Ovo je srpska teritorija, tko kaže drugačije, ubite ga kao kera pored tarabe!
Nasuprot tvrdnji da u Borovu Selu nije bilo terorista, odnosno četnika, povijesni izvori govore suprotno, a zločin počinjen 2. svibnja 1991. pokazuje koji je bio njihov cilj.
U novijoj hrvatskoj povijesti 2. svibnja 1991. jedan je od tragičnih datuma: ubivši 13 hrvatskih policajaca u jednom danu (12 u Borovu Selu, 1 u zaleđu Zadra) srpski teroristi ubili su i svaku nadu da se rat može izbjeći. Riječi srbijanskoga poslanika Milana Paroškoga izrečene nedugo prije toga, 21. travnja 1991., u Jagodnjaku u Baranji, dakle u Hrvatskoj, da je „ovo srpska teritorija i da Hrvatima mora biti jasno da su oni dođoši“ te da se svakoga tko kaže drugačije „ima pravo ubiti kao kera pored tarabe“, provedene su u djelo.
Suludi projekt „svi Srbi u jednoj državi“ toga je dana definitivno prešao u svoju krvavu fazu, a ubrzo nakon toga na novoj dramatičnoj sjednici Predsjedništva SFRJ 8. i 9. svibnja 1991., kojoj su nazočili i predsjednici svih republika SFRJ, hrvatsko vodstvo moralo je prihvatiti odluku o raspoređivanju prosrpski orijentirane JNA u kriznim područjima Hrvatske. JNA se tako i „službeno“ počela razmještati kao “tampon zona” između srpskih terorista i hrvatskih oružanih snaga (iako to „neslužbeno“ radi već od ožujka), a zapravo zbog zaposjedanja strateških pozicija za napad na Hrvatsku. Time je JNA otvoreno preuzela ulogu zaštitnika i saveznika pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Čekao se samo povod za otvorenu agresiju na Hrvatsku.
Nakon pobjede u ratu i završetka procesa mirne reintegracije Hrvatskog podunavlja u svoj ustavno-pravni poredak Hrvatska je u Borovu Selu podigla spomenik s imenima ubijenih hrvatskih redarstvenika: STIPAN BOŠNJAK iz Nuštra, LUKA CRNKOVIĆ iz Otoka, JOSIP CULEJ iz Jarmine, MLADEN ČATIĆ iz Županje, JANKO ČOVIĆ iz Ivankova, ZORAN GRAŠIĆ iz Otoka, ANTUN GRBAVAC iz Nijemaca, ŽELJKO HRALA iz Ivankova, ZDENKO PERICA iz Nuštra, MARINKO PETRUŠIĆ iz Tovarnika, MLADEN ŠARIĆ iz Novih Jankovaca, IVICA VUČIĆ iz Vinkovaca.
U spomen na njihovu žrtvu, ratni pripadnici Specijalne policije MUP-a RH ove su godine, na dan njihove pogibije, na spomenik napokon stavili i natpis koji govori o okolnostima njihove pogibije: „DANA 02.05.1991. GODINE U BOROVU SELU SRPSKI TERORISTI SU MUČKI I IZ ZASJEDE IZVRŠILI MASAKR, RATNI ZLOČIN NAD RANJENIM I ZAROBLJENIM PRIPADNICIMA SPECIJALNE POLICIJE REPUBLIKE HRVATSKE“.
Natpis je kratak i jasan. I točan. Činjenica je da su hrvatski policajci mučki ubijeni iz zasjede, te da su ranjeni i zarobljeni pripadnici zlostavljani, a pojedinci i masakrirani. Natpis je postavljen u nadi da istina nikome neće smetati, no kao i svake godine nakon komemoracije poginulim hrvatskim policajcima, netko je razbacao svijeće i cvijeće položene uz spomenik, a ovaj put je dodao i potpis, kojim je valjda želio poručiti – „ovo je Srbija“. Kao i 1991. godine.
Mnoge to nije iznenadilo. Kao što mnoge nije iznenadio nastup srpskog odvjetnika ‘ajdučkoga prezimena na hrvatskoj televiziji, u emisiji „In medias res“ 1. svibnja ove godine (ovdje nije važno ime i prezime, nego spoznaja da se i danas pokušavaju zamagliti činjenice o Borovu Selu). Iz osječkog studija HTV-a on je sudionike događaja u Borovu Selu pokušao uvjeriti da ono što su doživjeli nije istina. Ukratko, rezime njegove izjave je da je goloruki narod spontano postavio zasjedu i onako nenaoružan iz vatrenog oružja ubio 12 hrvatskih policajaca…
Nasuprot tvrdnji da u Borovu Selu nije bilo terorista, odnosno četnika, povijesni izvori govore suprotno, a zločin počinjen 2. svibnja 1991. pokazuje koji je bio njihov cilj. Podaci iz Velike Srbije – novina Srpske radikalne stranke (Beograd, svibanj 1994., 37) potvrđuju da su uoči 2. svibnja 1991. u Borovu Selu, uz naoružane lokalne Srbe kojima je zapovijedao Vukašin Šoškoćanin, bili četnički dobrovoljci iz Srbije (članovi Srpske radikalne stranke dr. Vojislava Šešelja i Srpskoga pokreta obnove Mirka Jovića). Dakako, oni se tu nisu našli slučajno niti bez znanja i uputa određenih tijela Republike Srbije.
Nazočnost četnika u Borovu Selu u razdoblju uoči postavljene zasjede hrvatskim policajcima 2. svibnja 1991. potvrđuju i izvješća JNA. U jednom od njih navedeno je da se „pred Prvi maj nije moglo otići do vikend naselja pored Borova Sela, u dijelu koji se zove Savulje, jer to nisu dopuštali naoružani ljudi sa svim obeležjima četnika: duge brade, šubare na glavi sa kokardama, a od naoružanja su imali TOM’SONE 11,9 mm, bombe i kame“. Izvor informacije govori da „nije mogao verovati kad ih je video, mada je pre toga čuo da u tom kraju ima četnika“ te da su „stvarno delovali zastrašujuće“. Drži da je „jedna grupa četnika i dobrovoljaca iz Srbije bila smeštena pored Dunava, nadomak vikend naselja, o čemu su i stanovnici pričali“. U informaciji se također navodi da je „neki Žare koji ima kafanu u mestu Bač“ prelazio Dunav da bi dolazio na barikade, da je u obližnjem selu, Karavukovu, bilo „oko 2000 do zuba naoružanih četnika, pripadnika odreda Dušan Silni“ koji „samo čekaju naređenje svojih pretpostavljenih za prelazak preko Dunava na hrvatsku stranu“, te da se „na tom prelazu kod Borova Sela prevozi oružje za tamošnje stanovnike i da se odmah deli meštanima“.
Informacije također potvrđuju da su četnici u okolici Vajske, Bođana, Žive (mjesta u neposrednoj blizini Borova Sela, na vojvođanskoj obali), viđeni u drugoj polovici veljače 1991. godine, te da je početkom ožujka režiran “izbjeg” Srba iz Vukovara, Borova Sela, Borova Naselja itd. “Izbjeglice” su se ubrzo vratile kućama u Hrvatsku (mnogi od njih naoružani!). U početku se sve organiziralo preko Civilne zaštite, uz sudjelovanje državnih tijela i srpskih stranaka te znanje dužnosnika SO Bač. U ožujku naoružani četnici su bili smješteni u mjestu Bođan na imanju lokalnog „vojvode“. I u travnju su četnici slobodno hodali po Vajskoj, Bođanu, Živi itd. Jednako tako bilo je i u Malom Baču (nedaleko od Bača, na cesti prema selu Vajska). Nekoliko dana prije zločina, u Borovu Selu viđene su skupine četnika – u Vatrogasnom domu, Omladinskom domu (ili disco-klubu), u kavani San Marino i na ulicama.
Dan poslije zločina u Borovu Selu cijela Hrvatska je bila u šoku, a javnost uznemirena. Predsjednik Franjo Tuđman izjavio je da je hrvatski narod „doživio najtragičniji dan u kratkoj povijesti svoje demokratske vlasti“ i podsjetio na brojne incidente kojima srpski ekstremisti planski nastoje isprovocirati sukob. Te je incidente, a zapravo zločine, ocijenio kao „rasprostranjenu i razrađenu akciju četničkih i velikosrpskih elemenata od Knina do sela istočne Slavonije, s ciljem da rašire odmetnički pokret i izazovu oružanu intervenciju Armije“. Apelirao je na srpsko pučanstvo da se ogradi od odmetnika i terorističkih akcija i da iste spriječi, jer oni dovode u pitanje mogućnost zajedničkog življenja Srba i Hrvata na ovim prostorima, što je i za Hrvatsku i za Jugoslaviju neprihvatljivo, te da terorizam i nasilje neće trpjeti niti Europa. „Nuđamo mir, nuđamo demokratski sporazum o riješenju svih pitanja, ali isto tako nećemo trpjeti dalje raspojasavanje terorizma u Hrvatskoj …“, naglasio je u svom govoru predsjednik Tuđman te Srbima u Hrvatskoj opet pružio ruku mira.
Glas razuma u toj teškoj situaciji bio je i proglas Srpske narodne stranke, sa sjedištem u Zagrebu, kojim je pozvala srpski narod u Hrvatskoj da se odrekne nasilja kao metoda djelovanja i postizanja političkih ciljeva, izražavajući javnu potporu svima koji nastale probleme pokušavaju riješiti na miran i demokratski način. No, njezin predsjednik Milan Đukić od srpskih medija proglašen je nacionalnim izdajnikom (tijekom rata njegovi sunarodnjaci „za nagradu“ su mu zapalili kuću u Lapcu).
S ciljem opravdanja zločina u Borovu Selu i pokretanja novoga vala kampanje dokazivanja „ugroženosti“ Srba u Hrvatskoj, u najgledanijem terminu, od 20. sati, 6. svibnja TV Beograd i TV Novi Sad upriličila su višesatnu propagandnu emisiju uživo pod nazivom „Srbi u Hrvatskoj, proleće 1991.“. Voditelji su bili Miodrag Popov i Krste Bijelić, a gosti „komandant odbrane Borova Sela“ Vukašin Šoškoćanin te beogradski „intelektualci“ (ma što god to značilo) Toma Fila, Brana Crnčević, Gojko Đogo, Budimir Košutić i mladi Beograđani iz alternativnog pokreta nazvanog „Terazijski parlament“.
V. Šoškoćanin je, možda po uzoru na Simu Dubajića koji je javno progovorio o svojim nedjelima na kraju Drugog svjetskog rata, između ostaloga izjavio da je „već ubio 6 ustaša“, te da će „ako Bog da, ubiti ih još bar 606…“. Književnik Brana Crnčević zatražio je da se „…golorukom srpskom narodu moraju hitno dati tenkovi, topovi i avioni, kako bi se mogli odbraniti od ustaškog genocida…“. U emisiji je istaknuto da su Srbi „nadljudi“, da su „Srbi najstariji narod na svetu i etnogenetski pupak planete“, a nije se zaboravilo naglasiti „urođena genocidnost Hrvata“ i sl. Posebna pozornost posvećena je povlačenju paralela između aktualne vlasti u Hrvatskoj i Pavelićeve NDH iz Drugog svjetskog rata. U zanosu optuživanja Hrvata za sve loše što se dogodilo od stoljeća sedmog na ovim prostorima, novi „srpski nacionalni junak“ Vukašin tvrdio je da su i za događaje od 9. ožujka 1991. u Beogradu (demonstracije pod vodstvom Vuka Draškovića, tijekom kojih je JNA izašla na beogradske ulice), krivi „Merčep i njegove ustaše iz HDZ-a, koji su došli u Beograd sa nekoliko autobusa ‘Čazmatransa’, napravili haos i pometnju, porazbijali izloge i podrpisali zlato koje su onda prodavali po Hrvatskoj …” (!?). Nakon tih riječi, čak je i voditelj emisije morao reagirati riječima: „…no, ipak, nemojmo preterivati…“. Dakako, omladina iz „Terazijskog parlamenta“ teško je dolazila do riječi.
Nastup spomenutog gosta u osječkom studiju HTV-a 1. svibnja 2012. pokazuje da se taj neviđeni talent za „pretjerivanje“ (da ne koristim teže riječi) ni do danas nije izgubio. To potvrđuje i njegova primjedba da je „građanin drugog reda“ (dakako, ničim potkrijepljena), koja je i u 1990-im bila često korištena kao opravdanje za rat. Bilo bi tragično da se zbog takvih povijest ponovi…
Nakon zločina u Borovu Selu iz SAD-a se oglasio i četnički zločinac iz Drugog svjetskog rata pop Momčilo Đujić. Na beogradskom nezavisnom Radiju B-92 poručio je „svom narodu u srpskim zemljama“: Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu. Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora – sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znaju ko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi. Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje. Nek se Hrvati ispreče ispred nas, pa da vidimo kom obojci kom opanci.
Istodobno, na javnim mjestima u općini Bač pojavljuju se plakati Srpskog pokreta obnove koji pozivaju da se „… potomci slavnih srpskih junaka s Cera, Kolubare, Mojkovca i Drine prijave kao dobrovoljci za rat u Hrvatskoj, za oslobođenje srpskog naroda, u cilju ujedinjenja svih srpskih zemalja u Otadžbinu Srbiju, bez čega nema opstanka srpskom rodu …” Na plakatima je naveden i broj telefona (na koji se “dobrovoljci” mogu javiti) aktivista SPO-a iz Bača. S obzirom na to da su i pripreme JNA za napad na Hrvatsku bile u završnoj fazi, rat se nije mogao izbjeći…
Zahvaljujem gospodinu Zlatku Pintaru, hrvatskom branitelju, na suradnji i informacijama.
Ante Nazor/dnevno.hr
