Aleksandar Stanković slijedi u svojoj emisiji kolegu Zorana Jovanovića Šprajca (preneseno s dragovoljac.com)

Razgovarajući sa sinom komuniista Izidora Štroka, inače problematičnim poduzetnikom Goranom Štrokom, posebno se je Stanković osvrnuo na mail jednog Srbina iz četničkog sela Perjasice, koji traži izgradnju spomenika u Perjasici i obadvojica sugovornika su se izjasnila u smislu potrebe toga javnog spomenika perjasičkim četnicima i komunistima.

Dozvolimo li da je u Perjasici uz četnike bilo i komunista, zna se dokumentarno da su na prostoru tzv. Korduna fašistički četnici i komunistički četnici, zvani partizani bili saveznici do kapitulacije Italije 8. rujna 1943. godine. Jedni i drugi su po međunarodnim kriterijima svrstani i osuđeni kao totalitaristi.

U Zatezalovom Zborniku 18, HAK, 1988. str. 220 stoji: “Na osnovu odluke Okružnog komiteta KPH za okrug Karlovac u Gornje Primišlje su 15. augusta 1941. stigli Stjepan Milašinčić Šiljo i Izidor Štrok, španski dobrovoljci.”
Istini za volju, došli su ubijati Hrvate, rušiti državu Hrvatsku i stvarati obnovljenu robijašnicu za Hrvatski narod – komunističku velikosrbsku Jugoslaviju.

Stav Stankovića i Štroka se protivi EU Rezoluciji 1481. usvojenoj od Hrvatskog sabora
Ako se perjasičke fašističke četnike i perjasičke komunističke četnike (partizane) promatra posebice ili saveznički jedni i drugi su se istaknuli po svestranim zločinima na Hrvatima pa se postavlja pitanje javnog spomenika bilo fašističkim četnicima (nismo valjda Koštunica-Tadić-Nikolićeva četnička Srbija?!) bilo komunistima (nije Hrvatska Sjeverna Koreja?!). Osim toga Sabor Republike Hrvatske je ratificirao EU Rezoluciju 1481 za lustraciju ostataka totalitarizama, u koje spadaju fašistički četnici i komunistički četnici, zvani partizani ili u novije vrijeme zvani komunistički antifašisti, svi su oni iz totalitarističkog triumvirata.

K tome valja dodati da je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori – HAZUD sa sjedišterm u Baselu, u savezu s Hrvatskim braniteljskim udrugama, polazeći od EU Rezolucije 1481 i njene ratifikacije od Hrvatskog sabora ustrojio Razred za sprovedbu EU Rezolucije 1481.

Ovdje se postavlja pitanje po kakovoj se to konvenciji osim Stankovića, Štroka i Perjasičana odobrava izgradnja javnog spomenika totalitaristima, protivno Europskoj Uniji i Hrvatskom saboru, a Republika Hrvatska želi s totalitarističkom hipotekom ući u Europsku Uniju. Nešto je trulo u HTV-emisiji Aleksandra Stankovića, koji se dosta često ponaša poput svoga kolege Zorana Jovanovića Šprajca.

Perjasički fašistički i komunističi četnici djeluju od 22. lipnja 1941. udruženo

Pisatelj ove dokumentarne rasprave je iz Slunja i kao odrastao dječak, solidne inteligencije i odgovarajućeg obiteljskog i školskog obrazovanja proživljavao je osobno strahote Drugog svjetskog rata i poraća na prostoru Slunjskog kotara i šire tzv. Korduna.

Srbsko i vlaško selo Perjasica nalazi se doduše u susjednom kotaru Duga Resa, ali je kilometarski blizu Slunju pa su mi poznata brojna, četnička ponašanja Srba i u ono vrijeme nešto Vlaha u Perjasici, iz neposrednih četničkih zločinstava i iz dokumentarne literature.

Perjasica je imala srbsku fašističko-četničku organizacija prije Drugog svjetskog rata

Stanovnici Perjasice su bili već prije rata orgaizirani kao fašistički četnici. Vidi dokumentarnu knjigu komunističkog prvoborca Vjećeslava Holjevca, “Zapisi iz rodnog grada, Zagreb 1972”, na str. 191, gdje piše doslovce:

“…Nakon petomajskih izbora godine 1935. dolazi u nekim kordunaškim selima do oživljavanja i osnivanja novih četničkih organizacija. Tada su osnovane četničke organizacije u Perjasici i Cvijanović Brdu (podebljao D.H.), a tek godine 1936. uspjeli su četnici osnovati svoje organizacije i u Veljunu i Gornjem Poloju uz one četničke organizacije, koje su već djelovale u kotaru Slunj i u Plaškom.

Broj četničkih organizacija se povećavao kao i njihova aktivnost. Osobito su se na Kordunu isticali protiv hrvatskih seljaka koji su bili izloženi teroru žandara i često batinani, hapšeni i proganjani. Četnici su imali zadatak budno motriti na kretanja u hrvatskim selima i dojavljivati žandarima svaku pojavu, koja je po njihovom mišljenju, imala “protudržavni karakter…” Toliko, dokumentarno od Vjećeslava Holjevca suorganizatora Komunističkog ustanka, koji je uslijedio tek 22.lipnja 1941.

Četnički zločini na Hrvatima uvjetovali su stvaranje obranbenog Ustaškog pokreta

Spomenuto četničko ponašanje imalo je za posljedicu Ustaški pokret sa svrhom obrane Hrvata od svih srbskih četničkih zločinstava. Uslijedila su međusobna obračunavanja najgrubljim metodama, u kojima su inicijativu imali uvijek četnici, a obranu i osvetu ustaše. Samo to je istina, a sve ostalo su ideološke laži, kojima su štićeni fašistički četnici, a okrivljavane, sotonizirane i demonizrane su ustaše. Taj lažni kriterij zadržan je do danas, a istina je ovo: Ustaše s domobranima su bili jedina vojska, koja je štitila Hrvatski narod i branila državu Hrvatsku, onakovu kakova je bila u ratu, a sve druge vojske: Nijemci Talijani, fašistički četnici i komunistički četnici ili partizani su ubijali Hrvatski narod i rušili državu Hrvatsku. Ovo je povijesna, politička i matematička istina za prostor tzv. Korduna, a predstava po komunističkoj ideologiji je laž i superlaž.

Dakle sva zločinstva protiv Hrvata počinjena na Kordunu prije 22. lipnja 1941. izvršili su srbski fašistički četnici, a iza toga datuma su činili zločinstva na Hrvatima obadvoji – udruženo ili odvojeno.

Iz osobnog sjećanja Dragana Hazlera i pristupačnih dokumentarnih izvora navodim samo neka iz golemog zbira četničkih zločinstava u okolici Slunja:

1. U prvom oružanom napadu na Slunj 12. travnja 1941. godine, kojeg je zločinio elitni bataljun srbskih i crnogorskih četnika pridružili su se tome strahovitom napadu lokalni četnici kordunaških sela: Perjasica, Primišlje, Raletina, Tobolić i Veljun. Slunj se je jedva obranio uz obostrane žrtve. Na slunjskom pravoslavnom groblju, vojnički je sahranjeno nekoliko poginulih četnika, koji su kasnije exhumirani i odveženi u Srbiju i CG, a do danas je ostao Vojislav Vujadinović iz Pljevlja. Nitko mu ne dira ni grob ni spomen obilježje, iako je zločinački napadao Slunj i poginuo. Slunjski Hrvati i Hrvatice nemaju zločinačku narav “dokumentarke” Vesne Teršelič pa ne ruše grobna spomen-obilježja.

4. Prije komunističkog ustanka, 22. lipnja 1941. srbski fašistički četnici su na razne načine poubijali čuvare reda, brojne hrvatske redarstvenike u seoskim postajama diljem tzv. Korduna i hrvatske civile na proputovanjima ili i u kućama, na primjer u hrvatskome selu Glinice. I o tome piše Vjećeslav Holjevac u spomenutoj knjizi.

Tek iza kapitulacije Italije dolazi do diferencijacije fašističkih i komunističkih četnika

Od 22. lipnja srbski fašistički četnici i pridruženi komunistički četnici (drugim imenom partizani) djeluju zajedno na prostoru tzv. Korduna do kapitulacije Italije 8. rujna 1943. Tek iza toga datuma dolazi do diferencijacije predznaka obostrane borbe za Jugoslaviju, jedni su za Kraljevinu Jugoslaviju, a drugi za komunističku Jugoslaviju.

Iz te diferencijacije fašističkih četnika i komunističkih četnika ili partizana dolazi ubrzo iza kapitulacije Italije, 28. i 29. studenoga 1943. do najvažnijega zasjedanja u Jajcu na kojem se komunistički četnici predstavljaju kao partizani i proglašavaju AVNOJ, odnosno avnojevsku Jugoslaviju.

Sve do tog vremena su fašistički četnici i komunistički četnici više nego saveznici i trebaju jedni druge.
Naime, srbski fašistički četnici su u savezu s talijanskim fašistima, od kojih dobivaju vojničke odore, oružje, strjeljivo, prehranbene i druge potrebštine, s kojima ovi snabdjevaju svoju komunističku subraću – partizane.

Komunistički partizani također surađuju s talijanskim fašistima, malo javno više tajno

Dokumentarno su poznati čak i direktni oblici suradnje komunističkih četnika (partizana) s talijanskim fašistima. Neka o tome kaže istinu dokumentarna komunistička literatura, “Zbornik 18, urednika Đure Zatezala, HAK (Historijski Arhiv Karlovac), autor Dušan Z. Opačić: Komunistička partija Jugoslavije u ratnom kotaru Veljun…, str. 311:”, doslovce:

“…Talijanska propaganda je bila vrlo jaka. Iskorištavajući opravdanu mržnju naroda prema ustašama Talijani su nastojali da se predstave kao zaštitnici Srba dok su istovremeno razvijali mržnju prema hrvatskom narodu.

Dogovoreno je da se odmah upoznaju komunisti partijskih ćelija u PO i selima da se održe masovni zborovi u Klokoču, Cvijanović Brdu, Veljunskoj Glini, Skradu i Perjasici, a određeni su i govornici.

Sredinom oktobra talijanska komanda u Velikoj Kladuši upućuje po Stanici Cvijanović pismo komandi PO ‘Široka Rijeka’. U pismu izjavljuju da žele sastanak. Postignut je dogovor o mjestu razgovora. U školu u selu Svinjica stiglo je 7 talijanskih oficira. U isto vrijeme stiglo je i 7 partizana: Dušan Vergaš, Stanko Trkulja, Matija Marjanović, Grujica Carević, Mile Vuletić, Mile Savić i Milan Cimeša. Po izjavi Matije Marjanovića razgovori su otpočeli oko 11 sati. S jedne strane plota 7 Talijana, a s druga strane 7 partizana. Dogovoreno da se razgovor vodi na francuskom jeziku. Prvo je uzeo riječ talijanski oficir i počeo objašnjavati zbog čega su po drugi put zaposjeli ove krajeve, izjavljujući da su došli da zaštite srpski narod. Talijanska delegacija je tražila da partizani predaju oružje, da se vrate svojim kućama, a oni će im garantovati miran život. Druga alternativa je bila da ostanu naoružani, ali pod talijanskom komandom, da se moraju odreći političkih komesara. Talijani bi ih naoružavali, snabdijevali municijom, hranom i odjećom”… Kraj navoda iz komunističko-partizanskog dokumenta. Nota bene! D.H.

Drugi veliki slučaj (malih je bilo na tucete) dogovorene predaje Talijana komunističkim četnicima ili partizanima dogodio se 16, listopada 1942. u selu Poloju blizu Perjasice. Neka to kaže Joco Tarabić, u Zatezalovom dokumentarnom Zborniku 18, str. 506: “U toku 16. oktobra kolone talijanske okupatorske vojske, koju je sačinjavao 14. konjički puk ‘Alexandria’ i 81. bataljon crnih košulja, ojačani sa 4 topa i 8 tenkova, krenula je iz Karlovca preko Duge Rese i Generalskog Stola u pravcu Perjasice, odnosno oslobodjenog područja na Kordunu.”

Dalje je sve jasno pa nije potrebno čitati niti navoditi 5 stranica iz Zatezalovog Zbornika 18 o tome, kako se je ova vrlo brojna i do zuba naoružana Talijanska fašistička vojska namjerno predala šačici partizana da bi im dala lako i teško oružje, tenkove, strjeljivo i sve vojne ratne potrebštine, da se mogu boriti protiv Hrvata.

Ovdje valja dodati da su talijanski ratni zrakoplovi 16 listopada bombardirali Slunj i napose slunjsku okolicu, hrvatska sela i to sijanjem malih bomba 5-10 kg, koje su eksplodirale na površini tla i tako imale jaku ubitačnu moć svega živoga.

Ovim silnim naoružanjem dobivenim od Talijana, komunistički četnici (partizani) su lako zauzeli slabo naoružane gradove i mjesta središnje Hrvatske ovim redom: Bihać, Zavalje, Petrovo Ličko Selo, Drežnik, Rakovicu, sva sela oko Slunja i Ceringrad te konačno nakon mjesec dana junačke obrane, ostavši bez strjeljiva pao je 14/15. studenoga 1942. u zločinačke ruke, po povijesnoj hrabrosti poznati i hrvatski Slunj.

Tom prilikom, isto prema Zatezalovom dokumentarnom Zborniku 18, iz pera Steve Opsenice, “Borbe za oslobođenje Slunja, novembra 1942. godine”, piše na stranici 446:

“…U borbama oko Slunja i za njegovo oslobođenje od 1. do 15. novembra, prema procjeni partizanskih štabova neprijateljski gubici su bili (zbirno predstavljeno D.H.): 388 mrtvih, 162 zarobljenih i oko 700 do 800 ranjenih ukupno.”

Najkraće pojašnjenje svjedoka D.H. tih događanja u Slunju, uz i nakon “oslobođenja”

“Osloboditelji” – pretežno komunistički partizani uz sudjelovanje fašističkih četnika (Opsenica navodi 9 poginulih četnika nađenih na bojišnici, ali ih lažno stavlja na među ustaše) poubijali su sve zarobljene Hrvatske vojnike (domobrane, ustaše i oružnike).

Ranjenike su ubijali najstrašnijim metodama mučenja, primjerice prisilom na skakanje u provaliju, zatvaranjem u zazidanu prostoriju i doslovnim klanjem pred zgradom Građanske škole u Slunju, hvaleći se time pred Slunjanima.

Pisatelj ovih redova Dragan Hazler u društvu polubrata Tome Hazlera i Mate Sminderovca je gledao taj najstrašniji zločin, kojeg je radila samozvana Narodna oslobodilačka vojska. Poklane ranjenike i dio živih, kad su se “osloboditelji” umorili klanjem pobacali su u strašno duboku bezdanu na brdu Debela Glava blizu mjesta Slunja.

Valja ovdje dodati još samo tri podatka iz zločinstava komunističkih partizana:
1. “Osloboditelji Slunja” (bilo ih je veći broj iz Perjasice!) poubijali su u Slunju “pri prvom oslobođenju” točno znanih 101 civila i natjerali na skakanje u nabujalu Koranu, neznani broj, ali po viđenju svjedoka (na primjer: Marko Skukan, Mile Skukan i Nikola Skukan…) i veliki broj majka s djecom i svi su se utopili.

3. Po pitanju pljačke i vandalskog uništavanja svih ljudskih dobara Slunjskog kotara na prvom mjestu su komunistički četnici ili partizani sa srbskim fašističkim četnicima. Komunistički partizani u vandalskom udjelu su oko 3/4, a sve druge vojske strane i hrvatske počinile su 1/4 u udjelu pljačke i svih razaralaštva.

Znatan udio u spomenutim zločinstvima svih oblika na prostoru Slunjskog kotara imali su Srbi i Vlasi iz Perjasici, podjednako kao fašistički četnici i kao komunistički četnici zvani francuskim izrazom partizani.

Prema Međunarodnom kriteriju fašisti i komunisti spadaju u najveće zločince 20. stoljeća i svih vremena uz dokaz da su čak višestruko brojnije žrtve komunističkog genocida i svih drugih -cida, nego od fašizma talijanske varijante i njemačkog nacizma.

Komisija Europske Unije svrstava fašiste i komuniste u zločinački totalitarizam i objavila je protiv obadvojih Rezoluciju 1481, koju je usvojio (ratificirao) Hrvatski sabor i na temelju tih dokumenata HAZUD i Hrvatski branitelji ustrojili su Razred za sprovedbu EU Rezolucije 1481.

Zaključno:

Polazeći od iznešenoga u ovoj raspravi od osobno poznatoga i od Međunarodne i Eurounijske ocjene i stava prema totalitariostičkim zločinačkim ideologijama fašizmu i komunizmu, postavlja se pitanje ne samo Aleksandru Stankoviću, Goranu Štroku i perjasičkom Srbinu, nego svima u Svijetu i napose u Hrvatskoj (poglavito onima na Pantovščaku!) opravadanje za podizanje i obnovu javnih spomenika komunistima i fašistima, pa makar se radilo i o međusodno zaraćenim komunističkim antifašistima. Svi oni spadaju u genocidni totalitarizam.

Možda je čak opravdano i potrebno podizanje i njegovanje javnih spomenika komunističkom totalitarizmu svake vrste uključujući i međusobno zavađenim dvama totalitarizmima: Komunističkom antifašizmu, ali uz obvezni, za trajnost uklesani natpis:

Totalitarističkim zločincima 20. stoljeća kao opomena, da se nikada ne ponovi!

Dragan Hazler – umirovljeni znanstvenik farmaceutske i biokemijske struke
Djelatnik za poštenu, pravednu i naprednu Hrvatsku, po svome svjetonazoru: antifašist, antikomunist i univerzalni antitotalitarist, promicatelj pozitivne slobode za sve ljude našeg planeta – Zemlje. D.H.

Dodatno pitanje:
Hoćemo ili i ove godine gledati 27. srpnja, na jednom od derneka posvećenih totalitarističkom, genocidnom i vandalskom komunističkom antifašizmu – predsjednike RH Stjepana Mesića, Ivu Josipovića i velečetnika Milorada Pupovca?! – pita Dragan Hazler

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save