Saga Timošenko
Julija Timošenko je proturječna osoba. Bila je ona već „ukrajinska Jeanne D´Arc”, „plinska princeza”, „željezna Julija” i „zadnji muškarac ukrajinske politike”. Sada Timošenko koja čami u zatvoru postaje simbolom kraha ukrajinske demokracije, piše vanjskopolitički urednik poljskog lista Rzeczpospolita.
Njezino utamničenje bila je politička osveta, a mnogi ocjenjuju da se time iza rešetaka našla prvakinja demokracije i „zadnja zaštitnica narančaste Ukrajine”. Malo ih se sjeća vremena kada je 2005. godine Timošenko prvi puta preuzela dužnost premijerke. Za svega nekoliko mjeseci zaboravljena je revolucija od prije godinu dana, a Ukrajinci su sa sve većom nedoumicom pratili njezinu borbu s ranijim saveznikom, predsjednikom Viktorom Juščenkom, tijekom koje je narančasti tabor u kratkom vremenu potratio svoju kredibilnost, a reforme su se pretvorile u prazne lozinke.
To da je Viktor Janukovič, pobjednik na predsjedničkim izborima 2010. godine, prvo ponizio svoju najveću političku protivnicu, a nakon toga organizirao montirano suđenje protiv nje, dokazuje kako je Ukrajina još uvijek daleko od normi europske demokracije. Istovremeno to ne znači i da je Timošenko branila upravo te
|
Ljudska prava Teško je odlučiti što je važnije: zaštita demokracije i ljudskih prava ili geopolitička strategija. Istina, ono što se u Kijevu događa već godinama odstupa od onoga što je obećavala narančasta revolucija za koju se je vjerovalo da je demokratska. Istovremeno – na što već dugi niz godina upozorava i Zbigniew Brzezinski – dolazak Ukrajine pod utjecaj Moskve na dugo će vrijeme spriječiti širenje zapadnoga svijeta na istok. Pitanje je jedino, brine li uopće netko za to u Europi zauzetoj svojim teškim bolestima |
vrijednosti. Ni ona sama nije shvaćala zakone demokracije, ljudskih prava i slobodnog tržišta. Sredinom 90-ih godina u svijet politike ona nije ušla kako bi u svojoj domovini gradila moderno, demokratsko društvo, nego kako bi bolje štitila vlastite interese i proširila svoje poslovno carstvo. S tog aspekta ona se nije razlikovala od ostalih ukrajinskih oligarha. Suštinska je razlika možda samo što je ona od masnih plinskih poslova s Rusijom maknula masu parazitskih posrednika.
Utamničenje vodećega političara (i potencijalnog vođe oporbe) u zemlji koja se pokušava približiti Europi neosporno je skandalozno. Stoga ne čudi što se zapadni političari međusobno nadmeću u osuđivanju Janukoviča, te jedan za drugim deklariraju bojkotiranje ukrajinskog dijela približavajućeg Europskog prvenstva u nogometu. To je naizgled plemenita stvar, iako iskorištavanje športske manifestacije u političke svrhe uvijek budi sumnje. S jedne strane događaji u Ukrajini dosada su prilično malo reakcija izazvali u zapadnim prijestolnicama (Varšava je u znaku politike Istočnog partnerstva više puta pokušavala obratiti pozornost svojih unijskih partnera na ono što se događa u Kijevu ili Minsku, ali s malo uspjeha). S druge strane, žigosanje Kijeva na neki čudnovati način pada upravo u vrijeme kada Moskva poduzima nove pokušaje kako bi neposlušnu Ukrajinu ponovno uzela pod svoje okrilje. Otkada je gotov rusko-njemački cjevovod položen po dnu Baltičkoga mora, ukrajinski je tranzit (a tako i prihodi Kijeva iz tranzita) smanjen za četvrtinu, te iz mjeseca u mjesec raste gospodarsko-političko ucjenjivanje Ukrajine.
Za razmišljanje je to da je antidemokratski Janukovič, koji međutim istovremeno štiti i relativnu nezavisnost ukrajinskog gospodarstva, postao najvećim neprijateljem Rusije na cijelome postsovjetskom prostoru. Ukrajinska pravobraniteljica Nina Karpačova koja se zauzela za Juliju Timošenko koja je štrajkala glađu, ovih je dana otišla u Moskvu, nakon što veleposlanstvo u Kijevu niti jedne zapadnoeuropske zemlje nije bilo spremno pomoći joj.
Teško je odlučiti što je važnije: zaštita demokracije i ljudskih prava ili geopolitička strategija. Istina, ono što se u Kijevu događa već godinama odstupa od onoga što je obećavala narančasta revolucija za koju se je vjerovalo da je demokratska. Istovremeno – na što već dugi niz godina upozorava i Zbigniew Brzezinski – dolazak Ukrajine pod utjecaj Moskve na dugo će vrijeme spriječiti širenje zapadnoga svijeta na istok. Pitanje je jedino, brine li uopće netko za to u Europi zauzetoj svojim teškim bolestima.
Što se pak zapadnih političara tiče: makar ćemo se već i za dvije godine moći uvjeriti koliko je iskrena njihova osjetljivost na ljudska prava. Znatiželjan sam koliko njih će prijetiti bojkotom prije zimskih olimpijskih igara koje će se organizirati u Sočiju. Naime, to da će Hodorkovski dotada postati slobodnim čovjekom, kao i da u Moskvi nikoga neće uhititi zbog protuputinovskih prosvjeda, zasada je realno koliko i bajka o Crvenkapici i vuku.
Jaroslaw Gizinski
Heti Válasz/benedikt
