Poruka da se s ponosom pokazuju ‘partizanska odlikovanja i kape’, bez da se upita je li netko tko ih nosi možda odgovoran za bestijalne zločine u Boričevcu, ili za pogibiju Marka Oreškovića – Hrvatsku definitivno vraća u stanje permanentnog građanskog rata.

Photo: Pixsell

Kontroverzna proslava godišnjice Ustanka u Srbu, 27. srpnja1941. – koji je u socijalističkoj Jugoslaviji po diktatu Partije službeno obilježavan kao navodni početak ustanka u Hrvatskoj protiv fašističke okupacije i vlasti NDH – bez imalo će sumnje i ove godine, kao i prijašnjih, izazvati izuzetno žustra politička sučeljavanja.

Naime dok je za dio “ljevičara”, koji se i dalje čvrsto drže jugoslavenske i komunističke ‘antifašističke historiografije’, riječ o antifašističkom ustanku naroda Like; dotle je za suvremenu hrvatsku historiografiju riječ o notornoj velikosrpskoj četničkoj pobuni protiv tada tek uspostavljene hrvatske države s ciljem izdvajanja tog kraja iz NDH i njegovog priključenja talijanskoj okupacijskoj zoni.

Ocjenu o četničkom karakteru ovog ustanka koji su predvodili monarhisti poput Steve Rađenovića, Ilije Zečevića, Damjana Željkovića ili Stojana Matića – ne dovode u pitanje niti dokumenti iz kojih je razvidno da je pobuna doista bili podržana od strane manjeg broja komunista, opet uglavnom srpske nacionalnosti, kao niti dokazi da su toj pobuni podršku dale i talijanske fašističke snage. Činjenica da su četnici, komunisti i talijanski fašisti, usprkos njihovoj u mnogočemu različitoj ideološkoj orijentaciji, u tom trenutku u napadu na Hrvate i destabilizaciji NDH vidjeli zajednički strateški cilj, oko kojeg su se mogli privremeno složiti, samo još čvršće potkrjepljuje zaključak kako se u Srbu nije ni u kojem slučaju radilo o ‘antifašističkom ustanku’.

Već na samom početku pobune, u napadu na vlak na liniji Knin-Drvar ubijen je veći broj hrvatskih civila koji su hodočastili na blagdan svete Ane; a četnički pir nastavio se i danima kasnije ubijanjem nesrpskog stanovništva u selima na tromeđi zapadne Bosne, Like i sjeverne Dalmacije. Slučaj hrvatskog sela Boričevac, u ličkom Pounju, koje su četnici u cijelosti razorili i spalili 2. kolovoza 1941. godine, a gdje je najmlađe zaklano dijete bilo staro pet mjeseci – najbolje pokazuje sve razmjere zločina koji je pokrenut u Srbu. Sudbinu sličnu Boričevcu, doživjela su i neka druga hrvatska i muslimanska sela na ličko- bosanskoj granici, poput KulenVakufa, Ivezić-kuća ili Kmjeuša, koja su spaljena i u kojima je pobijeno više nevinih ljudi, žena i djece.

Zločini ‘ustanika iz Srba’ odavno su poznati

O ovim tragičnim događajima nakon 1990. napisan je cijeli niz stručnih članaka, osvrta i komentara, a objavljena su i brojna svjedočanstva. Dakle, rečeno je sve što je i trebalo biti rečeno!

Pritom, važno je naglasiti kako su već i u vrijeme Jugoslavije postojale brojne interpretacije karaktera tog ‘ustanka’, a koje su bacale bitno drugačije svjetlo na službenu interpretaciju kakva se nalazila u školskim udžbenicima povijesti. Prava je istina da je i u bivšoj državi ustanak u Srbu i kontroverze oko njega bio predmetom interesa cijelog niza autora. Pri čemu su mnogi od tih autora i sami bili ne samo sudionici tih zbivanja, nego i istaknuti komunisti te pripadnici ili čak organizatori partizanskog pokreta. Pa se, dakle, zasigurno ne može tvrditi da su nastupali s pozicije “ideološke” netrpeljivosti prema antifašizmu, ili nekakvog ‘hrvatskog revizionizma’, kako bi se to moglo zaključiti iz istupa današnjih samozvanih čuvara ‘svijetlih tradicija NOB-a’ poput bivšeg predsjednika Stipe Mesića, ili Ivana Fumića, dojučerašnjeg predsjednika Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, nekadašnjeg vojnog tužitelja JNA, koji je 1941. imao nepunih jedanaest godina.

Uostalom, uz četiri desetljeća potiskivanu istinu o benevolentnom odnosu srpskih komunista prema četnicima u Srbu svjedoči i sudbina političkog komesar Ličke grupe partizanskih odreda, a kasnije i političkog komesara Glavnog štaba NOV Hrvatske Marka Oreškovića-Krntije. Kojeg su kao hrvatskog komunistu koji je želio zaustaviti ovo četničko divljanje – ubili ti isti ‘antifašisti’ u selu Očijevo pored Donjeg Lapca.

O prikrivanju te ‘neugodne’ istine koja u pitanje dovodi i cijeli taj mit koji je u Jugoslaviji kasnije izgrađen oko Ustanka u Srbu govori i pjesma “Cijeloj Lici žalost srce bije / što joj nesta dičnoga Krntije / što joj nesta vođe od ustanka / prvog vođe, Orešković Marka. / Drug je Marko hrvatskoga roda, / al je majka srpskog naroda” koja je u potpunoj suprotnosti sa svjedočenjem Gojka Polovine da su “druga Marka ubila dvojica partizana koji su, kao i mnogi u ono vrijeme, po ponašanju bili bliži četnicima nego li partizanima”.

Dakle, istina je odavno mogla biti poznata, svima onima koji su o tome nešto željeli znati. Jasno, ukoliko se čitalo “bez prethodne ideološke pristranosti i opredjeljenja” te ukoliko se željelo odijeliti stvarni sadržaj od revolucionarne pozlate.

Postojanje dokumenata koji pokazuju da je Ustanak u Srbu bio četnička pobuna, koju su vodili srpski pobunjenici poput Miloša Torbice, Pajice Omčikusa i Steve Rađenovića, koji su po velikosrpskim idejama i metodama ratovanja bili ‘blizanci’ tzv. Dinarskoj diviziji četničkog vojvode popa Momčila Đujća, ne usuđuju se osporavati čak više niti povjesničari poput Tvrtka Jakovine ili Slavka Goldsteina. Njihova nastojanja da u svakoj raspravi o ovoj temi stvore ravnotežu između zločina ‘ustanika iz Srba’, sa zločinima ustaša počinjenih nad srpskim stanovništvom u tom kraju, zapravo je samo još jedan argument u prilog onih koji ukazuju na apsurdnost pojma ‘antifašizma’ kako ga je postavila komunistička historiografija.

Srb kao trajno mjesto antihrvatske politike

Napokon, mutan odnos jugoslavenskih komunista prema događajima u Srbu i kasnije je imao sasvim konkretnu i jasnu antihrvatsku političku pozadinu.

>>>   Keleminec: Sramite se svi vi koji slavite obljetnicu četničkog pokolja u Srbu!

Naime, ‘zaboravljanje’ 22. lipnja i obilježavanju 27. srpnja bilo je u funkciji nametanja ekskluzivne pozicije Srba kao ‘najboljih čuvara Jugoslavije’, čemu je ustanak u Srbu, dvadeset dana nakon Dana ustanka naroda Srbije (7. srpnja u Beloj Crkvi, kod Krupnja), bio glavni ideološki kamen temeljac. Koliko je takvo obilježavanje ovog datuma predstavljalo ideološki kvasac u kojem je bujalo velikosrpstvo otkrivaju i memoari Savke Dapčević Kučar gdje opisuje atmosferu na proslavi u Srbu 1971. godine, nepunih šest mjeseci prije sloma Hrvatskog proljeća. Pa tako Savka kaže: “Tu nije bilo bitno pokazati tko su Srbi u Hrvatskoj, nego i organizirano prikazati i dokazati da je tu srpska Hrvatska. Naime, razni visoki vojni funkcionari i drugi političari na službi u Beogradu, povezani s navedenom skupinom, organizirali su proslavu u Srbu kao svesrpsku proslavu. (…) Nikada, u cijelom svom sudjelovanju na mnogobrojnim sastancima, mitinzima, proslavama, nisam doživjela nešto slično. (…) Ovacijama su dočekali srbijanske predstavnike, posebice Dražu Markovića za kojeg se znalo da je protiv naše politike. Ovacije su priredili i Đoki Jovaniću, svojemu ratnom zapovjedniku. Hrvatskim predstavnicima (i govornicima) nisu pljeskali, jedva uljudno, čak ni Vladimiru Bakariću ni Jakovu Blaževiću. Ta manifestacija bila je dobro organizirana sa željom da nam se pokaže njihova snaga, a poruka je bila: Velikosrpstvo je tu, iza nas!”.

Pa ipak, posljednjih godina, u Hrvatskoj se taj 27. srpnja ponovno obilježava svečano. Čime je Hrvatska jedna od rijetkih država, ako ne i jedina, koja faktički slavi datum kad je isplaniran i organiziran masakr njenih vlastitih građana!

Ovoj perverziji, kako to u Hrvatskoj već postaje uobičajeno, manje je kumovala nekakva eventualna “ideološka zadrtost”, a više politička pragma i trgovina.

Naime, od kad je pred dvije godine, zahvaljujući sporazumu između HDZ-a i njegovog koalicijskog partnera Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS), u Srbu završena obnova deset metara visokog spomenika kipara Vanje Radauša, za što je Vlada Ive Sanadera dala više od 3 milijuna kuna – obilježavanje ovog događaja u svoje je ruke preuzelo Srpsko narodno vijeće Milorada Pupovca i Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske.

Novo srastanje velikosrpstva i ‘antifašizma’

Od tog trenutka Srb je u srpnju postao mjesto ‘ponavljanja povijesti’, odnosno novog srastanja današnjeg velikosrpstva i današnjeg ‘antifašizma’. Veze koja u Hrvatskoj, uostalom, nikad i nije stvarno prekinuta.

I sve to srastanje događa se uz financijsku i organizacionu podršku ondašnje HDZ-ove Vlade, pokroviteljstvo Hrvatskog sabora, te aktivnu ulogu bivšeg predsjednika države Stipe Mesića i aktualnog predsjednika Ive Josipovića, koji u tom smislu nastavlja putem svog prethodnika.

Rečenice poput one iz govora predsjednika Josipovića 2010. predstavljaju jasan okvir tog povratka falsificiranju povijesti, kao dijelu političkog programa.

“Pobijedili ste vi, dragi partizani, suborci moga oca partizana, koje je i u tim krvavim danima vodila ljubav i želja za slobodom i mirom, za zajedničkim životom bez obzira na sve razlike. Naša država, kojoj i u Ustavu stoji da je antifašistička, nastala je na temeljima vaše borbe koju moramo baštiniti i zato sam sretan kada na vašim prsima vidim partizanska odlikovanja i kape partizanke. S ponosom ih nosite, da ih svi vide. Također, hrvatski udžbenici povijesti moraju se mijenjati i u njima mora biti puno više antifašizma”.

Ova posljednja rečenica, s kategoričkim ‘moraju’ doista budi najgore asocijacije.

Jer osim što se ovim novim uvezivanjem negdašnjeg velikosrpstva i četništva s ‘antifašizmom’, objektivno ruši hrvatsko pomirenje, kao točku političke prekretnice bez koje ova država u vrijeme Domovinskog rata ne bi mogla biti niti sazdana; time se ruše i osnovni postulati na kojima je Hrvatska barem pokušala iskoračiti iz razdoblja dirigirane istine. Poruka da se s ponosom pokazuju “partizanska odlikovanja i kape”, bez da se upita je li netko tko ih nosi možda odgovoran za bestijalne zločine u Boričevcu, ili za pogibiju Marka Oreškovića – Hrvatsku definitivno vraća u stanje permanentnog građanskog rata.

Interes Milorada Pupovca i Srpskog narodnog vijeća za obnovom spomenika Ustanku u Srbu – sasvim je jasan. Jer, time se, barem do daljnjeg čine bespredmetnim pitanja hoće li konačno netko, ako ne sudski onda barem politički, odgovarati za pokolj u Boričevcu. Naravno – neće! Barem još neko vrijeme, dok ‘biologija ne učini svoje’ pa to pitanje postane ‘ad acta’. No, time se istodobno, otvara prostor i za zaborav nad cijelim nizom drugih stratišta izvršenih pod ‘kapom partizankom’, od primjerice onog u Lugu, šumi kod Bjelovara do onih duž niza postaja Križnog puta. Napokon, time se otvara prostor, ako već ne za zaborav, onda barem za neku političku relativizaciju stratišta koja su i 91. godine ostavili iza sebe oni koji su, rame uz rame, nosili ‘šljem sa zvijezdom petokrakom’ i šajkaču ili šubaru s kokardom.

Čedomir Bužančić/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save