupaka nabavke nafte u 2003. i 2004. godini, o čemu su sačinjena čak dva strogo povjerljiva izvješća, koja je tadašnji šef Interne revizije INA-e Mato Veselić uputio Nadzornom odboru, a Nadzorni odbor ih proslijedio Državnom odvjetništvu i Mladenu Bajiću. Iako je DORH čak osam godina skrivao ovaj predmet u ladicama, najnovije informacije govore o tome kako je DORH ipak otvorio ovaj spis i započeo s određenim predistražnim radnjama u tom predmetu. To mi je u telefonskom razgovoru 14. ožujka ove godine potvrdio i visoki izvor u Državnom odvjetništvu. Dakle, ukoliko je pokrenuta istraga o švercu nafte preko INA-e, onda će neminovno ta istraga voditi i do kabineta Stjepana Mesića. Nakon što sam o tome dao izjavu Nezavisnoj televiziji u razgovoru o krijumčarenju nafte preko INA-e, sa NeT TV-a su o tome zatražili i službeno očitovanje glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića. DORH kolegici Ozani Bašić na njezin izričiti upit vodi li ta istraga i do Stjepana Mesića, nije demantirao takav navod, samo su kratko odgovorili kako ne izdaju potvrdu protiv koga DORH provodi istrage.

Pametnome dosta! Ako DORH nije demantirao kako bi ta istraga mogla voditi i prema Mesiću, znači da bi se bivši predsjednik Republike u slučaju da se ova istraga nastavi mogao naći pod istragom zbog sumnji u organizirani kriminal i korupciju u INA-i. dakle, tko imalo poznaje Stjepana Mesića, i njegov karakter, zna da je ovo moglo predstavljati dovoljan okidač Mesiću za pokretanje kampanje protiv Josipovića. Naprosto jer je Mesić u svojoj glavi mogao napraviti konstrukciju kako iza cijelog ovog slučaja pokretanja ovih istraga stoji novi predsjednik s kojim se našao u otvorenom javnom sukobu. Dakle, nesporan je Mesićev interes da lopticu prebaci na novog predsjednika, a kampanja ZAMP je, interesantno, za to došla u idealnom trenutku, i to preko portala koji je prijateljski povezan sa Stjepanom Mesićem, o kojem nikada nije negativno pisao, niti je objavio ijednu Mesićevu korupcijsko kriminalnu aferu. Dakle, činjenica je da kampanjom ZAMP, zapravo, prestaje javna rasprava o Uredu bivšeg predsjednika kao i o brojnim spornim Mesićevim poslovima, a loptica medijske kritike prebacuje se na aktualnog predsjednika Ivu Josipovića. Slučajno, ili ne baš?

Drugi bitan moment u kojem počinje kampanja ZAMP je Slučaj Radimira Čačića. Naime u vrijeme kada počinjea kampanja ZAMP, u medijima su sve češće i sve oštrije kritike na račun HNS-ovog potpredsjednika Vlade Čačića, i mediji manje-više otvoreno ulaze i u pitanje njegove podobnosti za tu političku funkciju, obzirom na brojne afere i sporne slučajeve s kojima se Čačića povezuje. U jednom trenutku moglo se steći dojam da medijska kampanja protiv Čačića ide ka tome da se HNS-ovog šefa jednostavno politički eliminira. Argumenti protiv Čačića naprosto su toliko čvrsti i neoborivi da je Čačiću i HNS-u njegova pozicija kada bi se takva nesmiljena medijska kampanja nastavila, mogla postati jednostavno neobranjiva. S druge strane Čačićevi osobni, ali i stranački politički apetiti rastu iz dana u dan. Nesporno je da Čačić želi punu kontrolu nad gospodarskom politikom Vlade, želi primjerice kontrolu nad INA-om, HEP-om, ali primjerice i HRT-om. Istovremeno, sve je jasnije da se Čačić postavlja izuzetno bvahato i arogantno, pa često glumi prvog čovjeka vladajuće koalicije, kao da mu naprosto nije prihvatljivo da mu Milanović bude šef, kako u Vladi, tako i u vladajućoj koaliciji. Milanović, pak, pokazuje određenu odlučnost u odnosu na Čačića i pokazuje političku volju da disciplinira članove koalicije, kao i svojeg tzv. „prvog potpredsjednika Vlade“. Slučaj Ferenčak je ponovno otvorio pitanje kompiranosti HNS-ovih političkih kadrova. čačić je pak u medijima prikazivan kao osoba koja je sve češće u otvorenim sukobima s SDP-ovim premijerom Milanovićem. Dakle, druga važna i utjecajna politička figura kojoj uvelike koristi medijski spin oko kampanje ZAMP je upravo Radimir Čačić.

Ta kampanja koristi Čačiću i HNS-u kako bi uspostavili političku ravnotežu u odnosu na SDP i Milanovića, napadom na predsjednika države koji je bio SDP-ov kandidat i član. Dakle, kampanjom ZAMP udara se na Josipovića, koji možemo reći kao šef države može simbolično čuvati leđa Milanoviću kao kolalicijskom premijeru i u eventualnim sukobima unutar vladajuće koalicije. Dakle, nesporno je da političko slabljenje Josipovića najviše koristi onima članicama koalicije koje pokušavaju uspostaviti ravnotežu u odnosu na SDP, a to je svakako u najvećoj mjeri upravo Čačićev HNS. Kampanjom ZAMP, možemo špekulirati, može se teoretski htjeti disciplinirati i Milanovića u njegovim namjerama da disciplinira HNS i Čačića unutar vladajuće koalicije. Nesporan je, znači, Čačićev i HNS-ov politički profit od kampanje ZAMP.
Što je zanimljivo, istovremeno taj isti HNS, kojem je šef Radimir Čačić, a čiji je čovjek ujedno i Stjepan Mesić, i čiji su politički kadrovi osumnjičenici u istragama korupcije i kriminala u INA-i, kontrolira i politički resor u Vladi nadležan za Hrvatsku radioteleviziju. Točnije, HNS kontrolira Ministarstvo kulture, koje je ne samo nadležno za HRT, nego je nadležno i za organizacijske, političke i kadrovske promjene koje bi očekivano trebale uslijediti na HRT-u. Za HNS nema, zapravo, boljeg trenutka za preuzimanje kontrole nad HRT-om. Stanje na HRT-u je dramatično, odnosi unutar kuće su nepovratno narušeni. HRT-ovi kadrovi zapravo su međusobno svrstani u interesne klanove, koji se međusobno bore i ratuju oko financijskih i drugih interesa, dok prema van, prema javnosti i struci lažno prikazuju kako se bore za projekt javne radiotelevizije i kako se bore protiv cenzure i političkog kadroviranja na HRT-u. Međutim istovremeno svi su ti kadrovi na HRT došli političkim kadroviranjem i političkim igrama u ovo ili ono vrijeme. Dvoje Čačićevih ljudi, odnosno dvoje ključnih HNS-ovih igrača dobili su tako zadaću da predvode HNS-ov politički projekt za HRT. To su ministrica kulture Andrea Zlatar i saborski zastupnik Goran Beus Richembergh.

Tako upravo paralelno sa kampanjom ZAMP, u medijskoj tišini, HNS planira provesti svoje političke promjene i političko kadroviranje na HRT-u. Ove okolnosti su ujedno i odgovor na pitanje s početka ovog teksta, a to je kako je Babić dobio udarni termin na HRT-u za napad na Josipovića. Stanković je naprosto imao političko obećanje HNS-ovih moćnika da mu se neće ništa dogoditi ukoliko krene s tom pričom. Istovremeno, HNS-ovci užurbano rade na projektu novog Zakona o HRT-u, što politički vrlo nespretno otkriva i izjava Gorana Beusa: „Mrcvarenje HRTa mora prestati. Šteta koju sadašnja uprava čini već je odavno prešla sve granice. Novi model upravljanja javnom televizijsko-radijskom mrežom pripremljen je i mislim da je bolji od postojećega. Ovoga mjeseca mora biti predstavljen Vladi i javnosti da bi već u travnju bio ozakonjen u Hrvatskome saboru a u svibnju implementiran izborom novih upravnih, nadzornih i programskih tijela. Iskreno se nadam da ce do svibnja HRT povesti oni koji će je cijeniti, unapređivati, znati odgovorno gospodariti i otvoriti prostor profesionalnoj kreaciji i odgovornosti prema ulozi javnoga informativnog servisa. Početkom travnja novi zakon, početkom svibnja novi ljudi“.

Dakle, promjene u najvećoj medijskoj kući u vlasništvu države, što je u najmanju ruku čudno, nije najavio premijer kao šef vladajuće koalicije, što bi bilo logično, nego član i saborski zastupnik jedne od stranaka koalicije Goran Beus Richembergh, koji je najavio kako političke promjene na HRT-u, tako i promjene Zakona, ali i skoru smjenu kadrova u Upravi HRT-a. Dakle, ne mogu ne zaključiti da mi je čudno da o promjenama na HRT-u ovako konkretno govori jedan saborski zastupnik, prije nego je o tome išta rekla Vlada ili SDP-ov premijer. Sve to upućuje na vrlo ozbiljan politički problem unutar vladajuće koalicije, odnosno na to kako HNS želi preuzeti kontrolu nad HRT-om, odnosno kako HNS želi nastaviti na HRT-u tamo gdje je HDZ stao. Pa će ovoga puta neki HNS-ovi kadrovi biti politički podobnici, kako to Beus najavljuje vrlo oštro „početkom svibnja novi ljudi“. I doista Beus i Zlatar su već obavili nekoliko krugova konzultacija po HRT-u, u kojima su HNS-ovci brojnim uglednim HRT-ovcima obećali različite vodeće pozicije na HRT-u, a sve kako bi pridobili podršku unutar HRT-a za svoj politički projekt preuzimanja kontrole nad tim medijem. U tom kontekstu Beus je razgovarao prema mojim saznanjima ne samo s Aleksandrom Stankovićem, nego i brojnim drugim HRT-ovcima pa i sa Denisom Latinom. Tako je početkom godine Latin na svojem statusu i bio najavio „odlazak na novu dužnost, zbog čega će biti manje na fejsu“, kako je tada napisao. Ne mogu se dakle, oteti dojmu kako je silna podrška HRT-ovaca kampanji ZAMP, prije svega podrška koju su toj kampanji dali Stanković i Latin, zapravo, dio dogovora sa HNS-om oko određenih obećanja i političkih kadrovskih križaljki koje HNS planira provesti na HRT-u. sve je, naprosto, previše dobro usklađeno i sinkronizirano, i kampanja ZAMP i najnovija kampanja HRT, ali i interesi HNS-a, Mesića i Čačića, a da bi sve to bilo sasvim slučajno.

Da se doista radi o usklađenoj kampanji dokazuje i zadnji video spot novinara i djelatnika HRT-a, kojemu je navodno cilj borba za projekt javne televizije. Istoga dana kada je objavljen taj spot, Goran Beus Richembergh je u Saboru ponovno pokrenuo pitanje HRT-a. U takve slučajnosti naprosto ne vjerujem. HNS je tako vješto i lukavo iskoristio međusobne sukobe na HRT-u, unutarnji rat interesima, interese i taštine i ambicije pojedinaca, kako bi ih što lakše pridobio za svoj projekt preuzimanja političke kontrole nad HRT-om. HRT-ovci su, pak, očito pristali igrati ovu političku igru kako bi u novoj kadrovskoj lutriji na javnoj televiziji izvukli što bolje pozicije.

necenzurirano.hr/croative.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save