Dragi nadbiskupe Marine, braćo u biskupstvu, dragi svećenici, redovnici i redovnice, poštovani predstavnici vlasti, dragi moj hrvatski narode!

Istinski sam radostan i ponosan što danas mogu biti ovdje s vama i predvoditi ovo misno slavlje proslave nebeskoga zaštitnika grada Splita – svetoga Duje.
Razlozi za moju radost su višestruki. Prije svega, sretan sam što sam danas u gradu Splitu, čija bogata povijest predstavlja nadahnuće i izaziva ushit kod svakoga tko dolazi u dodir s dušom ovoga grada. Povijesni pogled vraća nas u davna vremena Rimskoga carstva, čiji je jedan car odlučio izgraditi svoju rezidenciju upravo ovdje, oduševljen ljepotom ovoga podneblja. Car Dioklecijan mogao je birati između različitih dijelova svoga prostranog carstva, a izabrao je upravo ovaj dio svoga imperija, prepoznajući njegovu ljepotu i želeći trajno uživati u njegovim čarima.

Svoj povijesni pogled nastavljam razmišljajući nad činjenicom da je car Dioklecijan bio čovjek koji se borio protiv kršćanstva, uvjeren kako tu novu religiju treba progoniti i uništiti jer se protivi dotadašnjoj slici i poimanju života i svijeta. Nije prezao ni pred kojim sredstvom u progonu kršaćanstva, misleći da pri tome čini dobro Rimskome carstvu.

Međutim, car Dioklecijan nije bio svjestan da se ne bori protiv neke ljudske ideologije, ljudskog nauka i filozofije, nego protiv samoga Boga koji je osnovao Crkvu i dao joj poslanje da čitavom ljudskom rodu svjedoči Božju ljubav i njegovu želju da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.
Koliko god netko od ljudi bio moćan i imao u rukama vlast i moć, protiv Boga se ne može boriti. Bog u svojoj providnosti uvijek ostvaruje planove koji su za čovjekovu dobrobit i usprkos svim suprotstavljanjima pronalazi načine i puteve kojima ostvaruje svoje planove.

Car Dioklecijan nije mogao niti sanjati da će njegov mauzolej jednoga dana postati mjesto molitve. On koji je tako strastveno progonio Crkvu i kršćane, zapravo je stvorio temelj nastanka jedne duhovno velike mjesne Crkve koja će odigrati presudnu ulogu u životu i povijesti naroda koji će nakon Dioklecijanove ere doći na ove prostore.

I tako je u sklopu Božjeg providonosnog vođenja ljudske povijesti car Diokelcijan poslužio biskupu i mučeniku Dujmu. Onaj koji je životom platio svoje životno uvjerenje i nepokolebljivu vjeru u Isusa Krista postao je pobjednikom nad silom i tiraninom koji mu je snagom vlasti oduzeo život.

Odnos Dujma i Dioklecijana, ljubavi i mržnje, vjere i nevjere, ponavlja se nebrojeno puta u ljudskoj povijesti. Vjera, toliko puta progonjena, ponižavana, ismijavana, u jednom trenutku može se činiti da gubi povijesnu bitku, ali u konačnici uvijek slavi pobjedu. Ne zahvaljujući ljudskim sposobnostima i silama, ne zbog umješnosti diplomacije i vještine pregovaranja, nego prvenstveno zaslugom Božjega vodstva. Vjera nije plod ljudskog djelovanja, nego Božje zauzetosti za čovjeka. Vjera nije čovjekova izmišljotina, nego spasonosni dar Boga kojemu je stalo do čovjeka kojega je stvorio na svoju sliku, kao svoga prijatelja i suradnika.

Vratimo se iz povijesti u današnjicu. Ono što je vrijedilo u prvim kršćanskim stoljećima, vrijedi jednako i danas. Vjera kao Božja stvarnost uvijek nailazi na protivljenje. Kada bi vjera bila nešto lagano i lagodno, onda bi svi ljudi bili vjernici. Suprotno tome, vjera je uvijek veliki izazov prije svega onima koji vjeruju. Vjera traži čovjekov angažman, ona zahtijeva da čovjek neprestano u njoj raste i sazrijeva, da uvijek iznova propitkuje svoju vjeru i samome sebi daje odgovor na pitanje: „Zašto vjerovati?”

Sveti Duje i drugi mučenici prvih kršćanskih vremena bili su ljudi čvrste i nepokolebljive vjere. Vjeru nisu doživljavali kao nešto izvanjsko, dio folklora i tradicije, nego kao bitni dio svoga bića. Vjera nije nešto što danas jest, a sutra ju već možemo odbaciti kao nešto nebitno i sporedno. Vjera je toliko važna da predstavlja samu bit čovjekovog postojanja. Vjera nije nešto što sam naučio ili naslijedio, nego je prije svega moj osobni odnos s Bogom koji me određuje u svim segmentima moga života. Budući da je vjera toliko ozbiljna stvarnost, sveti Duje i svi ostali mučenici kroz sva minula stoljeća kršćanstva, bili su spremni odreći se vlastitog života, ali ne i svoje vjere. Pred njima su stajali moćni silnici koji su ili prijetili ili nastojali potkupiti, nudili moć i vlast ili uništavali i ubijali. Svejedno, uvjereni kršćani nisu bili spremni odreći se Boga i svoje vjere niti u jednom slučaju.

Mučenike i ostale svece mi i danas slavimo upravo zato što su nam primjer i izazov. Ako su kršćani nekoć mogli imati snage i biti nepokolebljivi u svojoj vjeri, zar to ne bismo trebali i mi danas? Vjera se ne mijenja; ona ostaje nutarnja snaga koja oblikuje čovjeka i usmjerava ga na put dobra. Zato opravdano smijemo postaviti pitanje: može li se i smije li se kršćanin, katolik danas odricati svoje vjere?

Izazovi vjere stoje i pred vama, braćo i sestre, koji ste nasljednici svetoga Duje danas, ovdje u Splitu, u Hrvatskoj na početku 21. stoljeća. Svako vrijeme pred Kristove učenike postavlja nove izazove i uvijek iznova potrebno je preispitivati svoju vjeru. Danas nas, istina, ne progone i ne ubijaju, kao što su to činili u vrijeme cara Dioklecijana i u razdoblju komunističke diktature, ali i danas vrijede Kristove riječi: „Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. Recite ljudima: Približilo se Kraljevstvo Božje!”

Danas nije popularno govoriti o Bogu i o vrijednostima Evanđelja. Mnogi nam govore da je to zaostalo, da to ne priliči i ne treba suvremenom čovjeku. Mnogi u svojem javnom djelovanju niječu Boga samo zato što žele zauzeti njegovo mjesto. Boga treba maknuti iz ljudskoga društva zato da bi čovjek mogao raditi što želi, da bi ljudski „bogovi” mogli određivati kada započinje i kada završava ljudski život, da bi se lakše ono neprirodno moglo proglasiti prirodnim, a zlo dobrim.
Ondje gdje se Boga ne priznaje vrhovnim autoritetom, može se vršiti svakovrsna manipulacija čovjekom. Ako Bog nije izvor čovjekovog dostojanstva, otvara se put svim mogućim kršenjima ljudskih prava, nepoštenje i nepravda moćnih uništavaju maloga čovjeka koji je bespomoćan i nezaštićen. Ukoliko ne priznajemo Božje zakone, dolazi do iskorištavanja čovjeka, uništava se čovjekov duh i duša, razara se obitelj i zagađuju međuljudski odnosi.

Želja da se Boga izbaci iz ljudskog društva prisutna je i sve snažnija u našoj zapadnoj civilizaciji. Ona je vidljiva i očita u zemljama poput Austrije iz koje ja dolazim, ali i u Hrvatskoj. Suvremeni Dioklecijani na različite načine – perfidine i prikrivene, ali i javne i otvorene – žele umanjiti vjeru, svesti ju na osobnu stvar pojedinca i maknuti ju iz javnosti. Pri tome se stvara mentalitet koji pogoduje obezvrjeđivanju i zatiranju evanđeoskih vrijednosti i donošenju zakona koji su u izravnoj suprotnosti s kršćanskim poimanjem života.

Što nam je činiti? Smijemo li se prepustiti i popustiti suvremenom mentalitetu, zaboravljajući tko smo i što smo? Ne, to bi bila izdaja poslanja koje nam je povjerio naš Učitelj, Krist Gospodin, o kojem govori i današnje Evanđelje. Kršćanin mora shvatiti i prihvatiti svoju odgovornost u društvu u kojem živi. Vjernici nismo samo u pojedinim zgodama i samo dok smo u crkvi. Vjernički se moramo ponašati i u svome domu, u braku i obitelji, kao i na svom radnom mjestu, u školi i na fakultetu, na ulici i u svakoj drugoj situaciji javnog i društvenog života.

Kršćanin se ne smije povlačiti i dopuštati nekima drugima da donose pravila i zakone, nego se aktivno mora zauzimati da općeljudske i kršćanske vrijednosti budu temelj društva u kojem živimo. Mi kršćani znamo da smo stvoreni za vječnost, ali niti ovo vrijeme i prostor koji su nam darovani ne želimo prepustiti nekima drugima, nego ih želimo ispuniti Božjim blagoslovom.

Zato su nam, braćo i sestre, oči vjere danas čvrsto uperene u svetoga Duju. Želimo učiti iz njegovog primjera, želimo poput njega odgovoriti izazovu vremena u kojem živimo. Suočen s poteškoćama, on nije očajavao i prepuštao se malodušnosti. I mi smo danas svjesni poteškoća s kojima se moramo boriti. Mnogi od vas bore se protiv neimaštine, ostali su bez posla i teško preživljavaju. Koliko god bilo teško, nemojte kloniti duhom. Bog nikada ne napušta one koji se uzdaju u njega. On svaku kušnju, svaku patnju i tjeskobu može pretvoriti u novi početak i izvor novoga blagoslova. Potrebno je samo uzdati se u Božje providonosno vodstvo. Sjetite se samo nedavnoga Domovinskoga rata u kojem je Božja providnost učinila da Hrvati ostvare svoj vjekovni san, stvore i obrane svoju domovinu, iako su protiv sebe imali tako snažne neprijatelje i protivnike.

Oslanjajući se na vjeru, nastojmo više misliti na opće, zajedničko dobro. Prisjetimo se američkog predsjednika Kennedyja koji je u kriznom razdoblju svoje zemlje javno pozvao svoje sunarodnjake: „Ne pitaj što i koliko ti je domovina dala, nego se pitaj koliko si ti dao njoj”. Ne ostavite kršćansku pripadnost i vjeru biskupa i mučenika Duje, ne ostavite vašu dragu hrvatsku domovinu. I vjera i narod i Split vas trebaju!
Imajmo snage zajedno sa svetim Dujmom vjerovati svome Bogu, osloniti se na njega, iskoristiti svoje sposobnosti i snage u stvaranju novog mentaliteta u kojem će ljudi više računati s Bogom. Samo s Bogom čovjek može stvoriti bolje sutra i pravednije društvo, jedino s Bogom možemo stvoriti zajedništvo mira i ljubavi.
Sveti Duje, pobjedničke vjere, nadahni i čuvaj svoj Split i naš hrvatski narod, i ovdje u domovini i širom svijeta da ostane vjeran Bogu, onako kako je to bilo tijekom naše burne i slavne prošlosti! Amen.

IKA

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save