PRIZNANJE HRVATSKE KODNE BIBLIOGRAFSKE OZNAKE
1. rujna 2008., hrvatski jezik je dobio novu bibliografsku oznaku (hrv). Bibliografska primjena novoga koda, omogućava jednoznačnu identifikaciju hrvatskih fondova u svjetskim knjižnicama i međunarodnim bibliografskim bazama podataka. Dokumente vezane uz taj povijesni događaj priredili su prof.dr.sc.Tihomil Maštrović i Lobel Machala u knjizi Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika. Postignuće Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, NSK, Zagreb, veljača 2011. {jathumbnail off}
Po jeziku narodi gospoduju, kada im ga oduzmeš – sluguju
Fran Kurelac
Jezik je i štit naroda kojemu pripada,
a to ne mora biti vidljivo onima čiji jezik nije u pitanju
Stjepan Babić
Borba za hrvatski jezik traje neprikidno još od početka devetnaestoga stoljeća, odnosno od hrvatskoga narodnoga preporoda, s većim ili manjim uzletima, sve do naših dana, a posebno je bila snažna od osamostaljenja Hrvatske.
Riznica hrvatske pisane riječi, Nacionalna i sveušilišna knjižnica u Zagrebu, pokrenula je početkom godine 2008. pred nadležnim međunarodnim tijelom izmjenu dotadanje kodne oznake za hrvatsko-srpski jezik (scr) u važeći jezični kod hrv kao međunarodnu oznaku za hrvatski jezik u bibliografskoj upotrebi. 1. rujna iste godine to je nastojanje i ostvareno. Premda se može činiti malim korakom, ostvareni uspjeh istinsko je priznanje razlika hrvatskoga jezika u odnosu na nakaradni “srpsko-hrvatski”, poslije čega više ništa nije isto, osobito kada je riječ o položaju i korištenju hrvatskoga jezika u međunarodnim okvirima.
Poticaju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (glavni ravnatelj Tihomil Maštrović) za medjunarodno priznanje hrvatske bibliografske kodne oznake , pridružio se i Hrvatski zavod za norme (ravnatelj Dragutin Funda), a pokrenuto je i usklađivanje zahtjeva s Narodnom bibliotekom Srbije te s Institutom za standardizaciju Srbije. Zajedničkim zahtjevom, upućenom međunarodnom tijelu za norme ISO Registration Authority u Washingtonu, tražena je izmjena postojećih troslovnih oznaka hrvatskoga i srpskoga jezika iz norme ISO 639-2 za bibliografsku uporabu i njihovo usklađivanje s oznakama u ostalim dijelovima norme ISO 639, na način kako to najbolje odgovara realitetu vremena i nacionalnim interesima svih stranaka potpisanih u zahtjevu, tako da se umjesto dotadanjega srpskohrvatskoga jezika u međunarodnu klasifikaciju jezika uvedu dva potpuno odvojena jezika: hrvatski jezik (s kodom hrv) i srpski jezik (s kodom srp). Bibliografska primjena novoga koda hrv, službeno započeta 1. rujna 2008., omugućava jednoznačnu identifikaciju hrvatskih fondova u svjetskim knjižnicama i međunarodnim bibliografskim bazama podataka.
Pokrenute aktivnosti na obavještavanju javnosti o značaju ovoga iznimnoga postignuća rezultirala su brojnim pismima potpore brojnih hrvatskih kulturnih i znanstvenih institucija, najviših crkvenih dostojanstvenika te mnogih uglednika hrvatskoga društvenoga života.
Pozitivni učinak važnoga postignuća NSK i drugih institucija može se prepoznati i dobrim vijestima pristiglim krajem 2010. godine iz Europske zajednice koja prihvaća hrvatski jezik kao svoj 24. službeni jezik, čime se definitivno odustaje od dotadanjega nakaradnoga “srpsko-hrvatskoga jezika“, što su predlagali neki europarlamentarci.
U svjetlu izrjeke uglednoga hrvatskoga književnika i jezikoslovca Frana Kurelca: “Po jeziku narodi gospoduju, kada im ga oduzmeš – sluguju“, ostvareno je prevažno postignuće za hrvatsku pisanu riječ, a hrvatski jezik, to najvažnije obilježje hrvatskoga nacionalnoga identiteta, napokon je dobio ravnopravan međunarodni suvereni položaj.
Iz knjige: Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika. Postignuće Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu,NSK, Zagreb, 2011.
Pripremio: Artur Bagdasarov
