Proturječja globalizacije
Premda nije opravdano površno i aprioristički osuditi globalno tržište ipak postoji problem kako riješiti tri socijalna proturječja globalizacije:
povećanje nejednakosti razvidno u općem kontekstu povećanja bogatstva i srednjeg prihoda, rast bez porasta zaposlenih koji ide usporedo s razvojem procesa globalizacije tržišta, te odnos prihoda po stanovniku koji ne samo da ne jamči pristup općem znanju nego isključuje sve veći broj osoba – piše Rosario Sitari, glavni tajnik Udruge talijanskih sveučilišnih profesora, u članku za agenciju Zenit pod naslovom ‘Ekonomija i etika u shvaćanju modernoga razvoja’.
Valja dakle od novčarske globalizacije prijeći na neku drugu, sposobnu nadvladati pristrana i ograničavajuća shvaćanja čovjeka kako bi se osnažila etička odgovornost i uzajamnost u poimanju ekonomije. Problem je vrlo ozbiljan tim više ako ga se promatra u kontekstu gdje su tržišni fundamentalisti uspjeli obeshrabriti a ponekad i sotonizirati svaki pokušaj ustroja nastale situacije. Zdrav razum jedva uspijeva dokazati da divlja konkurencija uništava samu sebe i da gospodarstvo bez nadzora ima razarajuće učinke – piše Sitari.
Možda je to posljedica društvenih ideologija, koje su okosnica građanskog suživota, a koje su učinile dvije grješke antropološkog ograničavanja: kolektivistička ideologija osobu smatra skupom društvenih odnosa, niječe dakle osobnost, a liberalistička pak osobu tumači individualističkim rječnikom niječući joj društvenu dimenziju. Dozrjelo je vrijeme za novu vrstu promišljanja o osobi kao cilju, a nikad sredstvu; osoba je ujedno samosvojna i zajednička – ustvrdio je Sitari.
U globalizaciji su se učvrstile tri misaona struje:
– Fundamentalizam tržišta, fundamentalisti bi željeli ukinuti zajedničko donošenje rješenja i da tržišne vrijednosti prednjače pred političkim i društvenim. Oni ne niječu negativne učinke takvog promišljanja, nego ih smatraju nezgodama je bi tijekom vremena otklonila nevidljiva tržišna ruka.
– Globalizam shvaćen kao prijetnja zajedničkim i etničkim posebnostima: podižu se barijere koje se oslanjaju na socijalnu politiku, religije i kulture. Te su barijere ponajčešće izvor nestabilnosti i stoga nacije, religije i kulture poistovjećuju s opasnošću za novi svjetski poredak.
– Reformistički globalizam pak računa na institucionalni čimbenik i na općeprihvaćena pravila za upravljanje globalizacijom koja će poštivati razne identitete. U takvom globalizmu ima prostora za novi sklop racionalnosti utemeljen na tri načela:
– načelo solidarnosti, potvrđuje nerazdvojnost između osobe i zajednice;
– načelo supsidijarnosti, podrazumijeva vrstu društvenog ustroja u kojem je moguće spojiti solidarnost i slobodu.
– vodoravna supsidijarnost – gdje razne društvene stvarnosti pridonose da se zadovolje potrebe općega dobra kako se ono očituje na raznim sustavnim razinama, podrazumijeva gospodarenje tržišta i učvršćuje građansko gospodarstvo – objasnio je Sitari dodajući:
Začuđujuća je oprečnost između svjesnoga neetičkog obilježja moderne ekonomije i njezina povijesnog razvoja u kojem je ekonomija smatrana dijelom etike, ili se pozivala na etiku. Ekonomija ima svoje uporište u politici, a politika se kao i ekonomija oslanja na druge praktične znanosti, cilj politike dakle obuhvaća cilj praktičnih znanosti. „Ljudsko je dobro“ istodobni cilj politike i ekonomije. Ekonomija je osim toga povezana i s umjetnošću upravljanja, u tom je slučaju neka vrsta inženjerije, jer se usredotočuje na pronalaženje prikladnih sredstava za postizanje ciljeva – objasnio je Sitari.
Obilježja povezana s etikom i s inženjerijskim shvaćanjem prisutna su u ekonomskim priručnicima, ali ako se za izvjesno vrijeme može govoriti o ravnoteži između dva pristupa ekonomiji, važnost etičkog pristupa postupno je slabio jer se ekonomija potvrđivala kao neovisna znanost. Ipak se u posljednja dva desetljeća zamjećuje veće nastojanje da se promijeni ozračje u razgraničavanju između ekonomije i etike.
I premda je zanemarivan etički pristup, teorija je o općoj ekonomskoj ravnoteži osvijetlila pojam međuovisnosti. Možda je inženjerijski pristup politici najviše pridonio shvaćanju naravi društvene međuovisnosti. Doista začuđuje da je „usko“ poimanje racionalnosti, koje po uzoru na Walrasa i Pareta, vidi jedino kvantitativnu stranu ekonomije, polučilo prije nezamislivu posljedicu: solidarnost se unutar ekonomske međuovisnosti od moralne kategorije preobrazila u logičku kategoriju, poprimajući obilježje znakovitijeg utjecaja u socijalnom i u politikom području.
Isto se tako nije očekivalo da će moderno shvaćanje razvoja zahtijevati integriranje triju dimenzija: ekološke (biorazličitost, elastičnost, zagađivanje); društvene (siromaštvo, pravičnost unutar i među naraštajima, kultura); gospodarske (učinkovitost, postojan rast). Budući da se ne mogu istodobno maksimirati pojedinačni ciljevi, onda se na najboljoj razini ima odlučiti za usklađivanje triju potreba. A upravo je iz usklađivanja te tri potrebe nastala politika održivoga razvoja – zaključio je Rosario Sitari.
