Heroji bez zemlje
Najznačajniji akteri Oluje su ili mrtvi ili politički i ljudski proskribirani ili čame u Haagu Vjerojatno bi i počast ratnog heroja, kao i mnoštvo drugoga, bila podložna muljanju, pa bi se možda dogodilo da herojem bude proglašen onaj koji nije zaslužio. A ne onaj tko zaista jest.
Foto: Hrvoje Jelavic/PIXSELL
Kada bi Hrvatska bila zemlja razvijenijeg nacionalnog osjećaja i nacionalnoga pamćenja, onda bi se i više sjećala svoje prošlosti i iz nje važnih osoba. Pa i iz nedavne prošlosti. Da postoji dužno poštovanje prema značajnim osobama i događajima koji simboliziraju svoje vrijeme, Hrvatska bi prema njima imala i patetičniji odnos. Ne bi to bila ni neka nazadnjačka okrenutost prošlosti niti neki zaostali patriotski zanos, nego normalno štovanje nečega što štovanje zaslužuje, što je barem vrijedno sjećanja. Kada bi tako bilo, tada bismo se ovih kolovoških dana, a da to ne bude ni nategnuto i usiljeno, sasvim prirodno sjetili i Gordana Lederera, HTV-ova snimatelja kojega je 10. kolovoza 1991. četnički snajperist ubio na brdu Čukur ponad Hrvatske Kostajnice.
Hrvatska nema službenih ratnih heroja. Ne zato što heroja ne bi imala, nego vjerojatno i zato što bi to podsjećalo na partizanske narodne heroje i njihov kult. No možda je i bolje što Hrvatska nema takve nacionalne počasti jer bi vjerojatno i ona, kao i mnoštvo drugoga, bila podložna muljanju, pa bi se možda dogodilo da herojem bude proglašen onaj koji nije zaslužio. A ne onaj tko zaista jest. Ipak, Hrvatska ima pojedinaca koji u nacionalnom pamćenju slove kao simboli Domovinskog rata. Gordan Lederer sigurno je jedan od takvih. Ima ih i mnogo drugih. Možda je ponajprije takav legendarni vremešni i simpatični general švejkovskog izgleda Janko Bobetko. On sa 80 godina odlazi u rat da bi branio Hrvatsku. Ali on dijeli hrvatsku ratničku sudbinu jer, da je još poživio, sigurno bi i on završio u Haagu. Stari je sisački partizan ipak imao sreću na vrijeme umrijeti i nedoživjeti haašku sramotu.
Sličan je pitoreskni lik i osebujni također ostarjeli ratnik Nijaz Batlak, poznatiji kao Mate Šarlija Daidža. Njegov je maurovićevski lik Staroga Mačka suprotan Bobetkovu kao i njegova ideološka prošlost. On je u Drugom svjetskom ratu bio na suprotnoj strani od Bobetkove, ali je i on iz kanadske emigracije došao braniti Hrvatsku. Uz njih dvojicu sigurno je također i nekadašnji partizan i prvak hrvatskoga glumišta Sven Lasta koji, premda već u poznim godinama, dolazi u Sunju, također se boriti za Hrvatsku. S njim u Sunju dolaze i dvojica ljudi iz kazališta i filma, tj. Slobodan Praljak i Miro Međimorec. Njih trojica čine zacijelo i najjaču ratnu umjetničku koloniju. Praljak je, na žalost, obranivši Sunju, ipak završio u Haagu. Sunji je, kao znak sjećanja, za njihov ratnički boravak i omiljenost ostala tek Lastina bista u skromnom središnjem sunjskom parku.
Mnogi su ljudi iz gradske ugode odlazili na ratišta. Jedan od njih je i Veljko Barbieri. Danas ga mnogi znaju jedino kao osebujnoga kulinarskoga stručnjaka, koji na literarni način priča o hrvatskoj gastronomskoj tradiciji. Ne zna se da je on cijeli rat bio u Hrvatskoj vojsci. Da postoji institucija hrvatskog ratnog heroja, književnik Barbieri vjerojatno ne bi bio proglašen herojem, ali bi ipak trebao biti upamćen kao jedan od mogućih simbola Domovinskog rata.
Ratnim je herojem, zapravo, neslužbeno proglašen jedino glasoviti uništavatelj JNA tenkova na Trpinjskoj cesti Blago Zadro. On valjda i jedini ima spomenik kakav zaslužuju i neki drugi hrvatski ratnici.
Hrvatski je odnos prema zaslužnim ratnicima manjkav i nedovoljno patriotskog osjećaja. Takav je odnos i prema možda jednom od najznačajnijih događaja u nacionalnoj povijesti, tj. prema Domovinskom ratu. Kao i većinu najznačajnijih ratnika, od Praljka do Mladena Markača i Ante Gotovine, kao i sam Domovinski rat, vlasti su izručile Haagu. Naivno vjerujući da je to pravna institucija, a ne sudište pod utjecajem politike.
Danas slavimo Oluju, a njezini su najznačajniji akteri ili mrtvi ili politički i ljudski neumjesno proskribirani ili čame iza haaških zidina. U prvim su pak slavljeničkim redovima oni koji Oluju nisu ni vidjeli.
Milan Jajčinović/VLM
