Dr. Keith Reeves Barron: Nužnost dialoga
Razgovor: Dr. Keith Reeves Barron, teolog i psiholog, promicatelj međureligijskog dijaloga: »Dijalog dovodi do stupnja duboke osobne sinteze«
Dr. Keith Reeves Barron, američki teolog i psiholog, istaknuti je član posvećenoga Karmelskog svjetovnog reda, angažirani sudionik i promicatelj međureligijskog dijaloga; trideset godina sudjeluje u dijalogu kršćana i budista. Proučavatelj je istočne filozofije i suradnik crkvenih monaških redova u SAD-u. Izvanredni je profesor na Religijskim studijima na Odjelu za religijski studij Sveučilišta u Južnoj Karolini, gdje je g. 1998. specijalizirao i edukaciju u savjetovanju. Taj suprug i otac tri sina osnivač je i upravitelj ustanove Palmetto, zdravstvenog instituta za duhovnost u SAD-u, velikog i vodećeg zdravstvenog sustava u Kolumbiji koji se sastoji od tri bolnička centra. Voditelj je savjetovanja u individualnoj psihoterapiji, bračnom i obiteljskom savjetovalištu i duhovnom vodstvu. Voditelj je niza duhovnih susreta i seminara na kojima promiče duhovnost kao temelj zdravih međuljudskih odnosa.
Razgovor o onom što najdublje vjerujemo
U čemu se sastoji bit međureligijskog dijaloga, zbog čega je važan?
| Kao što su nam Aristotel i Platon pomogli bolje razumjeti našu vjeru, mislim da živimo u vremenu kad nam druge religije na neki način mogu pomoći bolje razumjeti vlastitu vjeru. U našoj vjeri dogma je važna i sadržaj je naše vjere. Ali ljubav sve nadvisuje. Mi susrećemo Boga koji je Ljubav, a ta ljubav ispunja srca tako da ne možemo nego voljeti braću i sestre iako vjeruju drugačije. Ono što ujedinjuje ljude nije imati savršen ideal ili koncept. Doticanjem Boga u ljubavi možemo biti prisutnost ljubavi za druge ljude. |
DR. BARRON: U svijetu se događaju toliki konflikti i ratovi među ljudima i narodima, jer jedna grupa ljudi ne prihvaća drugu. Najčešće je to zbog nesporazuma, ignoriranja. Iskreno dijalogiziranje, istinski razgovor jednih s drugima, ne znači samo razgovarati nego i slušati. U dijalogu je puno važnije slušanje; kad uistinu slušamo druge, razumjet ćemo ih i shvatiti da su i oni ljudi poput nas. To može pomoći suosjećanju i razumijevanju.
>Drugi vatikanski koncil u dokumentu Nostra aetate potiče katolike na dijalog i suradnju s drugim religijama, razborito, s ljubavlju i svjedočanstvom kršćanskog života. Pozvani smo prepoznati, čuvati i promicati duhovno i moralno dobro, kao i socijalno-kulturalne vrijednosti među ljudima. Moramo voditi dijalog, to nije luksuz kojem treba udovoljiti, nego je potreba vremena, neizbježan u postizanju razumijevanja i mira među ljudima. Ne smijemo si dozvoliti zakopati glavu u pijesak, biti »duhovno sebični« i izbjeći moralnu obvezu i hitnost za dijalogom.
Međureligijski dijalog je razgovor o onom što najdublje vjerujemo, to je naša vjera, i dijeljenje tog iskustva međusobno u razumijevanju. U zapadnom svijetu sekularizacija i komercijalizacija marginalizirali su mudrost naše asketsko-mistične tradicije. No u svim religijama oni koji se obvezuju na asketsko-mističan život zalažu se za mir, ljubav i Božju volju za svakog u životu.
Koje su metodologijske pretpostavke za vođenje dijaloga?
DR. BARRON: U svakom dijalogu između sistema misli i vjerovanja izraženih različitim jezicima i simbolima, poput dijaloga između teologije i psihologije ili između kršćanstva i budizma, metodologija koja vodi dijalog je ključna kako bi se stiglo do jasnog zajedničkog razumijevanja koje ne poništava sadržaj sustava simbola ili tradicije. Neke ideje u kršćanstvu i azijskoj istočnoj religiji mogu zvučati slično a neke različito. Metodologijom kojom razgovaramo o iskustvima možemo prepoznati sličnosti i razlike. Samo pretpostavka da govorimo o istoj stvari je greška, ili pretpostavka da uopće ne možemo govoriti o istome također je greška.
Važan, neizbježan, ali možda i najviše zanemaren dio međureligijskog dijaloga je razjasniti epistemologiju svake osobe u dijalogu. Ako epistemologija svake osobe nije dovoljno razumljiva i minimalno sukladna drugoj, dijalog će pasti jer će svaka osoba nastupati iz različitog, po mogućnosti nepodudarnog epistemološkog okvira. Dolazit će iz različitog razumijevanja toga što bi nešto trebalo značiti i što to znači. Čak i među kršćanima mnogi dijalozi nisu uspjeli zbog poimanja Svetog pisma jer svatko pristupa tekstu iz različite epistemološke pretpostavke o tome što konstituira poznavanje istine: kao kad osoba koja je zamijenila povijesno-kritičku svijest pokušava fundamentalistu objasniti zašto šest dana stvaranja u Postanku literarno nisu bila razdoblja od 24 sata dnevno.
Jedinstvo može imati razlika
Je li smisao religijske izmjene iskustava možda samo vlastito obogaćenje osobe, u smislu upoznavanja druge tradicije, s obzirom na dogmatske razlike u religijama?
DR. BARRON: Mislim da prilaziti dijalogu na dogmatski način nije put za pomoć u međusobnom razumijevanju. Jer, slušati što drugi kaže motivirano je ljubavlju prema braći i sestrama koji su drugačiji od nas. Dakle, to nije vođeno dogmom. U našoj vjeri dogma je važna i sadržaj je naše vjere. Ali ljubav sve nadvisuje. Mi susrećemo Boga koji je Ljubav, a ta ljubav ispunja srca tako da ne možemo nego voljeti braću i sestre iako vjeruju drugačije. Ono što ujedinjuje ljude nije imati savršen ideal ili koncept. Doticanjem Boga u ljubavi možemo biti prisutnost ljubavi za druge ljude. Ideje i dogma su važni, ali ljubav ujedinjuje, a jedinstvo može imati razlika. Ne radi se o tome da se misli točno ista stvar. Jedinstvo s Bogom nadilazi sve naše ideje, misli i utemeljeno je u ljubavi, to nas vraća ljubavi jednog za drugog.
Svatko od nas izravno i neizravno u dijalog unosi svoja ponašanja, pretpostavke i predrasude o nekoj religijskoj tradiciji. To jako utječe na to kako netko dijalogizira. Temeljni pogledi mogu se kretati između ekstrema. To su pozicije isključivosti, uključivosti i pluralnosti. Isključiva osoba smatra da ima apsolutno pravo na istinu i odbacuje druge tradicije; uključivi smatra da posjeduje puninu istine, no postoje njezini stupnjevi koji su manji u drugim religijama; pluralist smatra da niti jedna tradicija nema monopol nad istinom i da su sve manje-više iste. Isključivi i pluralist rade temeljne epistemološke greške u međureligijskom dijalogu. Isključivi niječu relativnu prirodu konceptualnog znanja apsolutizirajući simbole i sadržaj vjere. Krajnost te tendencije je fundamentalizam koji zbunjuje, poništava jezike i simbole vjere s onim na što se simboli odnose – posvećeno otajstvo, Misterij koji transcendira sva takva ograničenja. Isključivi postaje redukcionist kad vjerovanje i jezik drugog smatra nevažećim i neispravnim. Pluralisti idu u suprotnom smjeru, potpuno relativiziraju simbole misterija smatrajući da su sva transcendentna iskustva približno ista.
Potrebno je izbjegavati redukciju sadržaja
Koji bi bio primjer pravilnoga vođenja dijaloga?
DR. BARRON: Pravilno vrednovanje u međureligijskom dijalogu, a to znači da svatko zna odakle taj drugi dolazi, pokazuju mistična iskustva osoba iz različitih tradicija. Mistici iz različitih tradicija često nađu komplementaran jezik zbog njihove zajedničke »nemoći«, nemogućnosti da riječima izraze iskustvo transcendentnog misterija. Mistici diljem svijeta odbijaju svaku fundamentalnu apsolutizaciju religijskih simbola bez obzira kako sveti bili ti simboli njima. Kad mistik »zaluta« u međureligijski dijalog, to je obično u smjeru univerzalnog iskustva. Kad dođe do dijaloga o neizrecivom, transcendentalnom kontemplativnom iskustvu, zapravo se mogu bolje razumjeti karmelski redovnik i tibetanski budistički lama, nego npr. taj redovnik i fundamentalni protestantski propovjednik koji svaki govor o misticizmu smatra stranim te ga glasno izbjegava kao »nekršćanski«.
U međureligijskom dijalogu potrebne su metode koje izbjegavaju redukciju sadržaja poštujuće tradicije na »istu stvar«, uz istodobno prepoznavanje da postoje univerzalni aspekti ljudskog religijskog iskustva duhovne formacije. Ta će metodologija varirati s obzirom na cilj, motiv i razlog dijaloga. U međureligijskom dijalogu pojedinac treba biti jasan spram sugovornika u pitanjima tko?, što?, kad?, gdje?, zašto? i kako?. Pitanja kad? i gdje? su najjednostavnija jer podrazumijevaju raspored i mjesto. Druga pitanja su više zahtjevna za sudionike: Tko je taj drugi u dijalogu: redovnik, učenik, monah ili laik? To će odrediti kako netko dijalogizira. O čemu se razgovara: uvjerenjima, praksi, mističnom iskustvu, teologiji ili socijalnoj pravdi. Zašto se upušta u dijalog: da bi se drugog razumjelo, otkrilo nove ideje za vlastiti vjerski izričaj i razumijevanje, ili da pridonesemo promjeni sebe i svijeta u cjelini? Kako ćemo voditi dijalog: prigodno ili studijski, na pisanom ili govornom, otvorenom forumu, zajednički ili jednosmjerno? Velik dio dijaloga odvija se u jednom smjeru i nije sasvim obostrana razmjena među osobama različitih tradicija. Treba odrediti i epistemološke pretpostavke o tome što je istina, što bi istina trebala značiti i kako netko potvrđuje, vrednuje to znanje.
Sličnosti i razlike budizma i kršćanstva
Osobno ste razvili dobru suradnju s budistima. Što Vam je to donijelo u životu?
DR. BARRON: Katolištvo je stoljećima dijalogiziralo s nekršćanskim izvorima. Npr. Platon i Toma Akvinski uveli su aristotelovske koncepte jezika u kršćansku teologiju da nam pomogne bolje objasniti našu vlastitu vjeru. Dakle, za nas je dijalog s nekršćanskim izvorima nešto što činimo od početaka. Shvatio sam da moram, iako to nije nešto što se može sasvim učiniti, ali moram malo »po strani« staviti vlastite misli i učiti način na koji oni misle i razumijevaju, s osjećajem suosjećanja za to kako oni vide svijet; i biti sposoban o tome razgovarati, dobiti povratnu informaciju, na način da kažu: »Da, tako je, razumiješ.«
Razumjeli su i poštovali to što sam kršćanin, nisu imali s tim problema. Ali morao sam ući u njihov svijet i stvarno ga razumjeti. I shvatio sam, kad sam se »vratio« u svoju vlastitu kršćansku praksu, da je ona puno bogatija i dublja. Postoje stvarnosti u kršćanstvu, u mojoj vjeri i karmelskoj duhovnosti, koje sad bolje i šire razumijem jer sam proučavao šire. Kao što su nam Aristotel i Platon pomogli bolje razumjeti našu vjeru, mislim da živimo u vremenu kad nam druge religije na neki način mogu pomoći bolje razumjeti vlastitu vjeru.
Učeći religije i razumijevajući našu vjeru, možemo dijalogizirati, a to može pomoći jedinstvu čovječanstva. Neki misle da kršćanstvo i budizam govore o istome, drugi kažu da govore potpuno različito. Nijedno nije točno. Treba govoriti o sličnostima i razlikama, oboje je važno. Generalno, u budizmu postoji misao da stvarnošću upravlja beskonačna mudrost u samilosti, suosjećanju. I mi imamo slično razumijevanje, od Boga Oca dolazi njegova riječ, Logos. Duboko nam posreduje znanje i mudrost Boga. Tibetanski budizam je jako monaški. Imaju duboku praksu meditacije i molitve, lijepu ikonografiju, krunice, mole se svojim svecima i mole njihov zagovor. Ono što je fundamentalno drugačije jest da smo mi bića voljena od osobnog Boga i pozvani smo na savršeno jedinstvo s Bogom a da ne gubimo svoju osobnost. U kršćanstvu osoba ima apsolutnu i vječnu oznaku, a u budizmu oznaku prolaznosti. Mi vrednujemo i cijenimo individualnost koja živi vječno u Bogu. Budizam na osobit način ima iznimno visoko razvijenu psihologiju koja omogućuje dubinu analize osjećaja i želja, svijesti i podsvijesti, meditativnih stanja i kontemplativne transformacije te duboku integraciju i liječenje svih razina psihe i duše.
Iz iskustva rada s tibetanskim lamama i drugim budistima najdublje poštujem njihovo iskreno posvećenje, ozbiljnu predanost molitvi i meditaciji, sofisticiranu religijsku filozofiju i psihologiju, nadasve njihovo duboko suosjećanje u ljubavi za druge. Ti ljudi ne izbjegavaju svijet, nego potpuno ulaze u život svima kojima služe. Pokazuju poniznost, jednostavnost i stalno vidljivu radost usred životnih teškoća. Njihova zemlja je okupirani teritorij, 1,2 milijuna nevinih ljudi je ubijeno provalom Kineza, 10.000 samostana je uništeno, ali oni još uvijek vole i mole za svoje ugnjetače, radikalno predani nenasilnim promjenama. Vidim njihove plodove u strpljivosti, dobrome, vjernosti, samokontroli, miru, ljubaznosti, ljubavi i radosti.
| Tri oblika i razloga dijaloga Znači da postoje različite forme međureligijskog dijaloga? DR. BARRON: Praktično govoreći, javljaju se tri temeljna oblika međureligijskog dijaloga: prigodni ili »neslužbeni, ležerni« dijalog gdje svaka osoba upoznaje drugu u dnevnom življenju ili susretima, akademski ili studijski se razvija učeći jezik, simbole i svjetonazor druge religije, te participativni (sudionički) dijalog koji može biti neformalno ili akademski utemeljen, pri čemu barem jedan sudionik dijaloga ulazi u tradiciju i iskustvo religijskog vjerovanja i prakse drugog. Neformalni participativni dijalog s azijskim religijama vrlo je popularan u zapadnom svijetu, vidljiv u sinkretizmu pokreta New age i u površnoj prilagodbi i uzimanju elemenata iz istočnih religija kod prigodnih obraćenja. Takav neodređeni, »ležerni« dijalog vodi riziku trivijalizacije i deformacije sadržaja dijaloga. U tipično potrošačkoj modi zapadnjaci često uzmu i odaberu one aspekte koji su mistični i uzbuđujući, ali će ih vješto uklopiti u svoju zapadnjačku svijest i životni stil. Na drugoj strani, akademski participativni dijalog pokušava izbjeći takve zamke učenjem jezika i tradicije sa željom da izbjegnu iskrivljeni sadržaj. U tom dijalogu, kako bi se izbjeglo sinkretističko sjedinjenje simbola, barem će jedan član dijaloga »zatvoriti« svoj svjetonazor i svjesno, moguće i iskustveno, ući u religijski pogled na svijet drugoga. To »zatvoriti svjetonazor« znači da netko pokušava naučiti sustav simbola i duhovni jezik religije drugoga na takvom stupnju da je sposoban misliti i razgovarati u tim terminima bez stalne upute na usporedbu i prijevod u vlastiti duhovni jezik i svjetonazor. »Zatvaranje« je potrebno na tom stupnju dijaloga kako bi se spriječila sinkretistička prilagodba koja smanjuje razlike i, posljedično tome, obezvređuje jezik i simbole druge religije, ne spominjući vlastitu. Sukladno tim trima načinima međuvjerskog dijaloga postoje i tri glavna razloga ili motiva za vođenje dijaloga: informirati ili biti informiran, savjetovanje s drugim i obostrana formacija osoba. To se može nazvati informativnom, savjetodavnom ili interformativnom formom dijaloga. Informativni dijalog ide za tim da dijeli informacije i dublje razumijevanje za jednog ili oba sudionika dijaloga. Npr. članak u katoličkoj enciklopediji o hinduizmu napisan je da bi jasno dao informaciju o toj religiji zainteresiranom katoliku. Savjetodavni dijalog proteže se na znanje i iskustvo religije drugog da bi bolje surađivali za opće dobro zajednice ili da bi se bolje razumjela praksa u vlastitoj tradiciji, razmatrajući formacijsku mudrost drugoga, npr. kad karmelski učenik studira ili vježba neku meditaciju iz budističke tradicije. Interformativni dijalog događa se kad obje osobe u dijalogu uče od drugog u tako dubokom iskustvu da su oboje duboko promijenjeni tim susretanjem. Ta vrlo duboka forma dijaloga je prilično rijetka. Događa se npr. u Sjevernoj Americi kad kod benediktinskih monaha nekoliko tjedana dođu živjeti budistički monasi. Zaista se žele upoznati. Dubok je efekt na međusobne živote. Kad napuste to mjesto, svaka osoba iz tog dijaloga promijenjena je zauvijek. Nekad taj dijalog dovodi do stupnja duboke osobne sinteze kao kod Mary Jo Meadow, koautorice Kršćanske nutarnje meditacije, koja je kao sestra za kršćansku zajednicu također i posvećena pouci budističkih redovnica. |
Isus nikad nije odsutan
Jeste li nekad imali osjećaj da Vam u susretu s budistima nedostaje kristološka dimenzija, da Isusa »zatajite«; govoreći o Bogu, da je Isus, Sin Božji, malo »po strani«?
DR. BARRON: Pojasnit ću to jednom usporedbom. Ja sam i psihoterapeut. Kad mi netko dođe u ured i govori svoje probleme, ja svoje teškoće ostavljam vani. Moj život nije nestao, ali slušam i razumijevam njih. Koristim znanje i mudrost želeći im pomoći, ali moji problemi su izvan toga. Dakle, kad slušam budiste, pokušavam ih razumjeti iz njihove perspektive. Ali što mi daje snagu da to činim? Isus, ljubav Isusa. Milost križa mi daje moć ići tamo, uistinu ih slušati. Isus me to nadahnjuje. To je poput disanja, kao kad dišete. Prestajete li ikad disati na duže vrijeme? Ne. Mislite li na disanje svaki trenutak? Ne. Samo dišete. Tako je s Isusom u mom životu. Ne trebam misliti svaki trenutak na Isusa jer on je uvijek tu, diše u meni. Kad nekog slušam, ono što jako osnažuje moje slušanje, to je Isus. To je misterij. Imam iskustvo da je Isus dinamizam ljubavi koja me prožima, izlazi iz mene da obujmi i prihvati druge. Dakle, Isus nikad nije odsutan. Ako Isus nije važan, ne bih bio kršćanin, karmelićanin. Za mene je Isus moj ljubljeni. On je taj koji me zove na dublje jedinstvo s njim zauvijek, Isus je taj u kome i po kome imam ljubavi i za sve druge.
(GK)
