Dominik Mandić: Bogomilska crkva bosanskih krstjana – Hrvata
Osvrt na knjigu: Dominik Mandić, Bosna i Hercegovina – Povijesno kritička istraživanja, Svezak II, , 2. Bogumilska crkva bosanskih kristijana – Hrvata – Izdanje, Zajednica izdanja ranjeni labud – ZIRAL, Chicago-Roma-Zuerich-Toronto, 1979.
Pitanje Crkve bosanskih krstjana i danas je aktualno, premda je ona uglavnom nestala pred samo osmansko zaposjedanje Bosne i Hercegovine. Njezini malobrojni pristaše raspršili su se po ostalim hrvatskim zemljama, koje Turci tada još nisu bili zauzeli ili su pak dijelili sudbinu svoje katoličke braće u zaposjednutim krajevima. Najviše povijesnih radova s ovom tematikom razumljivo pripada hrvatskoj historiografiji, a krstjanskim temama bavili su se i srpski auktori, koji su, kao Božidar Petranović ili Vaso Glušac, u jeku širenja na zapad velikosrpske ideologije pokušavali utvrditi njezinu pripadnost pravoslavnim crkvama proisteklim iz bizantskoga okrilja, što im na znanstvenoj razini, naravno, nije uspjelo dokazati.
Temlje hrvatskoga istraživanja bosanske crkve ustanovio je hrvatski povjesničar Franjo Rački, koji je, s obzirom na svoju južnoslavensku ideologiju i historiografiju podvrgnuo njezinim ciljevima. Kasnije se ovim pitanjima ozbiljnije pozabavio Ćiro Truhelka tvrdeći kako bosanski krstjani nisu bili ni bogumili ni katari. U duhu njegovih istraživanja hercegovački franjevac fra Leon Petrović je na temelju prikupljene građe smatrao kako krstajni nisu bili krivovjerci, nego ogranak katoličke crkve, a zapravo hrvatski benediktinci, koji su se sa staroslavenskom službom Božjom morali pod pritiskom povući s hrvatske obale u njezino zaleđe, te se pridružili onom dijelu Hrvata koji nisu odobravali savez s Ugarskom pa je i optužbe za krivovjerje ugarskih crkvenjaka, kao i ugarsko-hrvatskih kraljeva smatrao politički motiviranim osvajanjem ostataka hrvatske državne i crkvene samostalnost.
Sličnim istraživačkim tragom potkraj prve Jugoslavije pošao je i Jaroslav Šidak, nu u poslijeratnoj Jugoslaviji svoj je raniji diskurs očito morao prilagoditi komunističkim okvirima. Niz kasnijih istraživača, a poglavito oni s komparatističkim pristupom domaćim i stranim izvorima, među kojima je i Rus Aleksandar Solovjev, tvrdio je kako se ipak ne radi o pravovjernoj crkvi, a pogotovo ne pravoslavnoj nego o novomanihejskom krivovjerju, premda su se međusobno razilazili oko pitanja podrijetla i dolaska tog krivovjerja u Bosnu i Hum. Za razliku od danas priznata stručnjaka za pitanja bosanskih krstjana Franje Šanjeka, koji drži da je krivovjerje bosansko-humskih krstjana došlo u hrvatske zemlje sa zapada, Dominik Mandić je svoju iscrpnu studiju temeljio na bogumilstvu, koje su trgovci na putu iz Bizanta, odnosno područja Bugarske preko dalmatinske obale ili pak s područja Crvene Hrvatske mogli proširiti u Bosnu potkraj 10. stoljeća.
Zasluga je pak obojice ovih historiografa što su, bez obzira na različite pristupe širenju krivovjerja, na temelju iscrpne analize dokumenta razmrsili terminološke čvorove i vjerodostojno locirali rasprostiranje hrvatskih zemalja, što je još 1659., kako nam to u svojim nedavnim jezikoslovnim istraživanjima pokazuje Stjepan Krasić, potvrdila i presuda vrhovnoga crkvenog suda u Rimu, izradivši zemljovid krajeva u kojima se govorio hrvatski jezik, na kojem su jasno ucrtane hrvatske zemlje Dalmacija, Bosna i Hercegovina, Slavonija i banska Hrvatska.
U novije doba bosanskim krstjanima, nakon što su ustanovili vlastitu bošnjačku naciju, bave se i neki muslimanski povjesničari, no njihove studije nemaju znanstveni karakter, jer im navodno bogumilstvo služi tek za premošćivanje historijskoga pamćenja od srednjega vijeka preko osmanske okupacije do nedavnih ratnih događaja. U tom im posebno služe pojedini dijelovi istrgnuti iz konteksta Mandićeve studije, a koji govori o navodno dragovoljnom prijelazu bogumila na islam, čime se opravdavaju i potezi aktualne bošnjačke vlasti, ponajprije prema Hrvatima, a onda i prema Srbima. No o bilo čijem dragovoljnom prijelazu na islam teško je govoriti kad povijesni izvori, koje navodi i Mandić pokazuju kako do masovnije islamizacije pučanstva zaposjednute zemlje dolazi tek nakon velikih kampanja i progona katolika u prvoj polovici 16. stoljeća.
S druge pak strane teško je i zamisliti da bi se bosansko-humski krstjani stavili dragovoljno na raspolaganje okupatoru svoje zemlje, kad su niz stoljeća ranije tako zdušno sudjelovali u obrani svoje zemlje od ugarskih nasrtaja, što ponajbolje svjedoči i borba Stjepana Kosače, zaštitnika patarena upravo protiv turskih osvajanja. Na temelju franjevačkih izvora i djelomično objavljenih turskih dokumenata Mandić navodi i svoje izračune kako je u doba osmanskoga zaposjednuća u najboljem slučaju moglo biti oko 90 tisuća pripadnika crkve bosanskih krstjana, što je tada činilo otprilike jednu petinu pučanstva.
Do masovnih progona katoličkoga pučanstva u prvoj polovici 16. stoljeća, upravo turski izvori svjedoče kako je u zaposjednutoj Bosni bilo tek oko 4,5 tisuća muslimanskih u odnosu na preko 30 tisuća kršćanskih kuća. Suvremenim rječnikom kazano, takav bi odnos okupatorskih pristaša tijekom prvih pola stoljeća u današnjem svijetu bio gotovo zanemariv, što jasno mogu potvrditi iskustva i iz vlastite nedavne prošlosti. Žrtve dugotrajnoga procesa islamizacije uglavnom su bili katolički Hrvati, što jasno pokazuju povijesni izvori, kojima su se ranije služili i ozbiljniji muslimanski znanstvenici.
Mandićevu pak studiju „Bogumilska crkva bosanskih krstjana“ možda je u nekim svojim postavkama danas nadiđena, nu vrijedno prikupljeni i analizirani podatci te brojene usporedbe domaćih i stranih vrela o pojavi, razvoju i pogledima na bosansko-humske krstjane, svojevrsni je kompendij znanja o srednjovjekovnoj Bosni, ustrojstvu, djelovanju i razvoju ove krstjanske zajednice te duhovnim kretanjima na srednjovjekovnom hrvatskom području, kao i krivovjernim sektama srednjovjekovnoga zapada i istoka. Mandićeva knjiga je i svojevrsna duhovna povijest ove središnje hrvatske zemlje, koja zorno svjedoči, kako su otpadanjem s katoličkoga stabla izdvajani etnički dijelovi iz sastava današnje hrvatske nacije.
Mate Kovačević/HPC
