PLAN 21 – gospodarstvo
Hrvatska vlada, odnosno pobjednička koalicija je prije izbora na veliko promovirala svoj program za 21. stoljeće, nazvan Plan 21.
Veličanstveni naziv je naivne i neuke mogao zavesti i odati dojam da se radi o ozbiljnom planu koji su stručnjaci raznih profila stvarali, kovali da bi narod i državu izvukli iz krize.
Kleptomansko vladanje prethodnih tehnokrata je državu i narod uveo u ozbiljnu psiho-gospodarsku krizu pa smo očekivali ozbiljan pristup izazovima.
Prošlo je pola godine od preuzimanja vlasti i pomalo uviđamo da je taj Plan 21 bio jeftini marketinški trik. Ne želimo ovdje govoriti o perverziji Milanovićevog javnog potpisivanja referenduma za kolektivne ugovore i ukidanja tih istih. Dovoljno je da će SDP ući u povijest kao stranka koja je ukinula kolektivne ugovore.
Ono što nas zanima je pitanje ima li ova vlada stvarno gospodarsku politiku? Ima li ona pojma o gospodarstvu i može li stvarno išta učiniti što bi državu i narod pomaknulo naprijed. Izgleda da je ova vlada gospodarski nepismena, neodgovorna, neujednačena i krajnje proizvoljna.
Dosadašnja gospodarska politika takozvane socijalističke vlade se svela na par bombastičnih izjava, na veliki broj komesarskih zahvata i nevjerojatno puno bezglavih odluka koje sve zajedno pokazuju da ova Vlada i njezini ministri nemaju pojma što bi htjeli, što je moguće i kamo uopće žele voditi narod i državu.
Hrvatska nema ministra gospodarstva
Gospodarska politika ove vlade više izgleda kao javna rasprava u nekom kokošinjcu, nego kao ozbiljna politika stručnih ljudi.
Ovakva politika je apriori osuđena na propast i narod će nakon par godina vladavine crvenih liberala biti u još goroj situaciji nego što je bio nakon kleptomanskih poteza navodne hrvatske demokratske zajednice.
Prvi razlog neuspjeha je činjenica da Hrvatska nema stvarnog ministra gospodarstva. Već i nominalno imamo dvojicu, jednoga za gospodarstvo i jednoga za malo gospodarstvo. Tako reći svatko u svojem kokošinjcu bez koordinacije. Ispada da smo kao Kina ili u najmanju ruku Njemačka. Kukurikavci su od samog početka svoju gospodarsku politiku artikurirali provedbom nove politike human ressource-a. Sve što ima dvije noge, malo veću plaću i nema crveno-narančastu knjižicu je slobodno za odstrel. Kao u nekakvom privatnom feudu, svaki ministar je ozbiljno shvatio dobivanje vlasti i na račun naroda se smjenjuju jedni da bi došli drugi. Na svim razinama i u svim tvrtkama i institucijama je došlo do komesarskih čistki. Nemoguće je izračunati stvarni financijski i organizacijsko-procesni gubitak koji je napravljen tim šumskim pohodom oslobodilačke vojske koja je izgladnjela nakon osam godina boravka u zapećku vlasti. Najprecizniji je bio u tim potezima takozvani prvi potpredsjednik vlade, ujedno i nominalno odgovoran za gospodarstvo. Tako smo bili svjedoci imenovanja isluženih samoupravnih direktora na najviše pozicije u energetskom sektoru. Ljudi bez iskustva su došli kako bi posložili kockice po privatnom interesu, a ne u korist naroda. Tko stane na put, njega komesarski mač miče s puta. Ministar gospodarstva dakle ne postoji, on je samo nominalna figura koja se bavi svojim tko zna čijim interesima. Uz taj prioritet naravno da nema vremena za stvarno bavljenje gospodarstvom.
Drugi razlog neuspjeha je da ova vlada pod izlikom uvođenja reda provodi komunističko komesarsku financijsku politiku. Budući da Vlada nema stvarnog ministra gospodarstva, ali iz bog osobne konkurencije, na gospodarsku politiku svojim potezima i izjavama utječu i drugi ministri, posebno ministar financija. Dio tog utjecaja je u opisu njihovih odgovornosti, a dio je petljanje u sve i svašta, što je i inače odlika ove vlade, osim samog premijera, koji se ne petlja ni u što. Iako se nominalno radi o tradicionalno komunsitičkom kadru, Slavko Linić je stvarno najveći neoliberal u komesarskoj odori. Kad govori o svojoj politici onda je bahat kao partizanski komesar, a kad ga pobiju činjenice onda je uvrijeđen ko’ seoska frajla. Njegovi glavni potezi su do sada bili podizanje PDV-a i genijalna spoznaja da se to ne će odraziti na povećanje cijena. Posebno socijalistički je bio potez uvođenja blokade svima koji ne plate najprije lovu u državni proračun, a za plaće ako ostane. Objašnjenje je da se radi samo o razlikovanju između poštenih i nepoštenih. Ministar financija je postao i moralni autoritet, komesar koji zna što je ispravno i tako djeluje bez obzira na socijalnu osjetljivost. Takvom politikom Linić pokazuje da mu nije stalo do održavanja radnih mjesta, nego do punjenja proračuna, pa makar i kratkoročno. Kad ga netko upozori na činjenicu da je poduzetnička klima katastrofalna on se namršti, uvrijedi i prijeti. Umjesto aktivne fiskalne politike on provodi politiku senilnog poludiktatora koji je ugrabio vlast i sada može pod stare dane pomest sve koji mu stanu na put. Takva politika će kratkoročno napuniti proračun, ali će dugoročno uništiti mnoga radna mjesta.
Treći razlog zašto gospodarska politika ove vlade ne može uspjeti je činjenica da je gospodarstvo velikim svojim dijelom zasnovano na entuzijazmu pojedinaca i grupa, a ova vlada radi sve da taj entuzijazam dokrajči.
Vlada nesposobna komunicirati s poduzetnicima
Svaki poduzetnik zna da je stvaranje radnih mjesta naporno i dugoročno. Naplata slijedi nekada ili nikada, ali skoro nikada odmah. Da bi se taj entuzijazam inicirao, rodio i njegovao, potrebno je poduzetnicima pokazati da se poduzetnički duh cijeni. To se u normalnim državama radi na razne načine, od medija do slobodnog djelovanja, manje birokratskih smicalica i tek na kraju porezima. Ova vlada, a i dosadašnje, svu svoju gospodarsku politiku zasnivaju na ponavljanju istih ispraznica o nametima i parafiskalnim davanjima, a zaboravljaju da je kompletna državna uprava, zakoni, odluke i inspekcije, baždirani po standardu JUSO. Jednostavno hrvatsko društvo i svaka vlada do sada na poduzetnike gledaju kao na lopove. Tu se vlada slaže sa većim dijelom medija i radnika. Hrvatsko društvo jednostavno je zatrovano stalnom pričom o lopovluku i privatizacijskim kriminalcima.
Kontekst u kojem Linići i drugi govore o gospodarstvu je uvijek moralistički, partijsko komunistički i antipoduzetnički. Ti segmenti komunikacije između države i poduzetnika spadaju u neprecizne, teško ih je verificirati, ali su prisutni na svakom koraku i jednostavno šalju signal: nisi poželjan. Naizgled sve štima, ali poduzetnici znaju da nisu dobro došli. To oni osjete kad moraju za svaki potpis kod notara, kad im ni najbolja odvjetnička kancelarija ne može sa sigurnošću reći koji propis je stvarno važeći itd. To oni osjete kad traže bilo kakvu dozvolu od bilo koje institucije, a ne samo o neke građevinske. To oni osjete kad traže povrat PDV_a i na milijun sitnih koraka, od čekanja u redovima za predaju nekog obrasca do zahtjeva da zaposle direktora stranca. Privatni poduzetnik je za hrvatsko društvo u najmanju ruku sumnjiv. U takvom društvu ljudi ne žele preuzeti rizik i ne žele otvarati radna mjesta. Tvrtke od deset kuna i volontiranje su tipični potezi onih koji sami nikada nisu ni vodili ni stvorili neku tvrtku.
Ova vlada, kao i dosadašnje, jednostavno nisu sposobne komunicirati s poduzetnicima. Oni šalju poruku da su milostivi, da ih tetoše, da im čine uslugu. Prepotentne ibahate poruke takvih političara su poruke iz kumrovečke škole u kojima je jasno da je političar uvijek u pravu jer te može uvijek uništiti. On je taj koji je milostiv, koji dodjeljuje, a ne onaj koji mora stvoriti okvire. To je komunikacijski model jugooficirskim rječnikom i bahatošću koji kod slobodnih ljudi izaziva odmak. Na ovakve poruke slobodni gospodarstvenici reagiraju jednostavno i za hrvatski narod pogubno: vi ste milostivi, no Vaši uvjeti nisu ni izdaleka povoljni za naš rad. Mi smo odlučili zatvoriti tvrtku, a vi i dalje vjerujte da ste uvijek u pravu.
Vinko Vukadin/
