“Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima Hrvatske narodne države”, puni je naziv knjige obrađene i tiskane po nalogu Ministarstva vanjskih poslova NDH u lipnju 1942. Knjigu je na temelju raspoloživog gradiva o zločinima četnika i komunista tiskana u nakladi  Hrvatskog Izdavalačkog Bibliografskog zavoda.

Sagledavajući fakte iznesene u ovoj knjizi dolazi se do zaključka kako izjave Ive Josipovića, Stjepana Mesića i čitavog niza političara o četničkom pokretu jednostavno ne odgovaraju povijesnim činjenicama

Stoga ćemo, ne ulazeći u neodrživost određenih političkih procjena koje knjiga sadrži, u nekoliko nastavaka prenijeti najzanimljivije dijelove spomenute knjige, i to bez redakcijskih zahvata na izvornom tekstu.

U prvotnom planu srbskih odmetnika o guerilskom ratu protiv njemačkih i talijanskih posada bila je jedna velika pogrješka. Protivno očekivanju vodećih srbskih vojničkih i političkih krugova uzkrsnula je snagom Hrvatskog ustaškog pokreta pod vodstvom Poglavnika i privolom i podporom Italije i Njemačke a u duhu novog europskog poredka – Nezavisna Dražava Hrvatska.

U biesu koji ih je obuzeo, odmetnici su izvršili prve zvjerske čine protiv hrvatskog stanovničtva u jugoiztočnoj Hrvatskoj. Dana 13.,14. i 15. travnja 1941. izkaljen je taj bies u obćini Čapljina u selima Ilići i Cim, kotar Mostar, gdje su 15.travnja zapalili domove osamdesetpet hrvatskih seljaka. (O tim se zlodjelima iznose dokazala u ovoj knjizi).

Uz brojne Hrvate, koji su pali žrtvom srbske soldateske u samom ratu protiv Jugoslavije, među prvim žrtvama bila su spomenutih dana dvadesetpetorica seljaka Hrvata iz sela Struga, Čapljine, Grabovine, Čelejva, Radičića, Međugorja, Gabele, Trebižata, Gradca, Domanovića i Plješivca, u obćini Čapljina. Napadnuto je iznenada i iz busije mirno hrvatsko stanovništvo, dok se nalazilo na radu. Napadaji su izvršeni točno prema uputama, koje je za četničko djelovanje u miru i ratu izradio još u početku ovog stoljeća tadašnji srbski stožer.

Naglašujemo već od prvog dana svog obstanka našla se NDH, njezine oružane snage i hrvatsko stanovničtvo u obrani od ostataka velikosrbske vojničke organizacije u gorovitim i šumskim predjelima jugoiztočnog diela države. Tu istinu ne može oboriti nitko, a ovdje se ističe samo zbog sustavne lažne promičbe iz Londona i Moskve, prema kojoj su zločinački izgredi četničko-komunističkih bandi bili posljedica tobožnjeg napadaja hrvatskog stanovništva i vlasti na život i imovinu onog sloja pravoslavnog stanovništva u jugoiztočnoj Hrvatskoj, koji je u vrieme Jugoslavije nastupao pod srbskim imenom. Kao ovdje, tako i svagdje drugdje, nastupale su hrvatske oružane snage samo i u toliko, gdje je bilo potrebno uzpostaviti red i sigurnost i nuždno izvršiti represalije protiv zločinačkih skupina, koje su udarale na najviši državni i narodni interes.

Raztrkanim skupinama bivše jugoslavenske vojske, koje su imale zadatak napadati iz busije savezničke snage u Srbiji i Crnoj Gori, a poslije 10.travnja 1941. i na području NDH, pridružila se još jedna vrsta odmetnika: u NDH bio je u trenu njezina osnutka velik broj Srba, koji su zauzimali razne položaje u bivšoj upravi, Srba, koji su se u vrieme bivše države težko ogriešili o hrvatski narod. Oni su mrzili sve što je hrvatsko, i od prvog dana bili nepomirljivi neprijatelji hrvatske narodne države. Oni su zbog svog osjećaja i svojih prijašnjih zlodjela prema Hrvatima katolicima i muslimanima bili sviestni da gube te položaje.

Zaista nema države na svietu, nema ni jednog naroda, koji bi u svojoj upravi mogao ma i jednog časa trpjeti zaklete neprijatelje države i naroda. Nu još prije nego je hrvatska država uobće mogla pristupiti uklanjanju ovog nepoželjnog diela upravnog stroja, odmetnuli su se ti Srbi u šume u redove raztrkanih vojničkih skupina nezarobljenog i nerazoružanog ostatka srbske vojske na području BiH. Odmetnicima se nadalje pridružio znatan broj Židova, sviestnih, da je u Ustaškoj Hrvatskoj minulo njihovo vrieme izrabljivanja hrvatskog naroda i svaka mogućnost njihove sustavne promičbe, koju su godinama provodili protiv životnih probitaka hrvatskog naroda i obće europske stvari prema želji Beograda, Londona i Moskve. Odmetnicima su prebjegli i oni Srbi pojedinci, koji su u Hrvatskoj provodili komunističku proičbu, jer je i njima bilo jasno da njihova djelatnost u Ustaškoj Hrvatskoj ne može biti slobodna.

POMOĆ ODMETNICIMA IZ SRBIJE I CRNE GORE

Daljnji priliv odmetničkom taboru u jugoiztočnoj Hrvatskoj dolazio je od neprijatelja novoga poredka iz Srbije i Crne Gore. U posjedu su hrvatske državne vlade dokazala, da je priliv iz Srbije i CG u drugoj polovici godine 1941. i u prvim mjesecima god. 1942. – dok granica na Drini prema Srbiji i granica prema CG, nije bila dovoljno zaštićena – imao odlučnu ulogu u odmetničkoj djelatnosti. Još je veoma važna ova činjenica: odmetnici na području Hrvatske dobivali su stalno pomoć u oružju i streljivu iz skladišta u Srbiji, s kojima su razpolagali srbijanski odmetnici pod vodstvom srbijanskog častnika Draže Mihajlovića i srbijanski komunisti, te iz jednog drugog srbijanskog vrela. To je omogućilo da su četnici-komunisti bili kadri u tolikoj mjeri uznemiravati jedan dio hrvatske države i tako dugo pružati odpor. Za potvrdu tome iznosimo izkaz zarobljenog “partizana” Veljka Irića iz Užica u Srbiji, kojega su hrvatske oružane snage zarobile u borbama s “partizanima” kod Rogatice početkom travnja 1942.

Ovaj “partizan” izjvio je pred zapovjedničtvom Vojne krajine u Sarajevu ovo:

“Prije četiri mjeseca bio sam na svom imanju u selu Staparima kod Užica. U to vrieme bili su Niemci u Užicama. Jednog dana Niemci su se povukli iz Užica i otišli prema Valjevu i Čačku. Odmah iza njih došao je u Užice vojvoda četnički Đokić i održao govor pred skupom, koji se okupio. U to vrieme u Užicama je bilo oko četrdeset vagona municije. Sutradan je Đokić uzeo petnaest sanduka municije i iz Narodne banke oko 4 000 000. dinara i podielio svojim vojnicima, kojih je imao sa sobom oko 150. i otišao u pravcu Višegrada (pogranično hrvatsko mjesto na Drini). Odmah iza njegovog odlazka došli su u Užice partizani iz Zlatibora, Krčabora i Jelove gore. Bilo ih je oko 300. i uzpostavili su svoju vlast. Dva dana poslije dolazka partizana Niemci su u Užicama bombardirali sa “Štukama” municiju, koja je ostala, i fabriku oružja. Poslije bombardiranja one mašine, koje su ostale, radnici su sklonili u trezor Narodne banke i počeli izradom pušaka. Radnici su za 48.sati izbacivali po 300. do 400. pušaka. Ovo oružje koje su izrađivali, i municiju koju su također izrađivali, slali su po selima, a također su slali i Čiči (vođi partizana) na Romaniji (gorski masiv na području Sarajeva). Partizani su ostali u Užicama dva mjeseca i kada su Niemci ponovo uzeli Užice, mi smo se razturili na razne strane. Ja sam sa dva druga otišao preko Zlatibora i prebacio se u Sandžak u selo Radojnu. Tu se prikupilo više nas iz Užica i tu se formirao užički bataljun. Bataljun je imao tri čete, svaka po 45.-50. ljudi. U Novoj Varoši i okolici ostali smo oko mjesec dana, kada su tamo naišli Pećančevi četnici i otjerali nas. Onda smo se mi prebacili preko Priboja i Pljevlja u Čajniče (Čajniče i niže spominjanja mjesta nalaze se u Hrvatskoj). U Čajniču je izvršena mobilizacija i formirana je druga proleterska brigada. Brigada je imala 4.bataljuna. Poslije formiranja ciela je brigada otišla u Goražde, iz Goražda u Ustipraču, a odatle u Borike. Odanle smo otišli u selo Miliće, a odanle u Srebrenicu, poslije u Bratunac, a odanle u Vlasenicu. Pošto nismo naišli na četnike kapetana Račića, otišli smo u selo Rabar u Podromaniji. Tu smo ostali tri dana i odanle smo otišli prema Grivcima u Rogaticu, gdje sam zarobljen. Za vrieme ovoga  nismo vidjeli nikakve borbe niti smo se s kime sretali. Kod Žljebova su Crnogorci vodili borbu s Hrvatima i tu su imali oko 150.žrtava. Pred sam napadaj na Rogaticu sakupili su nas na jedno brdo i rekli nam: “Sada vršimo napadaj na Rogaticu”. Ja sam ranjen u samom početku napadaja i sakrio sam se pod automobil. Tu sam ostao do jutra. Kad sam ja ranjen, odmah pred mnom je ranjen još jedan drug u ruku. Kada smo krenuli u napad, bili smo dočekani strahovitom vatrom i uvjeren sam po svemu kako se odigralo, da je bilo oko 30. žrtava s naše strane.”

Dalje je zarobljeni partizan Veljko Irić rekao kako su čuli da se kod Han Pieska nalazi šumadijski bataljon, a kod Žlijebova crnogorski. Time su obuhvaćeni mnogostruki izvori, iz kojih je srbsko odmetničtvo crpilo svoju snagu protiv NDH. Obilježje i obseg pomoći, koju su odmetnici imali iz Srbije, ocrtat će se, kada za to bude nastupilo vrieme.

Ogromna većina pravoslavnog stanovništva, koje je inače manjina u spomenutim poviestnim hrvatskim pokrajinama, držala se mirno nakon propasti Jugoslavije pristupivši radu. Kasnije se stanovit postotak tog stanovništva zaveden od srbskih popova i teroriziran te smućivan od odmetnika na sve moguće načine, njima pridružio. Ta se pojava primietila jače, kada je započeo rat Europe protiv Sovjetske unije. Širenjem najglupljih izmišljotina o toku i razvitku toga rata uspjelo je odmetnicima tu i tamo, posluživši se i najoštrijim prijetnjama, stanovit broj do tada mirnih pravoslavaca predobiti na svoju stranu. U krajevima udaljenim od upravnih središta, u zabitnim selima bez brzoglasnih veza, krugovala i pošte, među stanovništvom, koje nije bilo u stanju pratiti razvitak događaja u svietu, nije nikakvo čudo što se našlo ljudi, koji su povjerovali da se boljševičke vojske pregazivši Rumunjsku i Madžarsku nalaze već u Srbiji i NDH, a da su i na pohodu u Berlin.

Ali ovdje valja naglasiti još neke činjenice, koje su imale osobit utjecaj na držanje odmetnika. To su u prvom redu promičba neprijatelja Europe, te pomoć u oružju i novcu koje su odmetnici dobivali iz inozemstva.

Ciela Europa bila je kroz ovo vrieme od nestanka Jugoslavije svjedokom jedne sustavne, zločinački neodgovorne promičbe Londona, Washingtona i Moskve, koja je išla za time, da se srbski čovjek ne pomiri s idejom nove Europe i ne pristupi mirnom stvaralačkom radu. U tome se London i Moskva upravo natjecali. Gotovo svako izdanje na londonskom ili moskovskom krugovalu u ovih godinu dana nije bilo ništa drugo nego poticanje Srba u Srbiji i odmetnika na području NDH na sve moguće zločine. U podpunoj odsutnosti osjećaja odgovornosti nije bilo nikakve razlike između onih srbskih bjegunaca političara u Londonu, koji su srbski narod bacili u nesreću, i onih boljševičkih govornika na moskovskom krugovalu, kod kojih nikada nije bilo ni najmanjeg obzira prema sudbini cielih naroda. I sam razkralj Petar nije zaostajao u tom nerazumnom djelovanju od svoje okoline, koja se sastoji od političara plaćenih od Engleza i Židova. Tako je srbski čovjek u jednom vremenu, kad je trebao doći k sebi i spoznati pravi put, bio izvrgnut promičbi, koja ga je navodila na zločinačke čine, štetnije za samo srbstvo, nego za stvar nove Europe.

MOSKVA, LONDON I WASHINGTON POZIVAJU SRBE NA GUERILSKI RAT

Razkralj Petar i njegova “vlada” u Londonu pozivali su Srbe na guerilski rat protiv Njemačke, Italije i NDH ne samo prvih pet mejseci godine 1941. kada se već jasno pokazala luđačka strana tog stanovišta i djelatnosti, nego i kasnije. Razkralj Petar upravio je primjerice 1.listopada 1941. preko londonskog krugovala poziv srbskom narodu na ustanak. Izvršitelj njegovih naloga u Srbiji Draža Mihajlović umnožio je razkraljev poziv kao letak.

Odlomak toga letka glasi(u prijevodu): “Vaš vladar,za koga položiste častnu zakletvu, poziva vas preko svojih velikih boraca koji se nisu sramotno predali i koji se nalaze u našim šumama:Na oružje! U borbi kidajte lance robstva, dok vas nisu još jače stegli, jer u skoroj budućnosti samo će imati pravo na život onaj, koji bude u ovoj borbi žrtvovao sve. Naša majka, majka svih Slavena – Rusija – vodi borbu protiv našeg vjekovnog neprijatelja boreći se zajedno s velikim englezkim i američkim narodom za spas čovječanstva i naše slobode.

Narode moj!

Svrstvavajte se u redove po selima i gradovima pod vodstvom mojih najboljih, najhrabrijih i najčestitijih ljudi, koji su sa mnom preko svojih komandanata u vezi. U vaše redove treba da se prijave svi sposobni za borbu od 17.-60. godina starosti. Sve one obveznike, koji od svojih kuća budu odvedeni ili budu dragovoljno otišli u neprijateljski logor, kao  što je bio slučaj sa stanovitim brojem oficira i podoficira, smatrat ću izdajnicima Otačbine. Ja sam priestolje primio u doba rane mladosti, a za vrieme moga maloljetstva švrljali su ljudi po ovoj zemlji, koji su u srdce zabadali nož i meni i vama. U posljednjem trenutku oslobodismo se zlotvora, ali padosmo za kratko vrieme u robstvo, koje su nam oni pripremili. U novoj oslobođenoj Otačbini hoću ljude častne, koji će svoju vriednost i čast dokazati danas, sada i odmah borbom za slobodu. Moja naređenja, kao i oružje, municiju i ostale potrebe za borbu dobit ćete avionima.

Na oružje!

Sinovi velikih otaca, na oružje, za slobodu, sa vjerom u Boga za čast i slobodu, a uz pomoć naših saveznika Rusa, Engleza i Amerikanaca!

U borbu protiv zajedničkog neprijatelja!

London 1.oktobra 1941.

Petar II. s.r.

Petar II. Karađorđević sa Nikolom Teslom u New Yorku 1942.
Vođe odmetnika na području NDH dobivali su promičbeno gradivo iz Londona i Moskve zračnim putem, preko krugovala i zrakoplovima. S pomoću padobrana dobili su vjerojatno i znatnije količine oružja i ratnog tvoriva. U razdoblju odmetničke djelatnosti primiećeni su naime nekoliko puta neprijateljski zrakoplovi. Srbin Stevo Biljetina, rođen 1914. u Donjem Lapcu, zavičajan u Ripču, kotar Bihać, izjavio je 30.srpnja 1941. u Bihaću u zapisnik, da su se kod Kulen-Vakufa spustila padobranom desetorica boljševika iz Rusije, a s njima da je padobranima bilo spušteno i oko stotinu strojnih pušaka.

“U nedjelju u jutro 28 srpnja ja sam vidio – izjavio je Stevo Biljetina – leteći avion nad Hrgarskom uvalom, koji je kružio jako nizko, te se nakon nekog vremena digao i otišao prema iztoku. Dne 25. srpnja vidio sam gdje su bile bačene dvie rakete, jedna crvena i jedna zelenkasta, koje su išle pravcem Javornjače i Jedovika. U subotu u jutro tj. 26. srpnja doznao sam od seljaka kako govore o raketama, koje su bile preko noći bačene, te su rekli, da su to bacili padobranci.”

Početkom veljače godine 1942.pojavio se nad Romanijom kod Sarajeva jedan englezki zrakoplov, iz kojeg su se spustili padobranima Kawen Elliot, englezki pričuvni major, star 33.god. iz Londona, William Robert Chapman ,englezki vodnik, star 24.godine iz Barow in Furness, Petar Milković, narednik bivše srbske vojske, star 28.god. iz Gornjeg Daruvara i Pavle Crnjanski, pričuvni nadporučnik pilot-lovac iz Srbskog Itebeja. Oni su mislili da su se spustili u područje, gdje imaju vlast odmetnici. Međutim su pali u ruke hrvatskim vlastima i zarobljeni. Njihov je zadatak bio, da s vođama odmetnika izrade nacrte za daljnje djelatnosti većeg stila. To se jasno vidi iz pisanog naloga, koji su donijeli iz Aleksandrije, a koji doslovce glasi:

1.Dostaviti Vrhovnoj komandi podatke o:

a) približnom brojnom stanju okupatorskih trupa, imena njihovih jedinica i komandanata,smještaju trupa i vojničkih magacina

b) moralu oficira i vojnika okupatorskih trupa

v) koji su objekti čuvani stražama i u kojoj jačini

g) kojima se aerodromima služe; približno brojno stanje aviona

đ) sedišta bojnih komanda i štabova

e) brojno stanje pomorskih jedinica, njihov smeštaj i naoružanje

ž) koje su tačke obale i ostrva, uvale, gde su smeštene obalske baterije, eventualne nove osmatračnice i minska polja

z) borjno stanje posada na pojednim ostrvima

i) položaji i jačine protuaeroplanskih baterija

j) bojno stanje i smeštaj partijskih naoružanih jedinica okupatorskih vlasti

k) spisak industrije, koja radi za neprijateljski vojni aparat

2. Dostaviti Vrhovnoj komandi podatke o:

a)približnom brojnom stanju i smeštaju trupa hrvatske vojske i naoružanih ustaških organizacija

b)o raspoloženju i moralu tih trupa

v)odnos vojske prema partijskim formacijama i ustaških vlasti uopšte i pre

g)u kojoj se meri upotrebljava vojska za akcije čišćenja na teritoriju Hrvatske

d)ostale podatke u vezi s hrvatskom vojskom kao pod 1.

3.Dostaviti spiskove aktivnih i rezervnih oficira, osobito pomorskih koji su prešli u hrvatsku vojsku ili u neprijateljske redove (nabaviti po mogućnosti Službeni list HV)

4.Dostaviti spisak lica, koja su se stavila na raspolaganje okupatorskim vlastima

5.Spisak oficira, koji su se stavili na raspoloženje tajnim organizacijama. Sastaviti poseban spisak oficira na koje se može sa apsolutnom sigurnošću računati, a poseban spisak oficira koji već aktivno surađuju. Naznačiti njihove materijalne prilike.

6.Dostaviti spisak potreba u hrani, oružju i municiji, koje će biti najhitnije posle povlačenja okupatorskih trupa. Naznačiti i sve potrebne mere, koje će se tom prilikom morati preduzeti.

7.Dostaviti podatke o uslovima ishrane u pojedinim oblastima i njenim izgledima u budućnosti; rezerve.

8.Upozoriti tajnu organizaciju da ne čini istupe prema okupatorskim vlastima, koje bi izazvale suviše oštre represalije i time možda čak onemogučile sav tajni rad.

9.Pristupiti organiziranju skloništa na obali i u unutrašnjosti, gde bi se sa sigurnošću mogao smestiti dotureni materijal, oružje, municija i hrana.

10.Dostaviti podatke o svima važnijim događajima koji su se desili posle 6.aprila. Posebno vojničke, a posebno političko-administrativne prirode.

11.Dostaviti podatke o svakom važnijem pokretu neprijateljskih trupa na okupiranom području, naročito ako je u pitanju pokret na jugu i jugoistoku (Grčka,Južna Italija,Turska granica) Ovaj zadatak kojega faksimile objavljujemo, osvjetljuje također najužu povezanost djelatnosti odmetnika s Londonom i Moskvom. Ujedno nam odkriva planove, kojima se bavilo englezko vojničko vodstvo u jugoiztočnom dielu Europe. Najveća odgovornost Englezke i Sovjetske unije za sve nemile događaje, koji su se odigrali u Srbiji i na području NDH, bjelodana je i nepobitna.

ZVJERSTVA ČETNIČKO-KOMUNISTIČKIH BANDI

Vodstvo odmetnika sastojalo se od četničkih vođa, djelatnih srbskih častnika  i iztaknutih komunista. Napadaji na hrvatska sela i trgovišna mjesta, na vojničke i ustaške obhodnje, na mirne prolaznike cestom te na željeznička i druga prometna sredstva i mostove vršili su se uglavnom noću, iznenada iz zasjede.

Četničko-komunističkih zločinačkih napadaja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bilo je veoma mnogo. Jugoiztočna Hrvatska proživjela je uslied tih napadaja u prvoj godini slobodnog državnog života dane najtežih izkušenja i muka, vrieme, u kome su divljački nagoni odmetnika izpisali jezovite stranice u mnogim hrvatskim manjim ili većim naseljima. Nebrojene hrvatske obitelji pogodila je najbolnije zločinačka odmetnička ruka. Izgledalo je, kao da su se na ovom tlu povratila najmračnija vremena prošlosti Balkana….!

Ono što za sada objavljujemo o težkim časovima, što ih je morao proživjeti naš sviet, potresa iz temelja dušom svakog prosviećenog čovjeka. Hrvati, katolici i muslimani ubijani su i mučeni na grozne načine. I u paljenju njihovih domova i uništavanju imovine došle su do punog maha zločinačke osebine odmetnika. Ubijalo se često od reda sve, što je došlo pod dohvat četničko-komunističkog noža ili puške.

Ljudima bi odrezivali ili razmrskavali glave, izrezivali grkljane, vadili oči, rezali uši, nosove, ruke i noge, gulili kožu s glave i tiela, odrezivali spolne organe, djevojkama i majkama rezali grudi, i u nepojmljivom sadizmu stavljali malu djecu na odrezane grudi, nabijali na kolac i pekli na ognju, trgali im nokte sa ruku i nogu, boli ih nožem pod nokte, rezali im živo meso na rukama, podkivali tabane čavlima, nožem vadili srdca, kundačili ih do nesviesti, itd. Od zvjerskog mahnitanja odmetnika nisu bila pošteđena ni djeca. Ubijali su ih i u naručju majki. Klali su žene i djecu. Strašni događaji u selima Plošnik i Koritnik, kojih opise donosimo u dokaznom gradivu, samo su izsječak iz velikog niza bezprimjerenog krvoločtva, koja je na sebi po zlom udesu morao osjetiti hrvatski živalj!

Četnici-komunisti ubijali su Hrvate i u skupinama. Žrtve bi svezali, odveli do kakve jame, ubijali nožem ili puškom i bacali u ponor. Žive ljude bacali su u zapaljene im domove, a bilo je i slučajeva, da su zakapali polužive ljude. Bilo je nekoliko primjera, kada su, da bi drastično očitovali svoju mržnju na Njemačku, Italiju i Hrvatsku, mučenim i umorenim Hrvatima, dok su još bili živi, urezivali u tielo slovo “U”, simboličku oznaku Ustaškog pokreta, ili slovo “V”(Victoria).

Na tisuće Hrvata zadesila je strašna kob na pomenute razne načine! Nisu štedjeli ni katoličke i muslimanske svećenike. Među žrtvama četnika-komunista nalaze se, koliko je do sada poznato, ovi katolički svečenici:

-Krešimir Barišić, župnik u Krnjeuši, kotar Bosanski Petrovac;

-Juraj Gospodnetić, župnik u Bosanskom Grahovu, kome su ubili i majku;

-Maks Nestor, župnik u Drvaru;

-Ilija Tomas, župnik u Klepcima, kotar Stolac (strašno mučen);

-Anto Bakula, župnik u Gornjem Hrasnu, kotar Stolac(mučen, odrezan jezik);

-Jakov Barišić, župnik u Gradačcu i

-Jozo Kaurinović, župnik u Priedoru.

Postradalo hrvatsko stanovničtvo nije svojim držanjem dalo nikakvog povoda za zločine ove vrste. Istina, očajni i do skrajnosti uzrujani hrvatski živalj izvršio je tu i tamo represalije u mjestima, u kojima je odmetnička djelatnost imala svoju djelotvornu pomoć, no baš ti osamljeni odgovori strahovito ogorčenog hrvatskog puka na neopisive zločine četnika-komunista dokazuju, da je hrvatski sviet sačuvao prisutnost i ravnotežu duha, iako se radilo o takvim četničko-komunističkim zločinima, koji mogu pomutiti duh i najplemenitijeg čovjeka.

Broj hrvatskih žrtava četničko-komunističkog divljanja u spomenuto vrieme ne može se za sada ni približno ustanoviti. Do ovog časa nije moguće izpitati sudbinu mnogih Hrvata muslimana i katolika, koji su nestali prigodom napadaja na njihova naselja. Ni približno točan popis žrtava nije moguć, jer su mnogi ranjenici kasnije podlegli ranama sklonivši se u razna mjesta, pa o njima nema podataka. I hrvatska oružana snaga imala je u borbama s komunističko-četničkim bandama svoje gubitke.

Nebrojene obhodnje hrvatskih domobrana i ustaških postrojbi bile su napadnute iz busije i masakrirane, a napose častnici hrvatskog domobranstva. Na desetke tisuća Hrvata izgubilo je život! Hrvatske državne vlasti, jer nisu imale na razpolaganju dovoljno oružja, nisu mogle u mnogim mjestima pravodobno pružiti dovoljnu pomoć napadnutim hrvatskim selima. Zbog toga su mnoga od njih težko stradala. Iz brojnih su sela dolazile neprestane molbe za pomoć. U tom pogledu značajno je i potresno pismo, koje je pokojni Reis ul ulema Fehim Spaho upravio maršalu Slavku Kvaterniku 6.prosinca 1941.

To pismo glasi:

“Dne 3.prosinca ov.god. došlo je otprilike 150. muslimanskih bjegunaca iz kotareva Rogatica, Vlasenica i Sarajevo do mene kao svome vjerskom poglavaru, da zamole pomoć u njihovom zdvojnom položaju. Oni su doveli svoja dva druga, koji su istom nedavno mogli pobjeći iz kotara Rogatica, koji je bio pod komunističko-četničkom vladanju. Oni su kod mene stavili u zapisnik ovo: Živjeli smo gotovo mjesec i pol pod upravom komunističko-četničkih bandi. Uspjelo nam je da 24. studenog ov.god. pobjegnemo preko Goražda, Foče, Nevesinja i Mostara u Sarajevo. U tih mjesec i pol dana zapalili su četnici 71.selo u kotaru Rogatica (ona se navode imenično), koja leže u obćinama Boriki, Sokolovići, Žepča, Dup i Tetinjsko. Također i u drugim obćinama kotara Rogatica spaljena su mnoga sela. Paleži, umorstva i pljačkanje traju i dalje u tim područjima. Paljenje sela usliedilo je na taj način, da je stanovničtvo sela bilo zatovreno u kuće, a ove su nakon toga zapaljene. Osim toga traje i dalje i drugačija ubijanje u masama djece, žena i staraca. U selu Kalimanići( obćina Sokolovići) zaklano je najednom 12.osoba, među njima 80-godišnji starac Mehaga Hajdarević. Umorstva se vrše na najstrašniji način. Režu se nosovi, vade oči, ženama i djevojkama režu dojke, trudnim ženama režu trbuhe, itd. U bolnici u Rogatici umoreno je od četnika 300.ranjenika i bolesnika. Pri ubijanju muslimana dovikuju im četnici: “Gdje su sada Hrvati i vaš Pavelić, zovite sada Hitlera neka vam sada pomogne!”. Ne poštuje se ni čast naših matera, sestara i kćeri, već komunističko-četničke bande oskvrnjuju muslimanske djevojke i žene. Molim vas, ekselencijo, od sveg srdca, da svoje dobro i plemenito srdce otvorite za siromašne patnike i poduzmete sve, da ih što prije spasite i da njihova sela što skorije konačno očistite od komunističkočetničkih bandi.”

Unatoč tim vrlo brojinim napadajima na živote i imovinu državljana NDH i njezinu oružanu snagu hrvatske su državne vlasti pokazale u tom cielom razdoblju izvanrednu strpljivost. Odmetnici su u više navrata pozivani, da prestanu s težkim nasiljima i bezizglednim nastojanjima, da jedan dio hrvatskog državnog područja održe u stanju obće nesigurnosti, nu kroz punih osma mjeseci gotovo bez svakog odziva. Zločinačka promičba Londona i Moskve imala je svoje uspjehe! To međutim nije bio slučaj samo u Hrvatskoj, nego i u Srbiji i CG. Potrebno je svrnuti časkom pogled na sve ono, što se u isto vrieme događalo u Srbiji, da se shvati ono duhovno stanje četnika-komunista ,koja je zaista po svom obilježju bilo najbliže ludilu.

Priredio: R. Horvat / HRsvijet

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save