Tomislav Jonjić: EGOIZAM TZV. MALIH NARODA
Hrvati su premali narod da bi diktirali ili ozbiljno utjecali na politicki, gospodarski i kulturni razvitak cak i na jugoistoku Europe, a kamoli na čitavome starom kontinentu. No, iz toga ne proizlazi da svoju nacionalnu politiku trebaju podredivati volji velesila, nego baš naprotiv: da još naglašenije trebaju na umu imati samo svoje interese, pa tim opreznije i ljubomornije nastoje te interese zaštititi u složenome spletu medunarodne politike. Ako velesile, posve prirodno, imaju ono što su Talijani davno nazvali sacro egoismo, onda je taj sveti egoizam malim na rodima još potrebniji. I posve pogrješno je, kad se papagajsko oponašanje drugoga i podilaženje Londonu i Berlinu, Parizu i Bruxellesu proglašava modernim, civiliziranim i europskim. Takvo je ponašanje upravo izraz kompleksa manje vrijednosti, dokaz nedostatka samopouzdanja i vjere u vlastite sposobnosti.
Zapravo je neshvatljivo da je o tome potrebno govoriti i da nas, nakon što smo stoljecima trpjeli posljedice toga manjka samopouzdanja, uvijek tražeći rješenje i spas u širokim, nadnacionalnim, «rasnim» i «kulturno-historijskim» koncepcijama poput sveslavenstva i ilirstva, jugoslavenstva i europejstva. I najpovršniji pogled na našu povijest pokazuje da su te zamisli uvijek, od Križanica do Gaja, i od Strossmayera do Radica, bile izrazi slabosti, nikad plodovi snage, i da su uvijek – bez iznimke – rađale tragedijama i katastrofama.
I nakon Drugoga svjetskog rata, sve do danas, potrebu posvemašnjeg priklanjanja globalnim trendovima i politickom pomodarstvu imali su ponajviše oni naši sunarodnjaci koji su frustrirani osjećajem vlastite nemoći i potrebom da ne budu ono što jesu. Zato su se odricali vlastitog naroda, zato su o njemu širili crne legende, zato su mazohistički uživali u svakoj lošoj vijesti, ne bi li njome mogli natrljati nos vlastitom narodu i vlastitoj domovini. Tim lošim vijestima i crnim legendama ujedno su mirili vlastitu savjest, one su im bile isprika što su se odrekli vlastitog identiteta i odgovornosti za sudbinu svoje domovine. Jer, kod pripadnika maloga naroda ta je odgovornost veća: jedan Amerikanac može sebi dopustiti da ga sudbina nacije ne zanima, a da ipak ne dode u položaj izdajice; jedan Katalonac ili Kurd tu povlasticu nema. Narodi kojima se poriće egzistencija imaju pravo pred svoje pripadnike postavljati veće zahtjeve; i nije isto kao pojedinac pripadati onomu koji vlada svijetom ili malomu narodu, jer nije isto okrenu ti leđa velesili ili porobljenomu.
A ljudi takvoga soja imaju i danas patološku potrebu govoriti o našoj kooperativnosti, o tome da je Hrvatska – koja zauzvrat nije dobila baš ništa – stup regionalne suradnje i nekakav pouzdan partner međunarodne zajednice. A zapravo smo puki instrument u tudim rukama, s manje politicke, gospodarske i vojne samostalnosti nego u vrijeme kad je na našem tlu bi lo 300.000 stranih vojnika. No, mi kao da uživamo u zaboravljanju cinjenice da sve što imamo, imamo zahvaljujuci tomu što smo postupali protivno volji i protivno planovima te tobožnje medunarodne zajednice, skrbeći samo o vlastitim interesima i nastojeći ih nekako ostvariti u pukotinama koje medu velesilama postoje.
Kažu da nekadaš njiministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, Muhamed Šacirbey, i nije neki osobit uzor. Možda i nije, možda je tocno sve ono za što ga optužuju, ali je nesumnjivo tocno sljedeće: točna je njegova ocjena predsjednika Tudmana. Rece, dakle, Šacirbey, da se s Tudmanom cesto razilazio, a kad je došao u prigodu, da se s njime i oštro sukobljavao, ali da je svjestan kako je Tudman za svoj narod ipak postigao puno, a da je sve što je postigao, postigao zahvaljujuci drskosti i otporu silnicama medunarodne politike.
A to što mu se nasprovodu nije okupila svita hohštaplera, služi mu samo na čast, nikako na porugu. Jer, o tome koliko je za Hrvate postigao hrvatski političar, mogu ocjenjivati samo Hrvati, a ne kojekakvi strani činovnici.
Tomislav JONJIC/Politicki zatvorenik, br. 247
