Je li papa nepogrješiv i može li mijenjati crkveni nauk?
ŠTO KATOLICI DOISTA VJERUJU? – POTICAJ NA RAZMIŠLJANJE I RASPRAVU U ‘GODINI VJERE’ & ODGOVOR NA ZABLUDE I PREDRASUDE… (1 & 2)
Po najavi u prethodnom postu, krećemo s nizom objašnjenja odnosno odgovora na razne zablude i predrasude o nauku Katoličke crkve. Ovaj će niz ‘teći’ tijekom Godine vjere, tj. do svetkovine Krista Kralja 2013. godine. Postovi će biti sadržaj djela Karla Keatinga (koje sadrži 52 odgovora na uobičajena pogrješna shvaćanja o katoličkoj vjeri) koje je dostupno u web knjižari a o njemu se može više saznati na linku gdje ga se može i prelistati. Evo na početku dvije tvrdnje.
“PAPA MOŽE MIJENJATI CRKVENI NAUK.”
Nemojte mu to govoriti, jer će vam inače morati održati lekciju. Objasnit će vam da su pape samo čuvari nauka. On nema ovlaštenje ni želju mijenjati ga. Njegova je zadaća prenijeti u potpunosti katolički nauk sljedećim generacijama, i u tome ga štiti Duh Sveti.
Ono što papa može učiniti, i što su mnoge pape doista i učinile, jest mijenjanje crkvenih običaja. Mnoge su se od tih promjena dogodile čak i u naše vrijeme. Tako se, primjerice, stariji katolici sjećaju vremena kad su se petkom morali uzdržavati od mesa i kad se misa, umjesto na materinskom jeziku, slavila na latinskom. To nije spadalo u crkveni nauk, već u crkvene običaje. Prema tome, oni su se mogli mijenjati. Opće je načelo da se crkveni nauk odnosi na ono što vjerujemo, dok se običaji odnose na ono kako nešto činimo. Nijedan papa neće nikad naučavati da je uskrsnuće bilo samo simboličan događaj, ili da se Isusove kosti još uvijek nalaze u grobu. To bi značilo mijenjanje crkvenog nauka, a to Duh Sveti ne može dopustiti. Treba se nadati kako to ne bi dopustili ni katolici. Međutim, papa bi teoretski mogao zatražiti od svećenika da misu više ne slave u svećeničkom ruhu, nego da na glavu stave cilindar i obuku frak. Nadajmo se da će nas Duh Sveti sačuvati od takva smiješnog prizora i od takve vizualne katastrofe, ali to nitko ne može jamčiti.
Još jedan primjer: vjerujemo da je Isus doista tijelom, krvlju, dušom i svojom božanskom osobom prisutan u Euharistiji, no misu možemo slaviti na bilo kojem jeziku i na bilo koji način koji Crkva odobri. Kad se jezik na kojem slavimo svetu misu ne bi mogao mijenjati, ne bismo imali misu ni na latinskom jeziku. Naposljetku, koliko znamo, Isus nije govorio latinski nego aramejski, služio se svagdanjim jezikom kojim su govorili ljudi u Palestini. Nema sumnje da je Isus govorio upravo tim jezikom na Posljednjoj večeri. Kad bi jezik kojim slavimo misu bio stvar crkvenog nauka a ne običaja, ne bi se mogao mijenjati.
“KAD KAŽEMO DA JE PAPA NEPOGRJEŠIV, TO ZNAČI DA JE SVE ŠTO ON KAŽE ISTINA.”
Nemojte se u to kladiti. Ako vam papa kaže tko će pobijediti na sljedećem svjetskom nogometnom prvenstvu, ne posežite za lisnicom. Njegov uvid u ishod sportskih natjecanja nije ništa bolji od vašeg ili mog uvida. A ako vam poželi dati popis najboljih romana svih vremena, zahvalite mu od sveg srca, ali slobodno sami izaberite najdraže pisce.
Papa jest nepogrješiv, ali nije sveznalica. Njegova karizma nepogrješivosti, koju on uživa kao Petrov nasljednik, strogo je ograničena. Prema nauku Prvoga vatikanskog koncila (1869.–1870.), koji je Drugi vatikanski koncil (1962.–1965.) potvrdio, papa je nepogrješiv kad “donosi definitivnu odluku koja se odnosi na vjeru ili moral”. Tako piše u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi proglašenoj na Drugom vatikanskom koncilu. Ovdje treba uočiti jedno ograničenje: papina nepogrješivost odnosi se na pitanja koja su u svezi s vjerom i moralom – ne s crkvenim običajima, sportom, književnosti i većinom stvari koje sačinjavaju naš svakidašnji život. O nepogrješivosti se može govoriti samo kad papa “donosi definitivnu odluku o crkvenom nauku”. To znači, kad istupa službeno i javno. Improvizirani komentar za vrijeme ručka ne računa se u to.
Usput, nepogrješivost nije ograničena samo na papu i na papine odluke. Biskupi, kad su sjedinjeni s papom na ekumenskom koncilu, također su nepogrješivi kad iznose nauk koji se odnosi na vjeru i moral. Dosad je održan dvadeset jedan ekumenski koncil, i na većini su njih donesene odluke koje se odnose na crkveni nauk i moral. Te su odluke nepogrješive. Na mnogim tim koncilima donesene su također odluke koje se odnose na disciplinu, ali one nipošto nisu nepogrješive, jer se ne odnose izravno na vjeru i moral.
Nepogrješivost se može očitovati na još jedan način. Da bi papa i biskupi naučavali nepogrješivo, ne moraju sazivati crkveni koncil. Duh Sveti jamči da oni naučavaju pravi nauk kad god ponavljaju ono što Crkva oduvijek uči. Tako, primjerice, Crkva oduvijek uči da je uskrsnuće povijesna činjenica, pa je i svaki pojedini biskup nepogrješiv kad ponavlja ovaj nauk.
Evo odmah za ilustraciju jedan primjer “papine nepogrješivosti”
(koju mogu ‘potpisati’ i nekatolici).
ISUS – SREDIŠTE POVIJESTI I SVIJETA
Papin nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji u nedjelju 18. studenog 2012.
Draga braćo i sestre!
Na ovu pretposljednju nedjelju liturgijske godine čita se, u Markovoj redakciji, dio Isusova – stručnim rječnikom rečeno “eshatološkoga” – govora o posljednjim vremenima (usp. Mk 13, 24-32). Taj se govor, s nekim izmjenama, nalazi također kod Mateja i Luke i vjerojatno je najteži tekst Evanđeljâ. Ta teškoća proizlazi bilo iz sadržaja bilo iz govora: govori se naime o jednoj budućnosti koja nadilazi naše kategorije, i zato Isus koristi slike i riječi preuzete iz Staroga zavjeta, ali prije svega uvrštava novo središte, koje je On sâm, misterij njegove osobe i njegove smrti i uskrsnuća. I današnji ulomak započinje nekim kozmičkim slikama apokaliptične naravi: “sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati” (r. 24-25); ali taj element je relativiziran onim što slijedi: “Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom” (r. 26). Taj “Sin Čovječji” je sâm Isus, koji povezuje sadašnjost s budućnošću; drevne riječi prorokâ konačno su pronašle jedno središte u osobi Mesije Nazarećanina: on je pravi događaj koji, usred previranjâ u svijetu, ostaje čvrsto i stalno uporište.
To potvrđuje jedan drugi izraz iz današnje Evanđelja. Isus kaže: “Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti” (r. 31). Znamo da je u Bibliji Božja riječ u ishodištu stvaranja: sva se stvorenja, počevši od kozmičkih elemenata – sunca, mjeseca, nebeskog svoda – pokoravaju Božjoj riječi, nastaju jer su “pozvani” od nje. Ta moć stvaranja Božje riječi se usredotočila u Isusu Kristu, utjelovljenoj Riječi, i prolazi također kroz njegove ljudske riječi, koje su pravi “nebeski svod” koji usmjerava čovjekovu misao i njegovo putovanje zemljom. Zbog toga Isus ne opisuje svršetak svijeta i kada koristi apokaliptične slike, ne ponaša se kao “vidjelac”. Naprotiv, On želi svoje učenike svih doba odvratiti od radoznalosti za datume, predviđanja, i želi im naprotiv dati duboko, bitno tumačenje i prije svega pokazati pravi put kojim treba kročiti, danas i sutra, da bi se ušlo u budući život. Sve prolazi – podsjeća nas Gospodin – ali Božja riječ se ne mijenja i pred njom je svatko od nas odgovoran za vlastito ponašanje. Na temelju toga ćemo biti suđeni.
Dragi prijatelji, i u našim vremenima ne nedostaje prirodnih katastrofa, a nažalost ni ratova i nasilja. I danas trebamo čvrsti temelj za naš život i našu nadu, toliko više zbog relativizma kojim smo sa svih strana okruženi. Neka nam Djevica Marija pomogne prihvatiti to središte u Kristovoj osobi i u njegovoj Riječi!
—————
Svima pozdrav i blagoslov!
Don. Anđelko Kaćunko – (Blog VL)
Odabrao i uredio; Johnny
(P.S)- Ugasite svjetla, upalite zvučnike, poniknite u vlastito srce i usredotočeno pogledajte ovaj film. Odlučite već danas da ćete slijediti Onoga koji nam je darovao Vječni život!
{youtube}oWCaXXKcHWE{/youtube}
