Konstantin von Hammerstein, Christoph Pauly i Christoph Schult: “Zavirimo u sutrašnju Europe”
SJEDINJENE EUROPSKE DRŽAVE Politika je čudna stvar, a jedna od najčudnovatijih stvari u njoj je činjenica da se monumentalne promjene događaju bez velikih govora. Obznana promjene smjera nije izvedena u vizionarskom stilu. A pozornost publike na ova zbivanja, koja će imati velike dalekosežne posljedice, gotovo je minimalna.
Zapravo, često se radi samo o malim verbalnim izmjenama koje upućuju na velike promjene. Ili pak samo malo drugačiji ton u predstavljanju novih direkcija. Slušajući pozorno što govori Angela Merkel proteklih tjedana mogli smo uočiti upravo tu laganu promjenu u tonu. Bila je to oprezna promjena, ekstremno odmjerena. No, postalo je jasno kako njezina poznata melodija nije neka nova.
“Treba nam tzv. fiskalna unija”, rekla je Merkel gostujući na njemačkom radiju ARD prošlog tjedna. “A to znači više zajedničke proračunske politike”, do te točke Merkel je samo ponavljala ono što je oduvijek tražila. Ali, onda dolazi jedan novi ton: “No, više od svega, treba nam politička unija”, kaže Merkel. “To znači da moramo, korak po korak u ovom procesu, dati sve veću moć Europi i omogućiti Europi mogućnost nadzora”.
Merkel na ovaj način oprezno priprema publiku na mogućnost dolaska velikih promjena i kako etablirane činjenice više ne važe. Njezina poruka je da Europa ima budućnost samo kada i Nijemci predaju velik dio svog nacionalnog suvereniteta. To je njena poruka i jako je značajna.
Nadolazeći bezdan
Ovo pokazuje kako Merkel sada vjeruje u magnitudu opasnosti koju predstavlja europska kriza. Kancelarka nije glasnogovornik apokalipse u stilu Joschka Fischera iz Zelene stranke, koji je izjavio početkom mjeseca kako je “Europska kuća u plamenu”. Ovo zasigurno nije Merkelin stil nastupanja, ali ona je itekako svjesna da bezdan više nije jako daleko.
Iduće nedjelje, parlamentarni izbori u Grčkoj odlučiti će da li će jedna zemlja, po prvi puta, biti prisiljena napustiti eurozonu. U Španjolskoj je situacija postala ozbiljna, Madrid je tijekom vikenda formalno zatražio asistenciju iz europskog fonda za spašavanje. Ministri financija eurozone obećali su kako će osigurati svotu od 100 milijardi eura, što je više nego se očekivalo. I Španjolska nije ekonomski patuljak – govorimo o četvrtoj najvećoj ekonomiji unutar eurozone.
Dužnička kriza se pretvorila u krizu povjerenja. Malo opcija je preostalo vođama Europske Unije i vođama država. Ili će uspjeti popraviti defekte kojima je pogođena zajednička valuta posljednjih godina, ili će Europska Unija – najveća ekonomska zona na svijetu – potonuti u blatu posrnulih banaka, bankrota i kolapsa. Takav razvoj bi značajno zasjenio kaos koji je izbio nakon bankrota Lehman Brothers-a 2008, predviđa The Economist. “Nešto se mora dogoditi”, zahtijevaju britanski povjesničar Niall Ferguson i američki ekonomist Nouriel Roubini u dramatičnom apelu njemačkoj kancelarki.
Što se treba napraviti? Valutna unija mora postati politička unija. Po tom pitanju barem se svi navodno slažu. No, što bi to zapravo značilo, predmet je debate između Berlina, Pariza, Helsinkija i Rima.
Zemlje poput Francuske i Italije bi voljele vidjeti euro obveznice, koje bi udružile europski dug. Njemačka se protivi takvoj ideji zbog straha da bi u konačnici baš oni morali biti ti koji će platiti račun. S druge strane, Berlin je spreman dati državne nadležnosti Bruxellesu, nešto na što Pariz ne pristaje.
Što bi mogla donijeti budućnost
Pošto nisu uspijeli doći do dogovora, europski državnici su zatražili od vrhovnih eurokrata da sastave plan, a eurokrati u pitanju su: Predsjednik Europske Komisije, José Manul Barroso, Predsjednik Europskog Vijeća, Herman Van Rompuy, šef Euro-Group-e, Jean-Claude Juncker i šef Europske Centralne Banke, Mario Draghi.
Inicijalni prijedlozi biti će predstavljeni već na EU summitu koji se održava krajem ovog mjeseca. Konkretan plan trebao bi biti spreman do jeseni.
Četvorica navedenih eurokrata počeli su razgovarati telefonski gotovo svakog dana. Ovog tjedna će se sastati kako bi usuglasili zajednički prijedlog koji će tada biti dostavljen u europske glavne gradove.
U ovome trenutku, plan je samo skeč po pitanju kako bi europska konstrukcija mogla u konačnici izgledati. Ideje koje se šalju naprijed i natrag od Bruxellesa, Luxembourga do Frankfurta za sada nisu dovršene, no, već sada se u njima nazire koncept koji nije ništa manje nego Europska revolucija.
Četvorica planiraju valutnu uniju pretvoriti u neponištivu i proširivati je tako da postane politička unija. Jedna sasvim nova, druga Europa proizašla bi iz ovog procesa.
Plan predviđa da zemlje članice odustanu od znatnog djela vlastitog suvereniteta koji bi došao pod nadležnost europskih institucija. To znači da bi Europski Parlament bio u borbi za relevantnost pred novim tijelom koje bi bile date važne funkcije nadzora. Rezultat bi bio Europa koje se kreće u dvije brzine, dok bi sama jezgra bila valutna unija.
U srcu ovog vijećanje je stvaranje prave fiskalne unije, koja bi zabranjivala pojedinim članicama da smiju uzimati dug na svoju ruku. Vlade bi imale kontrolu samo nad fondom koji je pokriven prihodima od poreza.
Komunalna odgovornosti
Oni kojima bi trebalo više novca no što ga proizvode morali bi svoje potrebe podnijeti pred euro grupom, koja je sastavljena od ministara financija eurozone. Ministri bi tada analizirali financijske zahtjeve i količinu novca koju traže pojedine države prije nego bi donijeli odobrenje da li će se novac izdati ili ne. Euro obveznice bi se tada izdavale u svrhu financiranja dugova.
Grupu ministara financija bi predvodio stalni predsjednik, a ne kao sada, jedan od ministara financija. Predsjednik bi tada doslovno postao europski ministar financija.
Novo tijelo, sastavljeno od predstavnika Europskog Parlamenta, bilo bi zaduženo za nadzor nad ministrima. To znači da bi Euro Parlament morao odustati od ambicija da će jednom imati veću moć po pitanju financija, ali druge kompetencije ne bi im se dirale.
U konačnici model koji favorizira europska četvorka je konstrukcija kojoj se Njemačka dugo vremena opirala: europski klub u kojem bi svaka članica odgovarala za zaduženje svih drugih članica. Ali postoji važno ograničenje: ta odgovornost bi se odnosila samo na nove dugove.
Stari dugovi, koji su sada samo srce aktualne krize, ostali bi i dalje odgovornost pojedinih članica. No, ostaje otvoreno pitanje, kako se ta hrpa dugova ikada uopće može smanjiti. Već sada velik broj članica mora odvajati znatan dio poreznih primanja na servisiranje dugova.
Sjedinjene Europske Države
Ideja koju sklapaju eurokrati bi prisilila vlade da žive unutar svojih mogućnosti i da troše samo onoliko novca koliko i zarađuju. Tek tada bi te vlade mogle imati kontrolu nad troškom. Ukoliko bi koncept funkcionirao, trenutačna unija duga mogla bi postati unija stabilnosti.
Model zvuči pomalo predobar da bi bio istinit. Do sada, čak ni Njemačka – koja ima izuzetno niske kamatne stope i snažnu ekonomiju – nije uspjela poslovati bez da uzima nove dugove. To znači da bi čak i najveći zagovaratelji fiskalne odgovornosti mogli u jednom trenutku morati pitati Bruxelles za pomoć u slučaju rastuće kamatne stope i ekonomskog usporavanja.
Kao rezultat, jedna značajno ublažena verzija ovog plana već je na putu prema europskim glavnim gradovima. Prema tom planu, samo novi dug koji prelazi 3% ekonomske proizvodnje bio bi obilježen od strane grupe ministara financija.
Daljnji razvoj ovog koncepta kojeg stvaraju 4 eurokrata oslovio bi i potrebu za implementacijom više demokracije u europskim rezolucijama. Predsjednik Europske Komisije, Barroso, je napomenuo kako politička unija mora biti u skladu s demokratskim legitimitetom. Prema jednoj od tih ideja, predsjednik Europske Komisije bi bivao izabran direktno od strane europskih građana. Drugi koncept koji se upravo razmatra, navode izvori u Bruxellsu, udružio bi ured predsjednika Komisije i predsjednika Europskog Vijeća u jedan – stvarajući time “Predsjednika Europe”.
Osiguranje depozita
Neke od ideja već su ušle u javni diskurs, kao što je europsko osiguranje depozita. Prijedlog poziva na stvaranje fonda za osiguranje depozita koji bi se stvarao tijekom idućih 10 godina, a bio bi veličine oko 1% svih europskih štednih računa, znači negdje oko 100 milijardi eura.
Snažno, EU bankarsko nadzorno tijelo, također je u planu. To tijelo ne bi držalo oko samo na sistematski relevatnim finacijskim institucijama, već na svim bankama. Posljednje godine su pokazale kako su neke od poprilično beznačajnih banaka u Europi stvorile najveće probleme. To se pokazalo u slučaju njemačke IKB Deutsche Industriebank, a i sada se ista stvar dešava s španjolskim štedionicama.
No, čak i prije no što je službeno predstavljen, novi Euro Pakt je suočen s izuzetno teškim preprekama. Nacionalnim parlamenti bi morali biti izmijenjeni diljem kontinenta, a u nekim državama morao bi se održati referendum. Takav referendum bi možda morao biti nužan i u Njemačkoj, kako je i nagovijestio Ustavni Sud po pitanju Lisabonskog ugovora. Kada bi Berlin odlučio prebaciti više ovlasti na Bruxelles po pitanju financija, prema uobičajenoj interpretaciji sudske odluke, referendum bi bio nužan.
Nio bi to važan izbor za njemačke birače. Kada bi glasali “NE”, to bi vjerojatno bio kraj eura i cijeli kontinent bi pao u duboku recesiju. Ukoliko bi glasali “DA”, buduća njemačka financijska politika bila bi krojena u Bruxellesu.
To bi bio početak Sjedinjenih Europskih Država. Njemački birači bi odobrili ovu konstrukciju samo u slučaju da postoje garancije kako će se nova politička konstrukcija voditi idealima njemačke kulture stabilnosti.
“Apsolutno odlučni”
U ovom trenutku, četiri europska arhitekta grade novi europski koncenzus. Njemačka bi morala preuzeti dodatni rizik unutar eurozone. Zauzvrat, južni Europljani bi morali Bruxellesu dati kontrolu nad svojim državnim proračunima – prema njemačkim principima.
Bio bi to eksperiment s nesigurnim rezultatima. Mogao bi, u konačnici, spasiti europsku zajedničku valutu – ili bi mogao dovesti do implozije Europe. Takav plan bi zasigurno mogao umiriti međunarodna financijska tržišta. No, može se dogoditi i to da ga Europljani ne prihvate. Ipak, to bi mogla biti i posljednja šansa da se spasi euro.
Idućeg ponedjeljka, vođe država najvećih svjetskih ekonomija sastati će se u Meksiku na summitu G-20. Summit počinje jedan dan nakon parlamentarnih izbora u Grčkoj – i ostatak svijeta će željeti znati kako Europa planira spasiti svoju zajedničku valutu. Na prošlogodišnjem summitu G-20 u Cannesu, ekonomije u razvoju kao što su Meksiko i Brazil održale su lekciju Europi po pitanju što bi se trebalo napraviti. Merkel, Van Rompuy i drugi željeli bi izbjeći tu sramotu i ove godine.
Na sastanku Europskog gospodarskog i socijalnog odbora u Bruxellesu prošlog četvrtka, šef Euro Grupe, Jean-Claude Juncker, rekao je kako mu partneri u SAD-u i Kini često kažu kako Europa “zaostaje”. Na što je Juncker nadodao: “Kasnimo s razvojem. Vrijeme je da razmotrimo korake za koje se do sada smatralo kako su nezamislivi. Svijet mora znati kako smo apsolutno odlučni”
Prijevod na hrvatski: Marko K. (advance.hr)
Autor(i): Konstantin von Hammerstein, Christoph Pauly i Christoph Schult
Naslov originala: Planning for the Future: A Sneak Peek at Tomorrow’s Europe
Direktan link na original:
izvor(i): Der Spiegel
