DEMO(N)KRACIJA
MIŠLJENJA ČITATELJA Da se među nama pojavi osoba nedvojbeno bolesna od kuge, kolere, ptičje gripe ili neke druge opasne zarazne bolesti , pobjegli bismo što je moguće dalje od nje a od nadležnih službi bismo očekivali da je izoliraju i liječe i bez da nas se za mišljenje pita. To bismo jednostavno smatrali normalnim i potrebnim. Ako zaraženog nitko ne bi izolirao, zdravima bi, žele li i nadalje ostati zdravi, preostalo jedino da se oni izoliraju od zaraženog.
Zaraženu osobu je potrebno lišiti slobode, bez obzira na njenu volju i ne znam koliko brojnu potporu istomišljenika tj. zaraženih istom ili sličnom bolešću čak ako za to ne postoji zakonsko uporište. Jer svako ponašanje izvan opisanog bilo bi dovođenje u životnu opasnost zaraženog i cijele društvene zajednice. Kada je u pitanju fizička bolest to je svakome jasno.
Pitam se zašto tako ne razmišljamo i kada su u pitanju psihičke bolesti i poremećaji? One se u društvu koje ih dopušta i podržava šire kao i fizičke. Razumnu i normalnu čovjeku nije ni najmanje dvojbeno da je homoseksualizam devijacija koja uništava čovjeka spuštajući ga nisko do te mjere da se gadi sam sebi i ljudima oko njega (To nije ni najmanje dvojbeno. Pitanje je samo mogu li jedni i drugi zbog kojekakvih životnih nazora ili interesa to otvoreno priznati).
Iako je sasvim jasno da homoseksualizmu ne bismo smjeli dati mjesta ni na javnim ni privatnim mjestima naši političari ga zbog kojekakvih osobnih prljavih interesa štite, zagovaraju a neki se već ne libe ni javno predstavljati kao homoseksualci. I kako perfidno tu strašnu nastranost nastoje uvesti u javni život i legalizirati: u ime demokracije i prava na različitost?! Zašto nas nastoje „prevesti žedne preko vode“ koristeći se tim pojmovima? Zato što oni nisu jasno definirani pa ih svatko može tumačiti onako kako mu u određenom trenutku odgovara. Glavno obilježje demokracije nije, kao što mnogi misle, vladavina slobodnih građana putem izabranih predstavnika, nego vladavina koja će štititi i promicati pravdu, moral, kulturne i druge vrijednosti, koja će osigurati red i mir.
Jer s demokracijom je isto kao i sa slobodom: bez odgovornosti vodi nas u anarhiju, ako ne promiče život u službi je smrti. Tanka je i gotovo nevidljiva granica između dobra i zla, života i smrti. Demokracija se samo s jednim dodanim slovom gotovo neprimjetno promeće u demo(n)kraciju. Gledajući s ovog stajališta zaista nije slobodan čovjek koji donese odluku o samoubojstvu i nismo nedemokratični ako zabranimo nenormalno i nemoralno ponašanje u društvu. Takvim odlukama ne narušavamo ničiju slobodu ni pravo na različitost. Naprotiv, njima čuvamo većinu normalnih i zalutalima otvaramo oči i pomažemo im da se vrate u život.
U našemu društvu je, očito, zaživjela demo(n)kracija. Predsjednik Ivo Josipović javnim istupom podržava pravo na različitost (on pod tim pravom podrazumijeva da svatko može živjeti kako mu se prohtije, bez obzira je li to dobro i moralno, je li promiče život, i time šalje negativnu poruku svim građanima da mogu živjeti kako god hoće kao da se to nimalo ne tiče ljudi oko njih). Ne stavljajući se na stranu nezadovoljnih splićana i to ne zato što su u većini, nego jer su u pravu i jer je u predsjedničkoj kampanji zagovarao i obećavao pravdu, Josipović iskazuje da je i sam bolestan i da je lažov. Na javnoj sceni još odvažnije mu se priključio ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić izjavom da će sudjelovati u povorci homoseksualaca, umjesto da se povodom gay parade u Splitu oglasio njegov prezimenjak, ministar zdravlja koji je o homoseksualnoj nastranosti itekako imao što reći.
Imamo zaista doslovno, opaku političku ekipu. Ali, pitam se, kakvi smo tek mi koji smo im omogućili da dođu na ta odgovorna politička mjesta?…Čini se da smo problem gay parada i sličnih gluparija trebali riješiti davno prije – na izborima. Na ulici je to sada mnogo teže. Osim toga rješavajući probleme na ulici i sami postajemo uličari.
Ivan Bašić, Split
