Nije li se nešto slično događalo i u posljednjem ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, gdje su velikosrpski ‘kartografi’ i sljedbenici četničke ideologije ponovo uskrsnuli, nikada umrlu projekciju da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi, te su u tom svom paklenom naumu prionuli istim metodama i činima koje su njihovi prethodnici koristili pedeset godina ranije? Brojni iseljeni, ranjeni ubijeni, nestali, razorene i uništene brojne katoličke župe, kao sela i gradovi gdje su živjeli Hrvati, bilanca je ovog posljednjeg rata, a slično, ako ne i puno gore bilo je u Drugom svjetskom ratu?

Učestali zahtjevi u Srbiji za rehabilitacijom Dragoljuba Draže Mihailovića, kojega potražuju simpatizeri i promicatelji njegove ideologije, a čiji broj nikako nije zanemariv, s pravom su uznemirili duhove u susjednim zemljama, ponajprije u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini. Rehabilitacija Mihailovića, odnosno ravnogorskog pokreta, s jedne strane strategija je srpske politike, koja želi negirati postojanje fašizma u vremenu Drugog svjetskog rata u Srbiji, a s druge pak strane, tim činom se želi relativizirati, opravdati i što je još gore abolirati brojna nedjela koja su od strane Dražinih istomišljenika počinjeni nad nesrpskim stanovništvom. O tim barbarskim činima četničkih jedinica postoji obilna dokumentacija, nažalost nedovoljno istražena i nepoznata javnosti, koja je najbolji dokaz genocidnosti jedne politike, politike koju je podupiralo političko, intelektualno i crkveno vodstvo Srbije u vrijeme rata.

Glavna misao vodilja ravnogorskog pokreta bilo je nastojanje za obnovom “Dušanovog carstva”, tj. za stvaranjem Velike Srbije, na štetu drugih naroda. Ovu zamisao prvi je sistematski razradio Ilija Garašanin, srpski političar iz 19. st., u svome spisu “NAČERTANIJE”, a tijekom Drugog svjetskog rata ova ideja će postati posebice aktualna. Dvojica srpskih “kartografa”, Stevan Moljević i Draža Mihailović su do u detalja razradili planove kako i na koji način se treba ta utopija realizirati.

27. srpnja 1941.

Nije li se nešto slično događalo i u posljednjem ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, gdje su velikosrpski ‘kartografi’ i sljedbenici četničke ideologije ponovo uskrsnuli, nikada umrlu projekciju da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi, te su u tom svom paklenom naumu prionuli istim metodama i činima koje su njihovi prethodnici koristili pedeset godina ranije? Brojni iseljeni, ranjeni ubijeni, nestali, razorene i uništene brojne katoličke župe, kao sela i gradovi gdje su živjeli Hrvati, bilanca je ovog posljednjeg rata, a slično, ako ne i puno gore bilo je u Drugom svjetskom ratu?

Arhivska građa najbolji je pokazatelj agresivne, brutalne, ekspanzionističke, kulturocidne i genocidne politike četničkog pokreta i njihovih sljedbenika. Unatoč brojnih dokumenata, koji se odnose na ovu problematike, mora se konstatirati da je ovoj temi vrlo malo ili gotovo ništa posvećeno vremena i prostora. Američki filozof George Santayana je rekao da tko ne pozna vlastitu prošlost, osuđen je na njezino ponavljanje. Možda bi poznavanje vlastite povijesti za nas Hrvate ipak moglo biti kakvo-takvo rješenje, jer koliko god zna biti interesantna, zanimljiva i poučna, povijest zna biti i nemilosrdna.

Povlačeći paralelu između Drugog svjetskog rata i ovog zadnjeg koji se zbio na teritoriju Hrvatske i Bosne i Hercegovine zapanjuje nekoliko identičnih činjenica, a te su:

a.) zločini su se dogodili na gotovo istim mjestima

b.) metode vršenja zločina su u potpunosti iste

c.) cilj(evi) zbog kojih su zločini počinjeni su i više nego jasni – (Velika Srbija)

d.) nacionalna i ideološka pripadnost počinitelja neupitna

Branitelji lika i djela Draže Mihailovića kontinuirano pokušavaju nametnuti tezu kako su u stvari četnici bili vjeran antinacistički pokret otpora, čvrsto privržen zapadnim saveznicima, niječući bilo kakve zločine počinjene od strane istih u Drugom svjetskom ratu – unatoč opsežnim povijesnim dokazima koji pokazuju suprotno. Zbog prostorne ograničenosti nemoguće je iznijeti sve činjenice koje govore u prilog da ravnogorski pokret nije bio nikakav antinacistički, nego puno više genocidni i kolaboracionistički pokret, koji je explicite radio na stvaranju etnički čiste – Velike Srbije.

Jedan od prvih masovnih zločina, kojega su počinili ustanici sa četničkom šubarom zbio se 27. srpnja 1941. godine na području Like i Bosanske Krajine. Prema historiografskim podacima od strane ustanika ubijeno je nekoliko stotina Hrvata, isto toliko ih je protjerano, a njihova imanja su u potpunosti uništena. Žrtve su najvećim dijelom bili civili- starci, žene i djeca- koji nisu pružali nikakav oružani otpora. Među ubijenima bila su i dvojica katoličkih svećenika, Juraj Gospodnetić i Waldemar Maximillian Nestor, koje su ustanici zarobili, mučili, te ih na kraju na najsadističkiji način umorili. Treba istaći kako su obadvojica klerika pripadali banjalučkoj biskupiji, dakle onoj biskupiji koja je i u posljednjem ratu ostala bez jednog djela svojih duhovnih pastira, jer su ih umorili “neki drugi” srpski ustanici, na identičan način kao i njihove kolege prije gotovo pedeset godina. Niti za one prve, kao niti za ove druge delikte nikada nitko nije odgovarao, jer su se oni dogodili u ime “većih ideala”.

Premda su se na taj “crni 27. srpnja” dogodili neupitni zločini, to nije bio nikakav razlog da se taj datum u kasnijem komunističkom periodu ne slavi kao dan ustanka. Zaista, da nije tragično bilo bi komično. Niti danas, gotovo sedamdeset godina od završetka Drugog svjetskog rata i dvadeset godina Hrvatske samostalnosti, ne postoji u historiografiji konsenzus oko ovoga nadnevka. Za veliku većinu povjesničara u Hrvatskoj uopće nema dileme, taj nadnevak predstavlja početak četničke pobune i kao takav se ne bi trebao slaviti i spominjati. Na drugoj strani pak, najprominentniji bizantolog sa posebnim kompetencijama za modernu hrvatsku povijest, sveučilišni profesor Dr. Ivo Goldstein, savjest hrvatske historiografije, nesuđeni hrvatski akademik, ali po svoj prilici predistinirani hrvatski veleposlanik, smatra da se ovaj događaj treba obilježavati kao povijesnu vrijednost i da isti mora biti uzor hrvatskoj javnosti. Za sve one koji se ne slažu sa njegovim mišljenjem, profesor im poručuju „tvrdnje o 27. srpnja kao datumu četničke pobune od sada valja nazivati pravim imenom – ustašoidnim bulažnjenjem”. Nema sumnje, rječnik primjeren jednoj akademskoj razini. Prema izjavi Dr. Goldsteina vidi se da on odbija svaku raspravu o ovom pitanju, smatrajući vjerojatno da je on najmjerodavniji, a njegovo mišljenje najrelevantnije, ako se želi o tome bilo što kazati. Ovakav stav u neku ruku je i razumljiv, ratna istina koja je gotovo pola stoljeća bila neupitna, ne smije sada odjednom postati predmetom sumnje, pogotovo ako tako jedan veliki događaj pod znak pitanja stavljaju “historiografi revizionisti”. Svi oni koji obezvrjeđuju i dezavuiraju tekovine antifašističke borbe, ne čini ništa drugo nego “ustašoidno bulazne”, tvrdi Ivo Goldstein. Ali kako kaže ona narodna, pao je duboki snijeg i svaka zvjerka je ostavila svoje tragove, pa tako i iza tih zlodjela koja su se dogodila na 27. srpnja postoje brojni pisani tragovi, koji svjedoče o jednom srpanjskom danu iz godine 1941., koji je mnoge Hrvate zavio u crnu.

Četnici se nisu brutalno ponijeli samo prema Hrvatima, nego su podjednaku sudbinu prošli i bosanski Muslimani, napose oni koji su živjeli u neposrednoj granici sa Srbijom, što nikako ne znači da sličnih ili puno gori slučajeva nije bilo i drugdje u Bosni i Hercegovini. Naime, nakon što su Talijani predali vlast “srpskim ustanicima” na onom prostoru koji se nalazio pod njihovom jurisdikcijom, isti započinju progone, mučenja i ubijanja Muslimana. U jednom vrlo kratkom periodu od prosinca 1941. godine do konca 1942. Dražina vojska je izvela masovna ubojstva civila, ponajprije u gradovima Goražde, Višegrad, Foča, Srebrenica. O tim nemilim zbivanjima postoji i obilna arhivska građa (kao npr. izvješća upravitelja kotarske oblasti, odnosno dopisi i izjave četničkih zapovjednika, izjave svjedoka), u kojima su do u detalja opisani ti pakleni čini. Tako npr. u jednom od dopisa četnički zapovjednik Sergej Mihailovića kaže da je samo u Foči i Goraždu od strane četnika ubijeno pet tisuća Muslimana, dok kotarski povjerenik iz Srebrenice izvještava kako je u njegovu kotaru likvidirano oko tisuću Muslimana. Prema rezultatima do kojih je došao demograf, Dr. Vladimir Žerjavić, brojka ubijenih Muslimana od strane četnika u Drugom svjetskom ratu iznosi 33 000., a Hrvata 32 000.

Ako se imaju u vidu činjenice koje su se dogodile u vrijeme Drugog svjetskog rata, te ako se te iste usporedi sa onima koje su se zbile prije dva desetljeća na istom prostoru, dvije stvari se mogu odmah uočiti, a to su: da su najveći masakri nad nedužnim muslimanskim stanovništvom izvršeni u istočnoj Bosni i da su počinitelji bili sljedbenici jedne te iste – velikosrpske ideologije. Na temelju toga može se isto tako konstatirati da genocidnost srpske politike nije potrošena, nego ona katkada tinja, a katkada plamti. Masovna ubojstva nevinih civila, kako onih 40-ih isto tako ovih 90-ih, govori da brutalnost i bezosjećajnost počinitelja ovih zvjerstava nije slučajna, nego je bila programski planirana, kao sastavni dio velikosrpskih političkih ciljeva.

Najnovija zbivanja na političkoj sceni u Srbiji govore da je četništvo duboko involvirano u političkoj kulturi srpskoga naroda. Naime, osoba koja se kiti titulom četničkog vojvode, Tomislav Nikolić (od 1993. cetnicki vojvoda) osvojio je najveći broj glasova i postao predsjednik Srbije. Ova činjenica, koliko god bila zabrinjavajuća, ipak puno više oslikava stanje uma i duha kod srpskog čovjeka. Dajući svoj glas Nikoliću veći dio srpskog društva je pokazalo da još uvijek nije demokratski zrelo i da živi u nekim prošlim, mračnim vremenima, gdje su se jednostavno crtale granice i precrtavali ljudi.

Izborni rezultat uzbudio je i duhove u susjedstvu, ponajprije u Hrvatskoj, Kosovu i Bosni i Hercegovini, ne toliko zbog Nikolića kao osobe, nego puno više zbog njegove retorike, stavova i ideologije, jer svjedoci smo iz ne tako davne prošlosti kako se u Srbiji mase lako daju manipulirati i indoktrinirati, pogotovo ako im se krene govoriti o ugroženosti srpstva. Još tamo 90-ih psihijatar Jovan Rašković, jedan od vođa pobunjenih hrvatskih Srba prilikom razgovora sa Franjom Tuđmanom je izjavio “Srbi su lud narod”. U njegovu kompetenciju kao liječnika nikada nitko nije posumnjao, pa je tim više čudnije da, i nakon ovako čvrsto uspostavljene dijagnoze još nitko nije propisao terapiju, jer stvari koje se zbivaju zadnjih mjeseci u Srbiji potvrđuju gornje tvrdnje.

U nekim svojim iskazima predsjednik Srbije Tomislav Nikolić pokušava ublažiti svoju radikalnu retoriku, pa kaže:” Rođen sam u Šumadiji i meni i mojoj obitelji Hrvatska nikada nije nanijela zlo. Nisam genetski predodređen da mrzim Hrvatsku”. Preobrazba je jedan dugotrajan proces, koji traje, stoga i ova očitovanja treba uzeti sa jednom velikom dozom rezerve, jer ne kaže narod uzalud “vuk dlaku mijenja, ali narav nikada”.

Dolaskom Nikolića na funkciju predsjednika Srbije, tražitelji rehabilitacije Draže Mihailovića dobili su jednog vrlo bitnog igrača, koji (može) (će) utakmicu privesti kraju u njihovu korist. Ako se pak to i dogodi onda je Srbija pala na ispitu zrelosti i tim aktom je pokazala svima da je mentalni sklop njezina političkog vodstva ostao na razini 40-ih i 90-ih godina.

Autor: Tomislav Vujeva/dnevno

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save