(NE)MOGUĆNOST PROVEDBE LUSTRACIJE U BiH I HRVATSKOJ
Mnogi, pa i najgorljiviji poklonici djela i misli pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana, bi se složili s konstatacijom da su njegova dva najveća politička grijeha: čin potpisivanja Daytonskog sporazuma, koji je označio početak kraja suverenosti Hrvata u BiH, i propust donošenja zakona o lustraciji nakon veličanstvene vojničke pobjede, Oluje.
Danas, kada njemački Bundestag s pravom prigovara aktualnim vlastima u Hrvatskoj zbog neispunjavanja uvjeta, prije svega na području pravosuđa, mnogi zaboravljaju kako su dvije ključne osobe za provedbu vanjske politike Republike Hrvatske, predsjednik države i ministrica vanjskih poslova, kao i sam predsjednik Vlade, u medijima pobjedonosno „slavili“ svoj veliki uspjeh – iznuđeno povlačenje tjeralica bavarskih pravosudnih tijela raspisanih za J. Perkovićem, Z. Mustaćom, I. Lasićom i ostalim UDB-inim naredbodavcima i egzekutorima zbog zločina počinjenih na tlu ondašnje Savezne Republike Njemačke. Zamislite što mogu misliti oni koji i danas ustrajno traže posmrtne ostatke i dostojno obilježavaju grobove njemačkih vojnika iz II. svjetskog rata, o onima koji ne dopuštaju zakonodavnom tijelu svoje zemlje biti pokroviteljom komemoracije svim žrtvama Bleiburga i križnih puteva na kojima su stradavali hrvatski vojnici i civili!?
Što mogu misliti o premijeru koji zemlju koju predstavlja naziva „slučajnom“ i prikazuje kao koruptivni, anarhični porezni El Dorado? Što mogu misliti o Vladi koja se preko noći riješila skoro svih državnih tajnika, zamjenika i pomoćnika ministara koji su iznijeli cijeli proces pregovaranja s EU? E, da bi ih zamijenili s nestručnim, neiskusnim, nekompetentnim, ali partiji odanim kadrom. Kada su na to upozoravali predsjednik najjače opozicijske stranke, T. Karamarko i njegovi, u europskim krugovima visoko cijenjeni suradnici, Stier i Plenković, premijer ih je prizemnim dosjetkama pokušao difamirati, poniziti i obezvrijediti. On bi k tomu raspisivao novi referendum (sic!). Predsjednik ne razumije o čemu premijer nesuvislo trabunja, a ministrica vanjskih poslova nemoćno pokušava u Briselu objasniti što se uopće događa u zemlji koja sve više, ne samo zemljopisno, podsjeća na banana-republiku.
MOŽDA U HRVATSKOJ NIJE SVE TAKO CRNO NI CRVENO KAKO IZGLEDA
Ipak, možda nije sve tako crno ni crveno kako izgleda. Konsenzus oko imenovanja najprije mr. Darije Krstičević na mjesto predstojnice Ureda za Hrvate izvan RH, potom imenovanja generala Z. Klanca za šefa vojno obavještajne službe i na koncu, iako ne i najmanje bitno, imenovanje dr. D. Lozančića za šefa SOA-e pokazuje da unutar SDP-a postoji izvjesna spremnost za otvaranje vrata „vjetrovima promjena“ koje nameću partneri iz upravljačkih struktura NATO-a i EU. Je li to kraj obrnute lustracije koja se zadnjih desetak godina događala u Hrvatskoj, sutra možda i u BiH, pokazat će vrijeme. Najnovija afera prisluškivanja pod pokroviteljstvom ministra Ranka Ostojića je, nadajmo se, posljednji trzaj dobro razgranate udbaške hobotnice u Hrvatskoj. Obrnutu ili izokrenutu lustraciju su dosad jednako provodili kadrovici SDP-a i HDZ-a. Dugi niz godina su u prvi plan gurani polaznici pančevačkog vojno-obavještajnog kursa i kumrovečki đaci-prvaci, što je navlastito u BiH, dovelo do toga da po ovim pitanjima najosjetljivije Ministarstvo civilnih poslova, u čijem opsegu djelovanja su i ljudska prava, vodi zadnji kandidat za šefa jugoslavenske SDS (kolokvijalno UDBE), Sredoje Nović. Na čelu državne Agencije za civilnu službu je Jakob Finci čija je prošlost po pitanju lojalnosti ex jugo-obavještajnim službama blago rečeno sumnjiva.
Državni i entiteski ministri, zamjenici, pomoćnici, savjetnici, državni tajnici su listom birani iz takvih struktura (čast iznimkama), naravski sve uz odobrenje i pod nadzorom predstavnika Međunarodne zajednice. Primjerice, časnik za vezu pri ICTY u Haagu, u ime Hrvata je bivši djelatnik UDBE iz Livna, Goran Mihaljević. Bošnjake je neko vrijeme zastupala Vasvija Vidović, danas uspješna sarajevska odvjetnica. Ne znam tko predstavlja Srbe iz BiH, ali zasigurno ne bih izgubio okladu ako bih uložio na nekog starog suradnika Sredoje Novića ili Duška Zgonjanina. Slično je i u tzv. nevladinom sektoru, javnim poduzećima, medijima u kojima stranke i partije kadroviraju opasnije nego do prijelaza u tzv. postkomunističko vrijeme. Nije se tomu čuditi kad se zna da je provedba prve ozbiljnije reforme obavještajnog sustava u BiH, predlaganje zakonskog okvira i izbor kadrova obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) na razini BiH, prepušteno bivšem visokom časniku madžarske obavještajne službe, koji je, zamislite apsurda, u svojoj zemlji lustriran kao i svi suradnici iz komunističkog vremena.
Zato se samo naivni ili u ovu problematiku nedostatno upućeni danas čude nečuvenom ponižavanju kardinala Vinka Puljića i cijelog Kaptola Vrhbosanske Nadbiskupije kroz slučaj bivšeg suradnika UDBE, rahmetli Fadila Smajovića iz Sarajeva. Poznato je da je zgrada Vrhbosanske nadbiskupije u kojoj se nalazi i rezidencija kardinala Vinka Puljića u Sarajevu u vlasništvu Katoličke crkve. Sagrađena je 1895. godine kao rezidencija nadbiskupa i Dom kanonika, a sarajevske gradske vlasti i Sarajevo-stan nikada nisu priznale stanarsko pravo niti vodili obitelj Smajović na adresi Kaptol 7. Špijuna Udbe Fadila Smajovića komunističke su vlasti nasilno uselile unatoč protivljenju Crkve. On je početkom rata 1992. pobjegao iz Sarajeva, a kada su ušli u stan kojim se koristio, pronađena je oprema za prisluškivanje i snimanje. A suci i sutkinje, pritisnuti i sami ucjenjeni podacima starih, sada recikliranih agenata zloglasne UDBE, presuđuju u korist obitelji Smajović, ne zato da bi se pokazali humanim u zbrinjavanju te nesretne obitelji, nego kako bi gradu i svijetu dokazali tko je stvarni upravitelj „demokratskih“ procesa u BiH.
MEĐUNARODNA ZAJEDNICA JE, UZ SUGLASNOST POLITIČKIH ELITA, OBNOVILA MREŽU UDB-e i KOS-a u BiH
Da apsurd bude veći, spomenuti Jakob Finci, ravnatelj Agencije za civilnu službu, koja određuje (ne)podobnost za rad u državnim, entitetskim, županijskim i općinskim institucijama, se redovito pojavljuje na okruglim stolovima i znanstvenim raspravama o lustraciji u postkomunističkim zemljama. Na jednom takvom skupu, u Beogradu 2004. godine, (na kojem su Hrvatsku predstavljali Ivo Goldstein i Žarko Puhovski), Finci je proglasio uspješno dovršenom lustracijom u BiH, ono što bi svugdje u civiliziranom svijetu svaki sud okarakterizirao kao bezočnu ugrozu temeljnih ljudskih prava. Naime, još za vrijeme misije UNMIBH, više od 150 policajaca je decertificirano, ostalo bez posla jer je tako odlučilo nekakvo čudno povjerenstvo u kojem su sjedili dva časnika za vezu ICTY-a iz Haaga, visoki časnici civilnih poslova UN-a, domaći pravnici (imate pravo dvaput pogađati s kakvim back-groundom) i tzv. Odjel za ljudska prava UN-a.
Njihovi dosjei su upućeni u New York, u sjedište UN-a, a mogli su se žaliti samo onima koji su im i oduzeli pravo na rad?! Svi ti slučajevi se i danas vuku po bosanskohercegovačkim sudovima, ali ta činjenica nimalo nije smetala Finciju da zaključi kako je „jasno da je Bosna i Hercegovina završila najvažniji dio lustracije, i da je spremna za slijedeće korake k europskim integracijama“. Na sličan način je Visoki predstavnik presudio sucima i tužiteljima. 2002. godine, tadašnji Visoki predstavnik P. Ashdown je osnovao najprije „Neovisno“ sudbeno Povjerenstvo a kasnije Visoko sudsko i tužiteljsko Vijeće, koje je imalo jurisdikciju “imenovati, premještati, obučavati, otpuštati i disciplinirati suce i tužitelje”. Za svaki slučaj, neko vrijeme su za tužitelje u BiH bivali imenovani pravni kvazi-stručnjaci iz Kanade, Amerike i tko zna sve odakle. Demokratski, po pravu i pravdi, nema što?! Sulejman Nečastivi im pozavidio.
Na tom putu k euro-atlantskim integracijama Ured Visokog predstavnika, OHR, je žrtvovao još nekoliko stotina „nepodobnih“ političara koji su, zadnjih godina dobili prigodu pokajati se, priznati da su djelovali „antidaytonski“ i moliti Visokog predstavnika da im se smiluje kako bi mogli birati i biti birani. Na takvo pak poniženje mnogi smijenjeni hrvatski političari u BiH nisu pristali, pa još uvijek žive u političkom egzilu, od svojih stranaka odbačeni, u narodu zaboravljeni, u međunarodnim krugovima prezreni. Slobodni kao „krme u Teheranu“, rekli bi zlobnici. Ako se tko, izvan planiranih, podobnih kadrova nekako ipak provuče, tu je sam Finci koji kroz spomenutu Agenciju za civilnu službu može zaustaviti u napredovanju, odnosno pri samom zapošljavanju, bilo kojeg potencijalnog „unutarnjeg neprijatelja“, „klero-nacionalistu“ ili „anti-Daytonistu“. To nimalo ne zabrinjava vođe političkih stranaka iz sva tri naroda. A i kako bi ih brinulo kad je „šest od sedam političkih lidera“, prema studiji međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije IFIMES (Ljubljana), „radilo za bivše jugo-obavještajne službe“ (izbacite uljeza: Tihić, Izetbegović, Lagumdžija, Čović, Ljubić, Dodig, Bosić). Na pitanje novinara Republike, tko je „uljez“, ravnatelj IFIMES-a Bakhtyar Aljaf odgovara: „Moram naglasiti, da je cilj naših istraživanja da ukažemo na tendencije u društvu i devijantne pojave. Naravno, činjenica, da samo jedan od lidera „sedmorke“ nije surađivao sa UDB-om pokazuje svu realnost i složenost odnosa unutar BiH i pozadinu mnogobrojnih događanja, koje imaju ili vuku korijene iz te činjenice suradnje sa UDB-om. Mi se ne bavimo lustracijom, to bi trebale raditi institucije države BiH.”
A mi znamo da je u BiH i dalje na djelu obrnuta lustracija, po kojoj je čestit, stručan, kompetentan, uistinu neovisan, neucjenjen i neucjeniv kadar prije iznimka nego pravilo. Možda niste znali da je, usprkos svemu, BiH sa 190 registriranih političkih stranaka svjetski rekorder, (jedna stranka na 20.200 stanovnika). Slično je i u Hrvatskoj, koja ima 112 registriranih stranaka (jednu stranku na 38.300 stanovnika) i još k tomu više od 42.000 tvz. nevladinih udruga, što stvara privid demokracije (neka cvjeta 1000 Mao Ce Tungovih cvjetova!)
Zato ponavljam prilično depresivnu dijagnozu stanja iz prošle analize izbora: nema nam pomoći s ovakvim vođama i ovakvom naslijeđenom ili nametnutom strukturom ucjenjenih kadrova. Ako međunarodna zajednica ne dopusti ili sama ne poduzme žurni proces dekomunizacije i lustracije društva, umjesto BDP-a rast će kriminal i korupcija, umjesto novih radnih mjesta povećat će se broj mladih obitelji koje zauvijek odlaze u europske i prekooceanske zemlje, širit će se val nemira izazvanih ne više nacionalnom ugrozom nego socijalnom nepravdom, a onda neka nam Bog svima bude u pomoć!
Ivan Baćak
