O oholosti i oholici
Moj Bože, ja te ljubim,
a da li je to stvarno ljubav?
Zar te ne ljubim tako:
kao što milijunaš voli svoj cadilac,
kao sto stara usamljena dama voli psa mezimca,
kao što pijanica voli flašu viskija,
kao što taksist voli napojnicu
kao što lijenčina voli svoj alibi
kao što plašljivac voli svoju sigurnost kao što navijači vole svoje idole,
kao što zatvorenik voli svoju slobodu
kao što povrijeđeni voli uživanje,
kao što vikač voli svoju jeku
i glumac kao što voli pljesak,
kao što oholica voli slavu,
i onaj u javnosti poznat, svoj mir.
Moj Bože,
kad bih samo znao da li te stvarno ljubim,
ili to zamišljam samom sebi
iz straha,
da bi me mogao ostaviti.
Gospodine,
tvoja ljubav počinje ondje
gdje se križaju dvije grede,
tu nam pokazuješ koliko smo ti vrijedni
i hvala ti za to,
želim te stvarno ljubiti.
Oholost nije samo jedan od glavnih grijeha pojedinca, ona može biti i glavni grijeh zajednice. Sigurno da od grijeha oholosti tijekom povijesti nije bila pošteđena ni sama Crkva. ‘Ni promatranje olakotnih povijesnih i kulturnih okolnosti’, veli Papa u Tertio millenio adveniente, ‘ne oslobađa Crkvu dužnosti dubokog žaljenja zbog slabosti tolikih svojih sinova, koji su joj nagrdili lice, onemogućujući joj da potpuno odražava sliku svoga raspetog Gospodina, nenadmašivog svjedoka strpljive i ponizne blagosti’.
Očito nije bez razloga što je Isus dopustio da se grijeh preuzetnosti odnosno oholosti dogodi već u prapočecima Crkve, i to u onome koji će kasnije biti njezin prvi vidljivi predvodnik: ‘Ako se i svi sablazne, ja neću… bude li trebalo umrijeti s tobom – ne, neću te zatajiti.’ (Mk 14,28.31) Petar se, naime, preko svake mjere uznosio svojom dosljednošću i hrabrošću. Razvidno je da je Isus po iskustvu grijeha, među ostalim, htio Petra podsjetiti na logiku kojom se Bog u povijesti spasenja služi: ‘Bog se oholima protivi, a poniznima daruje milost’ (1 Pt 5,5), ‘raspršuje oholice umišljene’ (Lk 1,51).
Petar je morao doživjeti poraz svoje oholosti kako bi postao ponizan i shvatio da njegova vjernost Učitelju ne počiva na njegovim ljudskim kvalitetama i odlukama, nego isključivo na milosti koja dolazi od Gospodina i kojoj se treba smjerno i ponizno povjeriti. Možemo reći da je Petar u svome padu, u susretu s ranjenim i poniženim Učiteljem, postao novi vjernik Isusov milosrdan i praštajući pogled oslobodi ga je svake preuzetnosti i oholosti (Mk 14,72).
Očito je Petar u nedokučivu naumu Kristove ljubavi prošao kroz ovu tešku krizu vjere kako bi, kada dođe k sebi, mogao utvrditi braću u vjeri koju će Sotona, ‘anđeo oholosti’, nastojati prorešetati kao pšenicu (Lk 22,31-32). Kao što je ohološću ranio prvu ljudsku obitelj, pokušat će isto učiniti s Crkvom, novom Božjom obitelji. U svojoj vidljivoj glavi, u Petru, cijela je Crkva već na samu svome početku dobila pouku da se u naviještanju Isusa Krista ne ponaša preuzetno i oholo, nego primjereno samu Otajstvu, strpljivo i ponizno. ‘Prvi stav Crkve je da bude Božja učenica’, kako ističe Tomislav Ivančić.
Da bi vjerno ispunila poslanje, ne smije se pouzdavati u svoje ljudske kvalitete i sposobnosti, nego, svjesna svoje ljudske slabosti i grešnosti, svu svoju snagu i mudrost treba crpsti iz Kristova križa, njegove smrti i uskrsnuća. Ničim se, naime, Isus Krist ne može toliko izdati koliko ohološću; ništa toliko ne proturječi inkarnacijskoj naravi Crkve u služenju Kristovu Duhu kao oholost.
Crkva Drugoga vatikanskoga sabora toga je duboko svjesna te se u tome smislu i jasno odredila: ‘Kao što je Krist izvršio djelo otkupljenja u siromaštvu i progonu, tako je i Crkva pozvana ići istim putem, da priopći ljudima plodove spasenja. Krist Isus, ‘iako je bio u Božjoj naravi,… ponizio se, uzevši narav sluge (Fil 2,6) i radi nas je ‘postao siromah, premda je bio bogat (2 Kor 8,9); tako i Crkva, premda za izvršenje svoje misije treba ljudskih sredstava, nije ustanovljena da traži zemaljsku slavu, nego i da svojim primjerom širi poniznost i samozataju.’
Samo kao ponizna i samozatajna Crkva može u svijetu izvršiti ono poslanje koje joj je u slici namijenio njezin Utemeljitelj: da poput kvasca svijet iznutra uzdiže i prožima plodovima njegova vazmenoga otajstva te da, poput soli, svijetu pruža (pred)okus vječnoga života i čuva ga od zavodljivosti i pokvarljivosti Zloga.
Jesmo li svjesni grijeha oholice? Zavirimo u svoja srca.
Ja jesam. Svake Nedjelje-
Mea Culpa
Ivan Remeta
