Šutnja (ni)je zlato
Prihvatiti križ neplodnosti? Politička igra Vlade RH sa Zakonom o medicinski pomognutoj oplodnji već je odavno poprimila razmjere planski smišljenog „scenarija“ za provedbu vlastitih misli, bez obzira što o Zakonu misle građani.
Njegovim donošenjem pred ljetnu stanku Vlade i Sabora, bez prave javne rasprave, javnosti vrlo izravno poručuju što misle o civilnom društvu u našoj zemlji. I dok je s jedne strane politička ekipa, s druge strane je glas vjerničke javnosti, i ne samo katoličke, već i drugih vjerskih zajednica te glas liječničke struke koji ne odustaje od svoga mišljenja o ovome zakonu. Hoće li nam jesen donijeti referendum o ovom pitanju? Hvale su vrijedne poruke, poticaji i inicijative HBK, udruga „I ja sam bio embrij“ i „Vigilare“, kao i liječnika specijalista za ovo područje. No, pozornost u ovome tekstu želim usmjeriti na one koji imaju glavnu ulogu u cijeloj priči – supružnike koji stoje pred križem neplodnosti. Da, s pravom se ovdje koristi riječ križ, jer se radi o „razapinjanju“ želje za vlastitim djetetom.
Križni put žene i muškarca
Čežnja za djetetom sastavni je dio ljudskoga bića – i žene i muškarca, ali žene na osobit način, jer je ona oblikovana da bude donositeljica novoga života na svijet. Stvorena je kao kolijevka u kojoj raste dijete, te kao da je u nju upisan taj tajni osjećaj koji obilježava svaku stanicu, a zove se intuitivna želja za djetetom. Kako li je samo uzvišena pomisao da novi život raste i hrani se mojim tijelom? Pripada mi nerazdvojno punih devet mjeseci! Čarobni su to trenuci, bez obzira što su, osobito kod zahtjevnih trudnoća, i teški i neizvjesni. Majke koje su rodile i nisu imale poteškoća s prirodnim začećem možda nisu ni „stigle“ osluškivati vapaj svojega tijela za djetetom. No, one koje iz mjeseca u mjesec, i tako godinama, žive u nadi da će začeti dijete, svakoga se dana bude i liježu s tim glasom vlastitoga bića: „Želim biti majka!“ A glas ostaje bez odjeka. Jednako je dramatično i iskustvo mladih djevojaka koje su zbog bolesti (tumora, raka), također postale neplodne – i to „preko noći.“ A žele se udati i stvoriti dom. Je li žena zbog toga manje žena jer ne može biti majka? Ista se pitanja rađaju i u mislima muškarca koji je neplodan. Možda je kod njega to psihički i teže prihvatiti, jer je muška narav, općenito, tvrđa, muškarci ne plaču i ne tuguju, osobito ne javno. Oni teže izražavaju svoje osjećaje, osobito ovakve vrste, kad su pogođeni i osjećaju se manje vrijednima. Providnost me povezala s mnogima koji su u ovoj muci, te mi na nevjerojatan i meni nezamisliv način dopustila shvatiti ovu bol. No, iznad svega osobito me dirnula priča o supružnicima ginekolozima koji također nisu mogli začeti prirodnim putem. Oboje mladi vjernici, osim toga i stručnjaci upravo za ova pitanja, za sebe nisu mogli pronaći medicinsko rješenje. Liječe druge, slušaju ih i savjetuju, istodobno sa svakom sličnom pričom proživljavali su svoj križ neplodnosti i za sebe nisu imali lijeka. I, zanimljivo, zato što znaju istinu o medicinski pomognutoj oplodnji, nikada ona nije bila u „igri“ za rješenje njihovog problema. „Previše volim svoju suprugu da bih je izložio tom postupku“, riječi su ovoga liječnika. Ljubav koju nisu mogli dati vlastitoj djeci usmjerili su onoj koju su usvojili. Koliko je spoznaja neplodnosti potresna i šokantna, svjedoči i knjiga „Prihvatiti križ neplodnosti“ američke autorice dr. Marie Meaney (izdavač na hrvatskom jeziku: Nonnatus) koja na temelju vlastitoga iskustva zna da osobe koje nose križ neplodnosti teško izražavaju što proživljavaju, a i njihova okolina nerijetko im i riječima i postupcima zadaje dodatnu bol.
Promjena kulture življenja
U javnosti je učinjena prilično velika nepravda supružnicima koji su u braku i ne mogu prirodnim putem začeti dijete, iako smatram da su oni prvotno najranjenija skupina u ovoj cijeloj priči. Oni koji žive brak i bračnu ljubav kao čistu ljubav uzajamnog predanja, i slika su sakramentalnog odnosa kojega Krist štiti svojom prisutnošću, kao da su ostali u sjeni dosadašnje obrade teme. Rane duše koje se ne vide, a zapravo najviše bole, i dalje su ostale potisnute i „neobrađene“, jer na emotivnu i duhovnu stranu priče vrlo rijetko je itko skrenuo pozornost. Samo iz teološke perspektive gleda se osoba kao cjelina koju čine, uz tjelesne pretpostavke, i emotivna i duhovna komponenta. A čini mi se da je ona najbolnija, jer neplodnost fizički ne boli, ali je zato jeziva neopipljiva bol bića koje u nutrini čezne za djetetom, a ne može ga imati. Ako se ljudskom biću oduzme ta emotivna komponenta, ono postaje poput uređaja, a ne osobe. Neplodni supružnici imaju pravo žalovati zbog te velike rane, ali ne joj se dati zarobiti. Njihovi prijatelji, ako su pravi i iskreni, upoznat će situaciju i neće ih „provocirati“ nepotrebnim savjetima ili komentarima koji mogu samo još više raniti. Prihvaćanje križa neplodnosti dugotrajan je proces u kojem se uvijek iznova, kao kakav ispit i sasvim slučajno, pojavljuju druge trudne žene ili rođena djeca. Tada duhovna rana neplodnosti „vrišti“ do neba. U medijskoj kampanji koja je u našoj javnosti o ovom pitanju primila druge naglaske, možda bi više pozornosti trebalo usmjeriti na otvaranje neplodnih parova u razgovorima, susretima, zajedničkim druženjima, ili primjerice akcijama pomoći napuštenoj djeci. Kada bi ih vodili duhovni asistenti, sigurno bi pronašli način razgovarati o tome kako se Bog proslavlja i po njihovom križnom putu, jer Bog nas ne ostavlja same iako dopušta trenutke kušnje. Također, treba im priznati pravo da odboluju svoju muku, a ne da je se stide ili bježe od nje. Neplodni supružnici stoje pred izazovom životno prihvatiti riječi koje je zapisao sv. Pavao: „Dosta ti je moja milost, jer snaga se u slabosti usavršuje“ (2 Kor 12,9). Neplodne supružnike također treba voditi prema novim izričajima bračne ljubavi u kojoj će ih zajednički križ još više zbližiti kada će nositi rane jedno drugoga. I taj brak ima smisao. Prokreacija nije jedini cilj bračnoga zajedništva, već i duhovno dobro supružnika, „duboko osobno jedinstvo koje – nadilazeći sjedinjenje u jednom tijelu – vodi do punog jedinstva srca i duše“, piše u Katekizmu Katoličke Crkve (1643). Zašto Bog dopušta ovakav križ ljudskom biću kojega je stvorio da na uzvišen način bude prenositelj dara života? Teško je reći iz ovozemaljske perspektive. Ali jedno je sigurno. Kada ta bol vodi otvorenosti prema Bogu i dopušta Mu nove načine zahvata u život, događaju se veličanstvene stvari te nam biva dopušteno vlastitim očima gledati kako je Bog velik i u našoj boli.
Poslanje
Iz knjige „Prihvatiti križ neplodnosti“ jasno je da neplodnost nije kazna, već duhovni izazov. Neplodnost nije vlastiti izbor niti zaslužena kazna. U Božjem svjetlu neplodnost postaje veličanstvena misija s jednom porukom: „Dijete je dar, a ne roba.“
Pristupimo temi životno, ljudski i s pogledom na Kristov križ. U tom stavu jedan od temeljnih principa je ovaj: svoju bol učiniti sposobnom da procvjeta, svoje nedostatke okrenuti u bogatstvo, a svoj križ slaviti kao djelo Božje volje! I u taj okvir smješta se misija neplodnosti. Za dr. Meaney, oni koji su pogođeni neplodnošću u braku „pokazuju svijetu da djeca nisu roba, da nitko nema ‘pravo’ na dijete, da su djeca dragocjeni blagoslov, da je veliki križ nemati djecu ili imati manje djece nego što želimo.“ Evo prve prevažne misije neplodnosti za svijet, a osobito za hrvatsko društvo – barem onaj dio koji donosi zakone i onaj koji bira moralno neprihvatljive čine – dijete nije stvar, već dar! A tko će dobiti dar? Zar je Bog obvezan svakoga čovjeka darivati na isti način? Naravno da su supružnici obvezni „otvoriti um i svoje uši“ za dostupne etički prihvatljive metode liječenja (MPO nije liječenje!) neplodnosti. No, što kad su sve mogućnosti iscrpljene? Drugi element misije neplodnosti je, prihvaćanjem toga križa, pokazati svijetu da priznajemo kako nismo mi gospodari života i smrti.
Strah i duhovno putovanje
Strah pred neplodnošću normalan je i razumljiv, kao što je i strah pred križem normalan. Uostalom, Isus ga nije sakrio od svojih učenika, jer ga u tom slučaju ne bismo imali zapisanog u Evanđeljima. No, dr. Meaney nas diže riječima Ivana Pavla II.: „Ne bojte se!“ i piše: „Bog će nas preko križeva stostruko blagosloviti i dat ćemo plodove za Crkvu i svijet na načine koje vjerojatno ne znamo. U vječnosti ta će rana biti dio naše slave, sjajiti i odražavati Boga na osobit način. Iako možda nikada nećemo imati biološku djecu, imat ćemo duhovnu djecu na nebu, a mnogu od njih možda ćemo upoznati tek u onom drugom životu.“ Sigurno je da Bog neće zaboraviti prihvaćanje Njegove volje i kad to znači ići potpuno protiv svojih želja. Prihvatiti Njegovu volju znači vjerovati Mu do kraja, kad se zemaljskom pogledu niti ne nazire obzorje nade. A križ neplodnosti znači upravo to! No, prihvatiti ga znači dopustiti mu da procvjeta. Autorica spomenute knjige iz vlastitoga iskustva piše što je prihvaćanje križa neplodnosti: „Pretvorite to u duhovno putovanje, umjesto da pustite da jednostavno postane ljudska katastrofa. Iskoristite to vrijeme u pustinji kada Bog pušta da ovisite samo o Njemu. To je vrijeme da mu se približite, da prihvatite Njegovu svetu volju koliko god bolna ona bila. Bez obzira na to hoće li vas Bog tijekom vremena blagosloviti s djecom ili ne, kroz to ćete iskustvo rasti.“ Za Ivana Pavla II., trpljenje koje proživljavamo, pa tako i neplodnost, „bit će poziv i poslanje, i postat će naš jedinstveni put prema svetosti.“
Tko ovo može razumijeti?
Križ koji nose neplodni supružnici mogu samo razumijeti oni koji su „u istoj koži“ ili su im se u određenoj fazi svojega života približili vlastitim sličnim iskustvom barem na trenutak. Ovakve se teme ne mogu riješiti prema političkim i interesnim scenarijima, već im se pristupa s poštovanjem za bol i iskrenim suosjećanjem. Spomenuta knjiga donosi i poglavlje pod naslovom „Zamke za one koji žele pružiti potporu ženi.“ U okrilju Crkve postoje obiteljska savjetovališta u sjedištima nad/biskupija gdje je moguće pronaći, ne samo korisne informacije, već i suosjećajne ljude koji će supružnicima pomoći izdići se iznad ove ranjenosti kako bi njihova patnja postala prijelaz u duhovnu pobjedu kojom se Bog proslavlja u ovom svijetu kao Gospodar života. Dr. Meaney iznosi zanimljivu napomenu o riječi suosjećanje: „Engleska riječ za suosjećanje, compassion, dolazi od latinske riječi compati pri čemu pati znači podnositi, a com znači činiti to s drugom osobom. Riječ izvorno potječe od grčke riječi pascha koja je kroz Kristovu muku dobila novo značenje.“ Supružnici koji nikada neće prirodnim putem dobiti vlastito dijete, s Kristom su pribijeni na križ i jedino ih On može uzeti za ruku i usmjeriti njihovu ljubav prema drugim ciljevima: djeci u domovima, osobama s posebnim potrebama, prema bolesnima, nemoćnima. I u takvim se situacijama rađa duhovno majčinstvo i očinstvo čije se zasluge ubrajaju u posebnu rubriku na kojoj, kao naziv, stoje Isusove riječi: „Što učiniste jednome od moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25,40). A što učiniti za neplodne parove, kako im pomoći? Kada su Majku Tereziju upitali koja je njezina tajna pomaganja ljudima koji trpe, rekla je kako pomaže tako što stoji s njima ispod križa. „To znači da dijeli s njima njihovo trpljenje dajući im do znanja da ih dovoljno voli da ostane uz njih čak i u tim teškim trenucima nepodnošljive boli i tjeskobe… Puno je lakše ‘riješiti problem’ te tako ostati postrani nečijeg trpljenja. No, to je ujedno trenutak kad propitujemo vlastiti karakter, a to je jedino moguće ako u Kristu pronalazimo izvor svoje snage“, zaključuje dr. Meaney. I samo ako postanu dionici Kristovih patnji, čut će Njegov odgovor o smislu trpljenja te ga iščitati gledajući svoj život u sjaju Njegova svjetla.
Tanja Popec /laudato
