Današnja “postmodernistička biznis-politika” predstavlja mafijaški organiziran sustav koji sam sebe reproducira.

{jathumbnail off}
Premda u principu ne gledam televiziju, igrom slučaja vidio sam scenu u kojoj novinar (ili novinarka) postavlja pitanje našem premjeru Milanoviću o mogućnosti ostavke aktualne Hrvatske vlade i uspostavljanja one “tehničke”, o kojoj se govori već duže vrijeme. Kako je naš premjer reagirao na to pitanje, poznato je. Njegova se taština očito našla povrijeđenom, počeo se iščuđavati i pričati bezvezarije (o nekakvim jajima ako se ne varam), čemu je, koliko vidimo i inače sklon.

Znakovita je ta Milanovićeva reakcija. Puno ona govori o ovim našim “modernim političarima” ili bolje rečeno “postmodernističkim vlastodršcima”, o njihovom karakteru, odgoju, kulturi, a prije svega njihovom smislu za realnost, političku i svaku drugu, te odnosu prema sebi i drugima. No, ona također puno govori o našem odnosu, tj. odnosu javnosti, prema toj i takvoj hrvatskoj političkoj sceni. Milanović je reagirao nekulturno, možemo reći i bezobrazno zato što to kod nas “prolazi”. U normalnim okolnostima, na jedno takvo, suvislo i veoma relevantno pitanje, svaka bi javna osoba, ako ima ambicija to i ostati, morala dati jednako suvisao i vjerodostojan odgovor. Ali u Hrvatskoj to tako nije, političari mogu ne samo lagati, muljati, eskivirati ili izokretati činjenice, nego se svome “publikumu” slobodno mogu i izrugivati, zafrkavati nas i zavitlavati do mile volje. Primijetimo, usput, da se posebnim ekspertom za ovakve stvari pokazao Milanovićev nadređeni podpredsjednik.

Inače, iz ovoga se “slučaja” dosta toga može iščitati i o prirodi ove današnje politike koju možemo nazvati “postmodernističkom” (što je sasvim prikladan termin s obzirom na “ispraznost” toga pojma), i u našoj državi, i uopće. A jao si ga nama s tom politikom, čija je suština, kako se to ovdje zorno pokazalo, izbjegavanje odgovora na goruća društvena pitanja. Zbog toga se postavlja još jedno goruće društveno pitanje – kako javno raskrinkati takvu politiku i pokrenuti procese koji će dovesti do njezine transformacije u jednu uistinu korisnu društvenu djelatnost? Situacija je takva da se više ne može jednostavno odmahivati rukom i govoriti – Pa svi znaju da je to tako, ali ako smijenimo ovu vlast, doći će još gori. Jasno je da je novo ustrojstvo političkog sustava i jedan posve novi oblik političkog angažmana (koji bi se na ovaj ili onaj način uključio najveći dio populacije), uvjet bez kojega je teško zamisliti neku budućnost i Hrvatske i Europe i svijeta u cjelini.

Simbioza bizniza i politike

Treba jasno reći kako osnovni problem današnje politike, i domaće i svjetske, leži prvenstveno u tome što se ona izvanredno dobro povezala sa svijetom “biznisa”, a istodobno se odvojila od “društva”, i što se, sljedstveno, u daleko većoj mjeri posvećuje “poslovnim interesima”, nego što je posvećena općem dobru. No, to možda ne bi ni bilo tako strašno, da kroz ovakvu tendenciju nije stvorena

jedna čudovišna simbioza biznisa i politike (nazovimo je biznis-politikom) kroz koju se danas upravlja društvom i kroz koju je jedino moguće realizirati bilo kakav značajniji, ne samo gospodarski nego i uopće društveni projekt. Pritom političke stranke predstavljaju interesne skupine ljudi koji kroz svoj utjecaj u procesima upravljanja društvenom zajednicom ostvaruju goleme osobne probitke (u društvu kakvo je ovo naše danas, to je izgleda i jedini način ostvarivanja značajnijih osobnih probitaka, ako izuzmemo kriminal u užem značenju te riječi), i to u puno manjoj mjeri putem svojih (inače vrlo velikih) “redovnih” prihoda i privilegija, a u puno većoj posredno, putem vlasništva ili vlasničkih udjela u poduzećima koja profitiraju iz njihovog političkog utjecaja i veza.

Nije teško zaključiti kako se ona prava, najvažnija borba ovih interesnih skupina ne vodi na političkoj pozornici, odnosno na tzv. “izborima”, već na sasvim drugom polju, onom “poslovnom”, i da se radi o borbi za zauzimanje što šireg prostora za kojekakva mešetarenja na tom tzv. tržištu, kao i za dobivanje unosnih poslova, prvenstveno onih koje financira država. Zaista, nije li neobično da se u Hrvatskoj i dan danas vodi monetarna politika kojom se pogoduje uvoznim lobijima i uništava domaća proizvodnja? Štete koje se na taj način nanose našem društvu zasigurno su veće i od onih nastalih u Domovinskom ratu. Zašto se onda oni koji takvu politiku vode ne proglase agresorima na hrvatsku državu? I kako to da je hrvatska gospodarska politika najveći naglasak davala, i daje još uvijek, na izgradnju infrastrukture, posebice na cestogradnju i stanogradnju, premda se to pokazalo kao promašaj koji nas je otjerao u ogromne dugove (te dugove danas otplaćujemo krajnjim naporom, što blokira naš gospodarski rast), dok je razvoj industrijske i poljoprivredne proizvodnje, tj. djelatnosti koje stvaraju dohodak bio posve zanemaren. Da to možda nije zbog okolnosti što velik broj političkih dužnosnika posjeduje ili ima udjele u vlasništvu građevinskih poduzeća? A zašto se oni bave baš građevinom i to je jasno – zato što su profiti u ovom sektoru, posebice u ono “zlatno” račanovsko-sanaderovsko doba bili enormni – prihodi su premašivali ulaganja prema nekim podatcima čak za 50 posto, dok su u proizvodnom sektoru ti postotci daleko manji.

Mafijaški organiziran sustav

Primijetimo da je aktualna priča o športskim dvoranama izgrađenim za Svjetsko rukometno prvenstvo održano u našoj državi početkom 2009. detalj koji se jako lijepo uklapa u ovu sramotnu sliku. Dakle, važno je brzo bogaćenje dok za interese društva nikoga nije briga.
Treba naglasiti da ova današnja “postmodernistička biznis-politika” predstavlja u principu mafijaški organiziran sustav koji sam sebe reproducira, s obzirom da posjeduje sve što mu je potrebno za samostalan život, život odvojen od realnosti, odnosno naroda, koji mu treba jedino kao resurs iz kojega će crpiti energiju za svoje funkcioniranje. Pritom su svi oni uključeni u taj sustav na ovaj ili onaj način ucijenjeni, tako da čak i kad bi to htjeli (kad bi nekim čudom odjednom postali “dobri”), ništa ne bi mogli promijeniti. Zaista, nije li neobično da se gotovo uz svakog našeg političara veže “afera” ove ili one vrste, što je u “normalnom” životu tj. u životu onih običnih, “malih” ljudi, gotovo nepoznat pojam. Kako to da već deset godina na čelnim mjestima u Vladi imamo ljude iza kojih se vuku toliki “repovi” (oni poznati, o onima koji se još uvijek drže u tajnosti da i ne govorimo), da je nejasno kako uopće mogu stati i pred oči svojih najbližih, a kamoli pred oči hrvatske javnosti?

Kako je hrvatskim „premjerom“ mogao postati čovjek poput Ive Sanadera? Je li afera sa stanom Jadranke Kosor izbila zato što je ona postala „premijerka“ ili je postala „premijerka“ zbog (potencijalne) afere sa stanom? Kako to da razne afere njegovog Coninga, a pogotovo prometna nesreća u Mađarskoj s tako tragičnim posljedicama, nisu nimalo potkopale poziciju „prvog potpredsjednika“ i najvažnijeg čovjeka u aktualnoj Vladi? Kako to da se izvukao s tako blagom kaznom? Je li takvoj kazni kumovala “europska politika”? Kakav je uopće utjecaj EU-a na zbivanja u Hrvatskoj? Sve su to vrlo važna pitanja na koja nema odgovora, što pokazuju kako hrvatska javnost zapravo pojma nema što se uistinu događa u našoj “politici”, a to su stvari od kojih ovisi naša sudbina.

Ivo “PravDA”

Netko bi možda sad mogao reći: ali ima i puno poštenih političara, primjerice premijer Milanović nije ucijenjen, uz njega se ne vežu nikakve afere. Možda Milanović zaista nije upetljan ni u kakvu aferu, no očito je ucijenjen svojim neiskustvom i taštinom. Je li još nečim, ne zna se. A da se “nikad ne zna” lijepo se vidi na primjeru našeg predsjednika, tog “novog pravednika” i kako se otkriva u njegovoj najnovijoj aferi, značajnog predstavnika hrvatske varijante “postmodernističke biznis-politike”, koji je svojim lijepim riječima tijekom svoje predsjedničke kampanje obmanuo mnoge (pa i autora ovoga teksta). To da nas je zbilja obmanuo, pokazuje nam naša društvena stvarnost.

Ima li danas u toj stvarnosti više pravde nego je bilo prije dvije i pol ili tri godine? I što je on sam učinio da stvari krenu na bolje? Čovjek valjda nije imao vremena za takve stvari, on se bavio zmijama i sličnim životinjskim vrstama kojih se strahovito plaši (valjda zato što napadaju beskralježnjake poput njega). Kao aktivist borbe za slobodni softver i slobodne informacije, mogu reći da sam se pred nepunih godinu dana jako iznenadio kad sam čuo što naš “pravedni predsjednik” misli o onome što se podrazumijeva pod kraticom ACTA, kao i uopće o tzv. “zaštiti autorskih prava”. Uistinu, zašto se čovjek, koji kako smo vidjeli, ostvaruje enormne prihode i posjeduje toliku imovinu, ne odrekne autorskih prava na svoje pjesme, kao što se svojih prava odriču recimo razvijatelji slobodnog softvera od kojih većina živi vrlo skromno, a čiji je rad, za razliku od Josipovićevog, upravo i usmjeren na uspostavljanje pravednijih društvenih odnosa (samo što se o tom radu gotovo ništa ne govori)? No, možda bi se naš “novi pravednik” toga i odrekao da može, odnosno da smije. I kakav bi on to bio EU-ropski političar kad ne bi bio licemjer?

Inače, još jedan zanimljiv primjer licemjerja vladajuće elite, koji, premda se može činiti pomalo sporednim, ipak jako lijepo nadopunjava ovu našu priču, iščitavamo iz medija ovih dana. Radi se o golišavim fotomontažama potpredsjednice Vlade i ministrice za socijalnu politiku i mlade Milanke Opačić koje su se pojavile na mreži. Dakako, radi se o jednoj sramotnoj provokaciji koju svakako treba osuditi, i dobro je što su te slike odmah bile uklonjene, no bit ove priče leži u slijedećem pitanju – Kako to da ministrici Opačić (odnosno ljudima koji se brinu o njezinom ugledu) ne smetaju druge golišave fotografije kojima su naši mediji upravo preplavljeni? Zašto oni misle da je ljudsko dostojanstvo ministrice Opačić nedodirljivo, a da dostojanstvo nekih drugih djevojaka i žena to nije? Zar možda samo zato što se radi o fotomontaži, odnosno zato što ministrica sama nije željela da takve slike budu objavljene? A baš je ovaj slučaj mogao poslužiti kao idealan povod da ministrica potakne barem neku simboličku akciju u borbi protiv pornografije u hrvatskim medijima, tim prije što ova stvar u velikoj mjeri i tiče njezinog resora – socijalne politike i mladih. O tome zašto tim našim “socijalističkim neoliberalima” (zgodnog li oksimorona, neizbježnog s obzirom na oksimoronski karakter njihove politike) takvo što ne pada na pamet i zašto oni na teška pitanja naše ljudskosti daju tako lake odgovore, ovdje ne ćemo razglabati – o tome smo već pisali na dosta mjesta.

Uloga interneta u (dez)informiranju ljudi

I tako ovaj “slučaj” ostaje samo kao još jedna lijepa ilustracija položaja naše političke kaste u odnosu na najveći dio hrvatskog društva, odnosno na “narod”, pri čemu ono što vrijedi za njih ne vrijedi za nas i pri čemu se narod, kako rekosmo, tretira samo kao jedan od resursa, bez kojega na nesreću ne može, ali koji se na sreću u pokornosti može držati jednostavno i jeftino, u prvom redu putem psihološko-propagandnog djelovanja medija koji se nalaze pod čvrstom kontrolom stranačkih operativaca, odnosno rezidenata poslanih iz Bruxellesa. No, upravo mediji, u prvom redu internet, predstavljaju “slabu točku” sustava, mjesto odakle može krenuti njegova temeljita transformacija ili drugim riječima rušenje koncepta biznis-politike koja se vrti oko novca, odnosno interesa povlaštene manjine i uspostavljanje uistinu demokratskoga političkog sustava kojemu će prvi i najvažniji zadatak biti briga za dobrobit svih građana jedne zemlje.

Licemjerje

Kao što smo već više puta napominjali u ranijim tekstovima – internet i drugi novi mediji omogućavaju uklanjanja mnogih informacijskih barijera i stvaranje nezavisnih komunikacijskih kanala putem kojih se narodne mase mogu u potpunosti osloboditi informativnog tutorstva onih koji nad njima vladaju. Nezavisno informiranje, putem interneta, odnosno raznih “društvenih mreža” u koje su građani uključeni u dvostrukoj ulozi kreatora i konzumenata informacija u svijetu sve više postaje efikasno oružje u borbi protiv cenzure i manipulacija političkih moćnika, te pouzdan instrument kontrole onih koji su si prigrabili bilo kakav oblik vlasti, posebice u smislu otkrivanja i sprječavanja svakovrsnih zloupotreba i korupcije u društvu. Primjer internetske organizacije Wikileaks, koja je promovirala mnoge nove ideje vezane uz problem javne kontrole političkog djelovanja i potakla osnivanje brojnih sličnih organizacija širom svijeta, najbolji je dokaz za ovu tvrdnju. Stoga nije nimalo čudno ono što se zadnjih godina događa s osnivačem ove organizacije Julijanom Assangeom. Čuditi se tome mogu samo oni koji misle da je politička stvarnost ono što gledamo na televiziji.

Nama u Hrvatskoj ostaje dakle vrlo mnogo posla ne bismo li učinili već i prvi korak u ovom smjeru. No ako se ništa ne poduzme, crno nam se piše, hrvatska biznis-politika očito je spremna ne samo pomesti nam tavane, nego lišiti nas i krova nad glavom, ne bi li sebi osigurala sredstva za još pokoji monumentalni graditeljski pothvat kojim bi uposlila svoju golemu građevinsku operativu. Ako im to uistinu dopustimo, onda nema veze. Bolju sudbinu u tom slučaju nismo ni zaslužili.

Zdenko Kremer

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save