Hrvatskoj javnosti nepoznata priča Michaela Palaicha mogla bi ispuniti cijeli hollywoodski film i zato smo ga zamolili da u hrvatskoj javnosti progovori o njegovim djelatnostima u Hrvatskoj i Bosni-Hercegovini tjekom rata, kao i sudskom progonu koji se vodio protiv njega više godina u Americi radi njegova rada za Domovinu svojih pradjedova. U priču upletena je visoka diplomacija raznih zemalja pa sve do vrha UN-a.

Oni koji Palaicha bolje poznaju, svjesni su koliko je Michael Palaich samozatajan i da ne želi o sebi govoriti. Ipak smo ga uspjeli nagovoriti da, radi onih koji brzo zaboravljaju i radi budućih pokoljenja, odgovori na nekoliko pitanja o svojim nastojanjima u obrani Hrvatske i Bosne-Hercegovine od srbijanske agresije tjekom tih sudbonosnih godinama.

Zahvalni smo mu za sve što je žrtvovao za Hrvatsku i hrvatski narod, a zatim i za razgovor koji je s nama podijelio.

HRsvijet: Vi ste najbolje poznati po svom dokumentarcu “Bleiburška Tragedija” i donekle po svojoj djelatnosti u okviru hrvatskog oslobodilačkog pokreta od godine 1978. Javnost, međutim, ništa ne zna o Vašem radu u Hrvatskoj i Bosni-Hercegovini za vrijeme Domovinskog rata. Možete s nama podijeliti neka svoja iskustva i djelatnosti između 1991. i 1996. godine?

Kada ste me zamolili za intervju o mojoj djelatnosti za vrijeme rata, oklijevao sam iz dva razloga. Kao prvo, proveo sam cijeli životni vijek održavajući samodisciplinu što se tiče razgovora o stvarima u kojima sam sudjelovao. Od prevelike razgovorljivosti nikada nije proizašlo ništa pozitivno. Naprotiv, vidio sam puno dobrih ljudi koji su nesretno završili jer nisu bili disciplinirani i nisu zašutjeli kada je to bilo potrebno. Međutim, drugi, i puno važniji razlog je činjenica da je puno ljudi žrtvovalo daleko više od mene za hrvatsku nezavisnost i ne bih htio ostaviti utisak hvalisanja. Tisuće ljudi platilo je hrvatsku nezavisnost vlastitim životom, ili životom svojih sinova, kćeri, očeva, majci braće ili sestara.

Nadam se da ćete razumjeti da još uvijek moram biti oprezan kada govorim o nekim svojim djelatnostima za vrijeme rata, jer bih još uvijek mogao upasti u nevolju, nakon svih tih godina. Međutim, mislim da bi moglo biti korisno upoznati ljude s nekim aspektima hrvatske nezavisnosti koje možda ne poznaju.

HRsvijet: Možete li ukratko sažeti neke događaje u kojima ste sudjelovali za vrijeme rata?

Kada je rat bio u punom zamahu u listopadu 1991. godine, jedna manja grupa nas osjetila je snažnu potrebu da se uputimo u Hrvatsku i pomognemo na bilo koji način. Moj je put u Hrvatsku loše počeo kada me je njemačka policija uhitila u zračnoj luci u Frankfurtu 21. listopada 1991. Nakon što sam proveo više sati u zatvoru, Nijemci su me optužili za ilegalni uvoz oružja, streljiva i opreme za noćno snimanje.

Sve do današnjeg dana nisam prihvatio tu optužnicu. Pustili su me uz jamstvo, a ja sam im zahvalio na profesionalnom ponašanju. Odgovorili su mi rekavši “Da, mi smo profesionalci, zato i znamo zašto ste ovdje i kuda idete.”

U razdoblju između listopada 1991. do 1993. godine radio sam s bivšim Ministarstvom informiranja, koje se kasnije zvalo Hrvatski informacijski centar. Ministarstvo mi je izdalo novinarsku iskaznicu, ali ja sam putovao Hrvatskom, a kasnije i Bosnom i Hercegovinom, kao američki novinar. Nitko nije obraćao pozornost na sitna slova na dnu iskaznice koja su glasila “Ministarstvo informiranja”. U ovom sam svojstvu nastojao utjecati na zapadnjačke novinare i njihovo izvješćivanje o Domovinskom ratu. Također sam uz pomoć hrvatske novinarske iskaznice organizirao intervjue s dužnosnicima Američkog državnog tajništva u Washingtonu. Kasnije, usprkos dvogodišnjoj srpskoj opsadi Sarajeva, bio sam u mogućnosti letjeti u Sarajevo uz pomoć iskaznice Ujedinjenih naroda na avionima C-130.

U razdoblju između 1993. i 1995. godine trojica Hrvata i ja postali smo službeni strani agenti Hrvatskog ministarstva obrane. Tvrtka koju smo osnovali zvala se Global Enterprises Group, Inc. U to je doba postojala stvarna i vrlo očita potreba da se hrvatski narod opskrbi materijalima koji su bili potrebni za obranu domovine. Od Ministra obrane Gojka Šuška dobili smo mandat za nabavu tih materijala.

A onda su godine 1996., nakon što je rat u Hrvatskoj i Bosni-Hercegovini završio, američke vlasti podigle optužnicu protiv mene.

HRsvijet: Rekli ste da ste radili s Ministarstvom informiranja u Hrvatskoj između 1991. i 1993. godine. Što ste točno radili?

Imao sam na raspolaganju dosta različitih aktivnosti. Budući da sam diplomirao psihologiju i političke znanosti, i da sam imao višegodišnje iskustvo u dijaspori, odlučio sam da je najbolji način da upotrijebim vlastite talente za rad s Ministarstvom informiranja i kasnije Hrvatskim centrom za informacije. Odlučio sam se za neku vrstu novinara. Već sam više godina poznavao Antu Belju, koji je tada imao važne položaje u tim organizacijama. Ali još je važnije bilo to što je Beljo poznavao ne samo mene, nego i moje prijatelje u dijaspori koji su bili predani borci za hrvatsku slobodu. On mi je omogućio nabaviti novinarsku iskaznicu, a ja sam u više navrata svraćao u njegov ured kako bih mu predstavio svoje ideje.

Ne znam da li je Beljo tada jednostavno bio previše zaposlen, ili nije htio znati što radim kako bi mogao tvrditi da s nekim stvarima nije bio upoznat, ili mi je jednostavno vjerovao, ali ja sam na kraju imao potpunu slobodu slijediti svoje instinkte i neovisno djelovati. Svoj američki akcent i novinarsku iskaznicu upotrijebio sam kako bih se priključio zapadnjačkim novinarima. Gdje god su oni išli, tu sam bio i ja. Ponekad sam jednostavno čekao kod ureda za strane novinare u Zagrebu ili Splitu, i razgovarao s njima čim bi stigli u Hrvatsku. Oni su uvijek morali posjetiti ured za tisak kako bi dobili akreditaciju prije nego što su mogli raditi u Hrvatskoj. Kad god sam mogao, tamo bih ih presreo. Nekada sam s njima putovao na front, a mnoge sam večeri jednostavno proveo po kafićima razgovarajući o ratu s njima. U ovoj sam ulozi putovao za vrijeme rata iz Zagreba u Karlovac, Sisak, Split, Livno, Tomislavgrad, Osijek, Orašje, a kasnije i u Sarajevo.

Tako sam preuzeo ulogu poučavatelja. Prisutni novinari su bili stranci u nepoznatoj zemlji zahvaćenoj ratom. Nisu poznavali teren, jezik ili kulturu, i stoga su bili ranjivi. Upravo zbog te početne ranjivosti, u tom su razdoblju bili najspremniji prihvatiti sugestije kolege novinara spremnog pomoći, koji bi im ponudio drukčiju perspektivu rata protiv Hrvatske. Znao sam da ću, ako uspijem utjecati na njihovo razmišljanje o ratu, moći utjecati na način na koji o njemu pišu, i na taj način neizravno utjecati na javnost putem njihovih članaka.

HRsvijet: Možete li navesti neke primjere argumenata koje ste iznosili novinarima u svom razgovoru s njima?

Novinari su uvijek stizali u Hrvatsku s formiranim stavovima unatoč svom dubokom neznanju o Hrvatskoj. S velikim bi autoritetom govorili o drevnom etničkom sukobu, etničkoj mržnji, civilnom ratu, vjerskoj mržnji ili čak i plemenskom sukobu u “bivšoj Jugoslaviji”.

Ako je novinar bio iz Velike Britanije, njemu bih na takve tvrdnje odgovorio sljedećim pitanjem: “Kako to da britanska vojska može putovati trinaest tisuća kilometara do Malvinskih otoka i okupirati mali otočić pokraj Argentine u ime “demokracije”, a Hrvate ne smatrate dovoljno civiliziranima da se bore za više ideale kao što su sloboda i samoodređenje unutar povijesnih granica vlastite države?”

Ako je novinar bio iz Amerike, upitao bih ga: “Kako to da Amerika može desetljećima slati vojne snage po cijelom svijetu u borbi protiv širenja komunizma, ali vi ne možete razumjeti da Hrvati imaju pravo boriti se protiv komunizma unutar vlastitih granica i zahtijevati slobodu i demokraciju za svoj narod?” Isto bih ih tako pitao: “Da li zaista vjerujete da bi Hrvati riskirali sve što imaju – uključujući i vlastiti život – kako bi zadovoljili primitivne osjećaje kao što su etnička mržnja, i da su previše primitivni kako bi se borili za ideale kao što su sloboda, demokracija i samoodređenje?” Znao sam da sam bio uspješan kad bih te iste novinare sljedeći dan čuo kako iznose moje argumente u svojim razgovorima s drugim novinarima.

U mnogim slučajevima novinari su patili od kobne kombinacije arogancije i neznanja. Jedna zanimljiva pričica odnosi se na grupu japanskih novinara koji su pošli na front nakon što su na auto nalijepili velika slova T.V., iako sam im savjetovao da to ne učine. Htjeli su jasno obznaniti da su novinari u nadi da Srbi neće pucati na vozilo koji očito prevozi pripadnike tiska. Naravno, istina je bila sasvim drukčija: Srbi su često napadali novinare. Ovu sam grupicu vidio kad su se vratili s fronta te večeri. Vozilo im je bilo puno rupa od metaka i prozori su im bili razbijeni, a vidio sam ih kako žurno odlijepljuju slova koja su ih identificirala kao novinare. Taj su dan naučili da Srbi nisu baš voljeli novinare koji su dokumentirali njihove ratne zločine. Ti su isti novinari otada bili spremniji prihvatiti moj savjet.

Osim što sam nastojao utjecati na razmišljanja novinara, svoje sam novinarske iskaznice upotrijebio kako bih došao do predstavnika Ujedinjenih naroda u Hrvatskoj i Bosni-Hercegovini, a kasnije i u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku. Jednom sam prilikom putovao u Washington kako bih intervjuirao Georgea Kenneya. Kenney je bio šef ureda za Jugoslaviju pri Američkom državnom tajništvu. On je godine 1993. dao ostavku iz protesta zbog američke politike prema Bosni i Hercegovini. Bez obzira na to s kim sam bio u dodiru, novinarima, dužnosnicima U.N.-a ili Američkog državnog tajništva, moj je cilj uvijek bio isti:

Utjecati na njih i promijeniti njihovo razmišljanje o Hrvatskoj, a kasnije i o Bosni-Hercegovini.

HRsvijet: Kako ste postali službenim stranim agentom Ministarstva obrane?

Svima je poznato da su Srbi i JNA konfiscirali svu vojnu opremu “bivše Jugoslavije”, ostavivši Hrvatsku bez ikakve mogućnosti obrane. Osim toga, međunarodna je zajednica nametnula oružani embargo na sve države “bivše Jugoslavije”. Na taj je način međunarodna zajednica zapravo lišila Hrvate Bogom danog prava na samoobranu protiv surovog agresora koji je posjedovao puni arsenal moderne vojske. Moglo bi se reći da je embargo međunarodne zajednice nehotice uzrokovao genocid. Moji partneri i ja objasnili smo svoje namjere izravno Ministru obrane Gojku Šušku prilikom jednog sastanka u studenom 1993. godine. On nas je ovlastio da pomognemo Ministarstvu obrane u opskrbi materijalom koji je bio potreban kako bi se Hrvatska obranila od genocida koji je nad njom počinjavan.

S ponosom mogu reći da smo nabavili neke od materijala koji su bili upotrijebljeni u Oluji u kolovozu 1995.

HRsvijet: Kako ste putovali u Sarajevo dok je grad bio pod opsadom JNA?

Osnovao sam vlastitu tiskovnu agenciju koja se zvala Pan National News Agency sa sjedištem u Argentini, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Kanadi i Sjedinjenim Državama. Nevjerojatno je da je za osnivanje tiskovne agencije bilo dovoljno registrirati firmu u županiji u kojoj sam tada živio, i dati tiskati posjetnice, papir sa zaglavljem i iskaznice. Nakon što je agencija bila ustanovljena, zatražio sam akreditaciju od Ujedinjenih naroda, i dobio je. S tom sam akreditacijom bio ovlašten letjeti u Sarajevo iz Splita na avionima C-130. Prilikom prve posjete Sarajevu u veljači 1993. godine, zračna je luka bila pod kontrolom srpskih snaga, što je dodalo još jednu dimenziju neizvjesnosti cijeloj situaciji.

Novinari su morali imati neprobojni prsluk kako bi im bio dozvoljen pristup avionima Ujedinjenih naroda. Nakon što se avion otisnuo u nebo iznad srpskog teritorija, brzo smo naučili da prsluk ne treba nositi, već da na njemu treba sjediti. Srbi su znali pucati na avione U.N.-a sa svojih pozicija na zemlji i ponekad su meci probili dno aviona i doprli do samih sjedala. Nakon slijetanja u Sarajevo trebalo je proći srpske kontrolne točke između zračne luke i centra grada. Iako smo kroz te kontrolne točke prolazili u oklopnom vozilu, često se znalo dogoditi da su Srbi zaustavili i pretresli vozilo. Ponekad bi Srbi izvukli jednog od putnika i ubili ga dok su vojnici U.N.-a nepomično promatrali. Bosanski zamjenik premijera Hakija Turajlić u siječnju je 1993. godine bio ubijen na jednoj od takvih srpskih kontrolnih točki.

Bilo je vrlo neobično poletjeti iz relativnog mira splitske zračne luke u jedan popodne i sat kasnije koračati razrušenim ulicama Sarajeva za vrijeme opsade. Rat sam iskusio u mnogim gradovima u Hrvatskoj. Karlovac i Osijek su sasvim sigurno iskusili vlastite bombe i snajpere, a u Sisku i na području između Siska i Petrinje osjetio sam najsnažnije eksplozije za vrijeme cijelog rata. Nikada nisam bio u Vukovaru ili Vinkovcima – iako sam siguran da niti jedan grad nije bio tako uništen kao Vukovar – ali sam iskusio Sarajevo. Svi su građani Sarajeva svaki dan bili izloženi opasnosti od granata i srpskih snajpera. Bezbroj sam puta vidio kako su pucali na stare žene i djecu. Često je snajperska vatra oko vladinih zgrada bila tako gusta da je padala s neba poput kiše.

Prijatelji iz Amerike čiji su članovi obitelji živjeli u Sarajevu ponekad su me molili da odnesem paket njihovim obiteljima. Paketi su obično bili omanji, a sadržavali su lijekove, vitamine, voće, čokoladu, kavu, cigarete i slično. Ali ti bi se paketi nagomilali u mojoj prtljazi i ja bih se odjednom našao natovaren s dva teška kofera. Mogu zamisliti kakav sam komični prizor pružao prolaznicima dok sam pokušavao trčati ulicama natovaren s dva teška kofera i istovremeno se izmicao snajperskoj vatri.

HRsvijet: Što ste u to vrijeme radili u Sarajevu i Bosni?

U biti sam preuzeo istu ulogu koju sam imao u Hrvatskoj. Osim što sam utjecao na zapadne novinare i dužnosnike U.N.-a, pokušavao sam utjecati i na bosanske vojne dužnosnike, članove vlade i novinare. Kad sam po prvi puta stigao u Sarajevo, u šoku sam ustanovio da su na zidovima vladinih zgrada još uvijek ponosno visile slike Tita. Bilo je očito da se njihov rat vodio iz bitno različitih razloga.

Osim toga sam nastojao objaviti članke o genocidu u Sarajevu i Bosni-Hercegovini u zapadnim medijima. Moj je najuspješniji članak bio intervju koji sam obavio s poznatim ratnim zločincem Borislavom Herakom.

Herak je priznao krivicu u slučaju ubojstva civila i silovanja žena dok je bio član srpskih paramilitarnih snaga. On je sudjelovao u užasnom i sistematskom silovanju djevojaka i žena u logoru koji su Srbi zvali “Kamp Sonja”. Intervju s Herakom i članci o njemu bili su objavljeni u časopisima i novinama diljem Sjedinjenih Država. Ti su članci nadalje bili citirani u najmanje dvije knjige o srbijanskim logorima za silovanje u Bosni. Herak je nedugo nakon priznanja krivice bio strijeljan u Sarajevu 1993. godine.

Brzo sam otkrio da, ako mogu pribaviti akreditaciju U.N.-a za sebe, to isto mogu učiniti i za druge. Na taj sam način uspio osigurati let iz Sarajeva na avionima U.N.-a nekolicini ljudi. S jednom od tih osoba sam i danas dobar prijatelj, ona živi s obitelji u Americi.

HRsvijet: Rekli ste da je protiv Vas američka vlada godine 1996. podigla optužnicu. Da li je to bilo povezano s uhićenjem u Njemačkoj 1991. godine?

Da. Optužnica je podignuta 10. listopada 1996. Sadržavala je šest točaka kršenja američkog Zakona o kontroli izvoza oružja (22 U.S.C. 278). Svaka od tih točaka nosila je kaznu od deset godina zatvora i/ili milijun dolara kazne. To je značilo da je postojala mogućnost da budem osuđen na 60 godina zatvora i šest milijuna dolara kazne da sam proglašen krivim.

Čitav je postupak počeo skoro pet godina ranije kada su me Nijemci optužili za ilegalni unos oružja i opreme za noćno snimanje u Njemačku. Nakon takozvanog “primirja” u ratu u Hrvatskoj, kasnog prosinca 1991. vratio sam se u Ameriku i nastavio normalan život. Jednog jutra u travnju 1992. probudilo me lupanje na vratima i vika “Savezni agenti, otvorite!”. Na vratima sam zatekao glavnog agenta s mnoštvom agenata iza njega.

Upitao me: “Savezni agenti, možemo li ući?”

“Naravno, ako imate nalog,” odgovorio sam.

U tom mi je trenutku pokazao nalog i ja sam ih pustio u stan. Oko osam agenata i jedan uniformirani policajac ušli su u stan, a ja sam im ponudio kavu. Na moje iznenađenje, nekoliko agenata je prihvatilo moju ponudu i ostalo sjediti za stolom pijući kavu, dok su ostali pretresali stan. Uvijek sam smatrao da su američki i njemački agenti jednostavno obavljali vlastiti posao. Nikada to nisam uzeo k srcu. Američka je politika prema policijskoj državi Jugoslaviji bila pogrešna sve od sporazuma na Jalti, ali ja sam smatrao da agenti i ja dijelimo slične vrijednosti (slobodu, demokraciju, individualna prava). Oni su obavljali svoj posao, a ja sam obavljao svoj. Tijekom svih mojih odnosa s agentima tog dana i kasnije, moram reći da su se prema meni uvijek ponašali ljubazno i profesionalno.

HRsvijet: Što su agenti tražili i što su ponijeli sa sobom nakon što su Vam pretresli stan?

Nalog za pretres sadržavao je nekoliko stavki. Agenti su sa sobom ponijeli kutije pune dokumenata i nekoliko fotografija za koje su smatrali da podupiru njihov predmet protiv mene. U jednom mi je trenutku glavni agent pokazao fotografiju koju je našao. Na toj sam slici držao po jednu granatu u svakoj ruci.

Te sam granate nosio sa sobom svuda za vrijeme rata, u slučaju zarobljenja. Da se to nedaj Bože dogodilo, jedna bi bila za Srbe, a druga za mene. Čuo sam dovoljno užasnih priča dok sam radio na dokumentarcu o Bleiburgu da sam znao da nikada ne bih dopustio da me četnici uhvate i muče. “Jesu li ove granate prave?” upitao me agent. Pogledao sam ga i slegnuo ramenima, što je značilo da nemam osobitu želju o tome razgovarati. “Što ste radili u Hrvatskoj? Imate li oružja u kući? Kako ste kupili to oružje? Imate li negdje neko skladište?” Naposlijetku sam mu rekao isto ono što sam rekao njemačkim vlastima: “Ne želim razgovarati s vama.” Nakon toga sam ustao i nazvao svog odvjetnika.
HRsvijet: Trebalo im je gotovo pet godina da podignu optužnicu protiv Vas; zašto je prošlo toliko vremena? Što se događalo s Vama od tog naloga u travnju 1992. do same optužnice u listopadu 1996. godine?

Najjednostavniji odgovor je da nisu imali dovoljno dokaza kojima bi uvjerili veliku porotu da je počinjen nekakav zločin. Mislim da je to bilo djelomično stoga što su tužitelj i agenti propustili pribaviti dokazne materijale koji su jednom bili u rukama njemačkih vlasti. Američki tužitelji su u nekoliko navrata pokušali prisiliti Nijemce da pošalju sve dokazne materijale u Ameriku gdje bi isti mogli biti upotrijebljeni na mom suđenju. Ono što američki tužitelj nije znao je da su hrvatski vladini dužnosnici znali za moj slučaj od samog početka i da su o njemu razgovarali sa svojim kolegama. Nekako se u to vrijeme dogodilo da je taj isti dokazni materijal iznenada i slučajno “uništila” jedna druga njemačka agencija. Podići optužnicu bez dokaza predstavljalo je prepreku, ali očito nije bilo dovoljno da se od nje sasvim odustane.

To je bilo razdoblje puno spletki. Američki agenti su me neprestano promatrali na ovaj ili onaj način. Obično su čekali da bacim smeće, a onda bi ga pokupili i pregledali tražeći dokaze. Osim toga su mi presretali poštu, a savezni tužitelji su pribavili evidenciju mojih privatnih telefonskih poziva od telefonske kompanije. Agenti su godinama ispitivali članove moje obitelji, prijatelje i kolege. Na temelju pitanja koja su postavljali, očito su vjerovali da sam hrvatsku vojsku opskrbljivao oružjem i drugim materijalom. Prijatelji su mi isto tako ispričali da su ih agenti pitali imam li negdje skriveno skladište. Iz svih tih razloga su me i pratili.

HRsvijet: Da li je Vaš slučaj privukao pozornost medija u Hrvatskoj ili u Americi?

Da, članci o mom slučaju bili su objavljeni u Večernjem Listu u ožujku i travnju 1997.

U Americi je na vijestima u Detroitu u Michiganu bila prikazana reportaža pod naslovom “Međunarodni incident s Detroitskom vezom”. Ta reportaža iz 1992. godine opisala je moje uhićenje u Njemačkoj prethodne godine i izrazila sumnju da sam slao oružje i opremu za noćno snimanje u Hrvatsku.

HRsvijet: Da li ste ikada razmišljali o bijegu iz Sjedinjenih Država kako biste izbjegli suđenje i vratili se u Hrvatsku?

Nakon optužnice mnogi su me ljudi savjetovali da napustim Ameriku i potražim utočište u Hrvatskoj. Ali to nisam mogao učiniti iz puno razloga. Kao prvo, Amerika je moja domovina. Tu sam rođen i uvijek sam bio ponosan na to što sam Amerikanac, isto kao i Hrvat. Bilo mi je odbojno misliti da bih napustio Ameriku samo zato što je ta zemlja u kojoj sam ponosno živio puno godina sada protiv mene podigla optužnicu za čin koji sam smatrao časnim. Odluku da ostanem u Americi i suočim se s eventualnim suđenjem donio sam nakon dugog razmišljanja i to je bio odlučan trenutak za mene. Smatram da se karakter čovjeka najbolje sagledava kroz prizmu nedaće. Odluka o tome hoću li sklopiti neki sporazum s tužiteljem, napustiti zemlju, kakvo će biti moje ponašanje na suđenju i prihvaćanje zatvorske kazne, sve bi se to odrazilo na moj karakter.

HRsvijet: Što se naposlijetku dogodilo sa slučajem Sjedinjene Države protiv Michaela Palaicha?

U veljači 1999. godine sasvim sam neočekivano primio poziv svog odvjetnika koji me je izvijestio da je savezni tužitelj Saul Green predložio sucu da se optužnica protiv mene odbaci.

HRsvijet: Znate li zašto su odjednom odbacili optužnicu protiv Vas nakon gotovo osam godina istrage, gotovo tri godine sudskih postupaka i ogromnih svota novca koje je vlada potrošila?

Kada sam konačno došao kod službenika za predsudstvene postupke kako bih potpisao neke papire i pokupio putovnicu, on je bio iskreno zaprepašten. Postavio mi je isto pitanje kao i vi sada: “Zašto je savezni tužitelj odbacio slučaj protiv vas? Otkada radim ovdje nije nikada odbacio slučaj protiv nekoga.” Moj je odgovor bio jednostavan: “Ne znam.” To je zapravo i bila istina. Moja supruga i ja razgovarali smo s toliko ljudi iz različitih dijelova hrvatske vlade da je bilo nemoguće zasigurno znati bilo što. Ja sam vjerovao da je netko iz hrvatske vlade bio upleten u moj slučaj, ali nisam znao tko, ili koje je Ministarstvo bilo odgovorno.

Jedan prijatelj iz U.N.-a obećao je razgovarati s Madeleine Albright, koja je tada bila Državni sekretar Sjedinjenih Država. Drugi prijatelji iz različitih ministarstava rekli su mi da će razgovarati s hrvatskim dužnosnicima. Ponekada bih primio poziv nekog hrvatskog dužnosnika koji bi me pitao o pojedinostima mog slučaja. Jednom su me prilikom kontaktirali odvjetnici koji su se predstavili rekavši da rade za hrvatsku vladu. U ovom se kontekstu često upotrebljava jedno dosta važno načelo: vjerodostojno negiranje. Što je manje ljudi upoznato s pojedinostima nekog slučaja, lakše im je negirati bilo kakvo znanje o tom slučaju. To je načelo bilo upotrijebljeno i u mom slučaju. Tako je došlo vrijeme kad su utjecajni ljudi u Hrvatskoj prestali uzvraćati moje pozive.
HRsvijet: Jeste li ikada saznali tko je to iz hrvatske vlade zapravo bio zaslužan za odbacivanje optužnice protiv Vas?

Da, ali sve do 2010. godine nisam znao što se točno dogodilo. Moja supruga i ja smo se susreli s jednim prijateljem, kojega ću zvati Gospodin X jer još uvijek radi u Hrvatskoj vladi, u restoranu hotela Dubrovnik u ljeto 2010. godine. Do tada ga nisam vidio, niti sam s njime razgovarao, preko deset godina. Posljednji smo puta razgovarali na ulazu u njegov ured u Zagrebu godine 1996., nešto prije optužnice.

Gospodin X je naš nedavni susret započeo riječima isprike zbog toga što nije sa mnom razgovarao tolike godine.

“Prije ove godine,” rekao mi je, “ne bih vam niti mahnuo da sam vas vidio na Jelačiću.” “Bilo mi je rečeno da vas izbjegavam.”

Nastavio je zanimljivom pričom koja je iznenadila čak i mene. “Neko su me vrijeme po Hrvatskoj neprestano pratili agenti.”

Nastavio je: “Upitao sam jednog prijatelja koji radi za Hrvatsku izvještajnu službu (HIS), što se to događa? Zašto me posvuda prate?”

Agent HIS-a mu je odgovorio: “Nije to zbog tebe, nego zbog Michaela Palaicha. Amerikanci žele znati na koji si način povezan s njime.”

Ja sam u ovoj igri već dugi niz godina, ali to me je šokiralo. Očekivao sam da će me američki agenti pratiti po Americi, ali nisam očekivao da će pratiti i moje prijatelje u Hrvatskoj.

Gospodin X je nastavio: “Budući da niti ja niti vi nismo ništa protuzakonito učinili, Amerikanci su na kraju obustavili nadzor.”

A onda je dodao: “Nešto kasnije sam bio pozvan u ured Gojka Šuška. Htio je sa mnom razgovarati o vašem slučaju. Tamo je bio i neki drugi čovjek kojeg nisam poznavao. Razgovarali smo o vašem suđenju. Rekao sam mu što sam o tome znao. Ministar Šušak je tada rekao da će razgovarati sa svojim američkim kolegom Ministrom obrane Williamom Perryem o tome što se može učiniti da se ta optužnica odbaci.”

Gospodin X je dodao: “Tada sam napustio njegov ured i nisam više ništa čuo o tome sve dok nisam saznao da su Amerikanci odbacili optužnicu.”

HRsvijet: Jeste li u to vrijeme znali da je Gojko Šušak osobno intervenirao u Vašu korist?

Sve do susreta s Gospodinom X 2010. godine nisam zasigurno znao da me je Gojko Šušak spasio. Kako je vrijeme prolazilo počeo sam sumnjati da je Ministarstvo obrane na neki način uključeno u moj slučaj. Kao prvo, dokazni materijali u Njemačkoj bili su uništeni, ali tu ne mogu ići u pojedinosti. Jednom sam prilikom primio poziv jednog visokog dužnosnika hrvatskog Ministarstva obrane – ali ne Ministra Šuška – koji mi je obećao da će učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi mi pomogli. Prije nego što je spustio slušalicu, zahvalio sam mu se.

On je na to rekao: “Naša je dužnost pomoći vam.”

Vrlo me impresioniralo to što je upotrijebio riječ “dužnost”, i pružilo mi je utjehu saznanje da mi ministarstvo zaista nastoji pomoći. Nikada nisam mislio da će i sam Ministar Šušak odigrati tako važnu ulogu u svemu tome. Moja obitelj i ja biti ćemo mu uvijek zahvalni što me nije zaboravio. On je ne samo mene, već i moju obitelj, izbavio od vrlo mračne budućnosti. Vrlo mi je žao što to nisam saznao prije njegove smrti, jer mu se nisam imao prilike zahvaliti.

U današnje vrijeme kad su Hrvati vrlo cinični prema svojim vođama, dobro je znati da je postojalo vrijeme kada su hrvatski vođe bili pravi domoljubi, poput Gojka Šuška, i da nisu samo pričali o hrvatskoj slobodi, već su se dokazali i djelima.

Dolazite li još uvijek u Hrvatsku ovih godina?

U Hrvatskoj sa suprugom provodim skoro svako ljeto. Vraćam se na isto mjesto već petnaest godina, ali sam siguran da me susjedi i ljudi u mjestu poznaju samo kao “Amerikanca”. Nemaju uopće predodžbu o tome što sam radio za vrijeme rata u Hrvatskoj i Bosni-Hercegovini.

Vjerojatno ne bi niti vjerovali pričama da ih negdje čuju. Za njih sam ja Amerikanac, turist. Možda je najbolje da to tako i ostane.

Razgovarao: Ante Čuvalo/hrsvijet.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save