Fra Š.: ALAN FORD naših dana (parodija jednog slučja)
Kažu da je Fra pokupio je 10 milijuna kuna i netragom nestao.
Navodno je novac crkveni.
Pitam se-odakle im? Zašto je bio u svrhu njima a ne potrebitima. Gdje je Caritas na djelu?
Možda je i Hrvatska dobila svoga vatikanskog sobara.
Možda će se Fra ukazati kao dobročinitelj koji će novac raspodijeliti potrebitima.
Puno je možebitnih možda.
Kao u stripu „Alan Forda“, jedan od glavnih junaka Superhik, – „ krade siromašnima da bi dao bogatima“.
Jadnog li društva, jadnih li institucija koje sebično raspolažu tolikim novcem a „beskučnika, gladnih, golih i bosih „ posvuda.
E moja institucijo. Niste vjerodostojni. Niste bili ni kada ste podigli „zgradu od oniksa“.
Nije vam odzvonila ni usporedba dobrohotna; HBK=HNB
Najmanji problem je Fra.
Naivno vjerujem da će se pokazati dobročiniteljom
Kojeg li apsurdnog teatra. Zar ne?
By Johnny
Ovo je bia dobronamjerna kritika i parodija jednog katolika. A dokle može ići kritika, lijepo je objasnio Z.V
“Dokle za jednog katoličkog vjernika može ići kritika Crkve, odnosno, gdje su granice takve kritike i što kritika Crkve uopće jest? Ovo su važna pitanja koja valja raščlaniti. Često se čuje u javnosti proizvoljna kritika Crkve kao takve, a da se ne razlikuju njezine bitne dimenzije. Kad netko napada Crkvu s ideoloških pozicija onda je poistovjećuje s određenim biskupom ili svećenikom. Pojam Crkve se upotrebljava vrlo profano, banalizira se njegov smisao i značenje, što iz neznanja, što iz navike da se Crkva kritizira kao institucija, a da se pritom zaboravlja na njezine druge aspekte. I sami vjernici govore o Crkvi u užem smislu, kao o hijerarhiji, ustanovi koja vlada, a rijetko upućuju kritičare na dublja razlučivanja. Naime, ako kažemo Crkva čini loše ovo ili ono, ili u njoj nešto ne valja, onda se nepravednim uopćavanjima pojam Crkve svodi na pojedinačne ili institucionalne propuste. A Crkva nije samo to, Crkva je nešto puno više.
Kad vjernik kritizira Crkvu u punini značenja toga pojma, onda vrlo lako zagazi u oholost. Osim toga, upućuje i one izvan Crkve na utvrđivanje u nerazumijevanju misterija Crkve. Hoću reći, u dobronamjernoj kritici, kad je ona nužna, neizbježna i korisna, treba konkretizirati sadržaj i ne poistovjećivati pojedinca ili jedan aspekt s cjelinom Crkve! Ako govorimo o Crkvi u općem smislu, ako kažemo da je Crkva postala statična (ateisti bi rekli društveno nazadna), materijalistički nastrojena i slično, onda bi iz konteksta trebalo biti jasno na koga se misli i o kojim fenomenima se govori. Govorimo li o hijerarhiji, kleru, laicima, o općem dojmu, o kršćanima u društvu, ili o pojedinim ljudima, uvijek treba izbjegavati uopćavanje – jer svi smo Crkva kao narod Božji i dio Tijela Kristova, svi kršteni i ucijepljeni u njezino otajstvo, svi koji sudjelujemo u njezinu hodu kroz društvo i povijest, koji vjerujemo i nosimo svoj križ.
Doslovno, Crkva, to smo svi mi. A prije svega, ono što se u današnjem svijetu zamagljuje, Crkva je sakramentalni Krist, Njegovo mistično tijelo, znak Njegove prisutnosti, Crkva je otajstvo koje osjeća svaki vjernik koji uranja u njezine duhovne dimenzije. Zato je vjerniku u tom segmentu, gotovo nemoguće kritizirati Crkvu, a da ne upadne u napast oholosti prigovaranja samom Bogu. U konačnici, svaka kritika Crkve za vjernika je i kritika samog sebe. Nedovoljno se u kritici razlučuje mistično-duhovna dimenzija Crkve od njezine društveno-institucionalne. A to je važno, jer kad netko ohol kritizira Crkvu, izvan ili unutar nje, onda uvijek, redovito stavlja sebe naspram Crkve Kristove”.
