Tišina – novi imperijalizam
UDRUGA PELJEŠKI MOST – GLAVNI ODBOR izdala je 28. rujna 2012. slijedeće PRIOPĆENJE:
Udruga Pelješki most iznova naglašava kako ne očitovanje hrvatskih vlasti na peticiju, za razliku od svojih kolega iz Europe, pokazuje da su pali na testu demokracije. Tišina nas muči i navodi kako je politička volja hrvatskih vladajućih političara možda samo trik zaborava, naređen od paralelnih hijerahija vlasti. Ta neshvatljiva lakoća posizanja za ratifikacijom, plaši nas poput veleizdajničkih izjava izrečene ustima premijera o otocima i mostu, kao i nepostojanje jasne nacionalne strategije u formiranju timova visokoobrazovanih stručnjaka iz raznih polja.
Isto tako dok susjedna Crna Gora priprema opsežnu akciju prikupljanja arhivske građe po bečkim i inim arhivima i, poput Srbije, školuje mlade stručnjake na najprestižnijim europskim i američkim sveučilištima, stvarajući intelektualnu elitu sposobnu za međunarodnu borbu, Hrvatska je inertna i nespremna. Plan prodora Bošnjaka na Jadran iz 1993., danas se ostvaruje metodom specijalnog rata po pitanju razgraničenja na Kleku i Neumu. Ova politika potaknuta je novom osmanskom imperijalnom politikom Republike Turske koja jača svoj utjecaj u Bosni i Hercegovini, kao i u jugoistočnoj Europi.
U isto vrijeme zbiva se proces ponižavanja i poništavanja političke nazočnosti hrvatske komponente u Federaciji, dok muslimanska/bošnjačka politička elita na agresivan način želi ostvariti svoje ciljeve, otimajući hrvatsku baštinu u Bosni i Hercegovini. Najočitiji primjer je uporaba ljiljana, heraldičkog simbola hrvatsko-ugarske kraljevske kuće Anžu, kojega je hrvatsko-ugarska kraljica Elizabeta Kotromanić-Anžu dala na korištenje svom rođaku Tvrku Kotromaniću. Iskrivljivanje povijesnih činjenica, izmišljanje podrijetla, a ono je jednostavno nastalo kao posljedica osmanskog genocida nad hrvatskim narodom, odvođenja roblja, danka u krvi, nasilne i „tihe“ islamizacije, raseljavanja i oduzimanja crkava i pretvaranja u džamije.
Nitko se ne pita kako hrvatski – starosjedilački narod kao navodni treći konstitutivni narod ne bi trebao jasno izraziti svoj politički stav po pitanju razgraničenja, jer ovdje muslimanske komponente uopće nema, pa potom svoje stajalište uskladiti na federalnoj razini. Pitamo se kako to, da hrvatski narod koji je udomio stotine tisuća izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, junačkom akcijom Oluja spasio od pokolja – genocida (kako ćemo već zvati to poglavlje Načrtanija), stanovništvo grada Bihaća i šire okolice, i napravio još mnogo dobrih i milosrdnih djela, može biti tretiran kao neprijatelj. Hrvatski narod koji je pomogao naoružati iste i pružati liječenje u splitskoj bolnici tako postaje agresorom. Niti u jednom napisu muslimanskih političara po pitanju Pelješkog mosta nema note razuma, jer očito i dalje Hrvate u Bosni i Hercegovini tretiraju kao običnu raju.
Kada se sve sabere, valja jasno postaviti pitanje o tužbi Međunarodnom sudu zbog podmetanja krivotvorenih dokumenata 1974., i okrenuti cijelu priču. Gdje je tu politika čistih računa? Treba pitati predstavnike Federacije, gdje ide kanalizacija iz Neuma i koliko Republici Hrvatskoj plaćaju za njezino odvođenje u Mljetski kanal, odnosno poštuju li režim u Malostonskom zaljevu kao posebnom rezervatu prirode. Nije nam jasno kako bi otvaranjem luke s operativnom obalom od 250 dužnih metara tada Bosna i Hercegovina poštovala prostore susjedne države i posebni režim zaštite mora i obale. Bosna i Hercegovina ima status „zatvorenog mora“ (lat. mare clausum). To je činjenica i tu činjenicu trebaju jednom shvatiti, jedino ukoliko hrvatskim strukturama ne bude drugačije naređeno, a to je već domena veleizdaje nacionalnih inetresa.
Iznova treba naglasiti, ukoliko žele dobrosusjetske odnose trebaju se prisjetiti sveg dobra koje je Hrvatska napravila Bosni i Hercegovini, prestati isticati iznimke, poštivati hrvatsku kulturu i baštinu kao baštinu hrvatskog naroda, a u tom kompleksu pitanja je i stav prema razgraničenju i Pelješkom mostu. Mostovi spajaju narode i države, a u očima frustirane zajednice koja je formirana tijekom osmanskog genocida nad Hrvatima od XV. do XVIII. stoljeća, mostovi postaju mjesta sukoba, odnosno sukob se stalno traži, služeći drugim centrima moći koji uporno želi hrvatski jug trajno odcjepiti i stvoriti jugoistočnoeuropski Monako. Hrvatska je obnovila mnoge mostove – brojne mostove na Savi, neke i sada gradi, i u tim mostovima nije vidjela neprijateljstvo, već je pružila ruku dobrog susjeda.
Stav Udruge Pelješki most je jasan – povezivanje Hrvatske u jedinstvenu cjelinu, sukladno međunarodnom i nacionalnom pravu, poštujući sve norme zaštite prirode, a to znači:
1) Ne ratifikaciji, jer ako se škoji i vrh Kleka predaju Bosni i Hercegovini, moramo biti svjesni da će nam tek tada uvjetovati ne visinu već i izgradnju mosta.
2) Ne trajektima u Malostonskom zaljevu, već to pitanje rješavati na relaciji Ploče-Trpanj, odnosno dovršiti rekonstrukciju pelješke ceste do konačnog rješenja prometne povezanosti mostom.
3) Zaštititi Malostonski zaljev, hrvatski nacionalni brend i kruh hrvatskih školjkara i ribara nadasve.
Udruga se jasno postavila prema zaštiti hrvatskog državnog interesa i povijesnog prava te se protivi posramljivanju i otimanju hrvatske prirodne i kulturne baštine, što je postalo uobičajeno od strane naših susjeda. Most je simbol, ne samo tehnički način povezivanja dviju obala, i jasno je kako ga napadaju oni koji žele poništiti hrvatski narodnosni korpus koji je uvijek bio dio europske kulturne ekumene.
Za udrugu:
Glavni odbor
dr. sc. Vinicije Lupis
dr. sc. Mirna Batistić
prof. dr. sc. Nenad Jasprica
